Bez obzira na to šta će, kada je riječ o motivima, pokazati istraga o stravičnom trostrukom ubistvu kojeg je počinio Anto Niče, krvavi pir u selu Kablići kod Livna za bh. društvo iznjedrio je mnogo veći problem.
Monstruozni čin, počinjen u porodičnoj kući Niče, pokolj nad majkom, bratom i snahom, a koji je dobrano uznemirio cjelokupnu javnost, nametnuo je pitanje da li sistem kojeg imamo, zapravo pogoduje ovakvim osobama kakav je Niče.
Zapanjujuće su, naime, informacije prema kojima je Niče već četiri puta zatvaran zbog nasilničkog ponašanja i nasilja u porodici. Još frapantnije je da je tek nekoliko sati po izlasku iz KPZ-a Mostar okrvavio ruke krvlju svojih najmilijih.
Dakle, tempiranoj bombi poput Ničea nedovoljno razvijeni sigurnosni sistem, zatim nedostatak saradnje između ustanova nadležnih za resocijalizaciju, pa i same policije i zatvora, iako zvuči okrutno, u neku ruku je, ipak, omogućio krvavi pohod nezabilježen na prostorima gdje se desio.
Prema posljednjim objavljenim podacima na slobodi je više od 150 psihičkih bolesnika koji su u stanju neuračunljivosti počinili neko krivično djelo, jer nema ustanova u kojoj bi bili liječeni, ili stavljeni kako pod stručni tako i pod sigurnosni nadzor.
Istina, u Sokocu je krajem prošle godine otvorena takva jedna ustanova, Zavod za forenzičku psihijatriju, ali ona još nije počela s radom, jer je u fazi opremanja, te uspošljavanja osoblja.
Međutim, svakako da jedna ustanova sigurno neće moći riješiti dugogodišnje zanemarivanje prakse evropskih standarda, te guranje pod tepih ovakvih problema u sigurnosnom sistemu.
Dok to ne riješimo i dalje ćemo imati "hodajuće tempirane bombe", za koje se ne zna kada mogu ponovo eksplodirati, odnosno počiniti neko novo krivično djelo.
