Ratne 1995. godine, na zgražanje majke i čuđenje ostatka porodice, prijavio sam se u inžinjerijsku četu u sklopu jednog korpusa ARBiH. Tada nisam shvatao ozbiljnost situacije i svoje obaveze kao deminera. Ali, od samih početaka kursa i učenja o minama i eksplozivima komandir mi je govorio: “Deminer griješi samo dva puta. Prvi put kad se prijavi u inžinjeriju. Drugi put nastrada od mine!” 

Imao sam ludu sreću da sam pogriješio samo jednom, prijavljivanjem. Za drugi put nije bilo previše vremena, ubrzo nakon što sam okončao kurs potpisan je Dejtonski sporazum i uslijedila je demilitarizacija. Moj komandir nije bio te sreće, poginuo je, ali ne u ratu, već u miru, čisteći minsko polje blizu jednog povratničkog sela. 

Identična sudbina nakon rata snašla je mnoge, pa tako prekjučer i 33-godišnjeg Albina Memčića. Deminer banjalučke nevladine organizacije "Eko-Dem" poginuo je u eksploziji zaostale mine u mjestu Hajvazi kod Osmaka. Teško je povjerovati da i 20 godina nakon rata čitamo ovakve vijesti, ali tih podmuklih ubica i dalje je previše po tlu Bosne i Hercegovine. Toliko da ni dvije decenije nisu dovoljne da ih se riješimo za sva vremena. 

Nijedan deminer ne voli svoj posao, s obzirom na to da često gleda smrti u oči. Memčić ga, također, sigurno nije volio. Svaki odlazak na minsko polje uvijek je praćen ledenim strahom koji se slijeva niz kičmu. 

Međutim, Memčić nije imao previše izbora, taj posao je radio kako bi imao od čega živjeti. Njegovi shrvani roditelji kažu da je zadnju paru dao za kurs deminera. Planirao je od zarađenog novca opremiti stan kako bi se mogao oženiti... 

Nažalost, priča Albina Memčića je lična karta naše zemlje. Zemlje u kojoj ljudi moraju život stavljati na kocku da bi - preživjeli.