Bosna i Hercegovina jedina je država u regionu koja još nema riječi za svoju nacionalnu himnu. Ali, to je i zemlja u kojoj itekako, uz najodabranije riječi, odzvanja eho pravde, za kojom se još traga uz himnu Srebrenice. Riječi te himne isklesane su u kamenu kao 8.372 bosanska imena, ali i kao još toliko ljudskih opomena bosanskom komšiluku, Evropi i svijetu.

- Živim za onaj dan kada će se o genocidu u Srebrenici govoriti bez prizvuka historijskog revizionizma ili negiranja, kada će taj strašni zločin probuditi čovječnost u svima, bez obzira na vjeru i naciju - poručila je ovih dana i mlada američka odvjetnica, Srebreničanka Adisada Dudić. 

Pa tako od Ujedinjenih naroda do Kongresa Sjedinjenih Američkih Država i drugih najvažnijih institucija u SAD opet čujemo kako je Srebrenica danas upozorenje i za onaj ksenofobični dio Evrope. A to je i najjači razlog što BiH mora opstati kao inkluzivna, jednakopravna država za sve njene građane. 

Zbog Srebrenice se u BiH i ne smije dozvoliti bilo kakav apartheid, naročito ne jezika i kulture. Valja živjeti i za dan kada će, kao kad se govori o nedužnim jevrejskim žrtvama u holokaustu, u čemu danas, kad je pokajanje u pitanju, prednjače Nijemci, svi njihovi političari i svi diplomati, u srebreničkom pokajanju prednjačiti i svi odvažni ljudi u Srbiji, a za nadati se i drugdje. 

Srebrenica jeste stradanje samo jednog - bošnjačkog naroda, ali je, zato, kolektivna obaveza svih da se o tom genocidu protiv ljudi i čovječnosti pošteno odrede. To posebno trebaju učiniti oni koji, kako se navodi i u presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu Srbiji, nisu učinili ništa da spriječe pogrom. 

To je ta humana himna koja, uz sve pobrojane i, kako to kaže Adisada Dudić, savršene riječi, odzvanja u američkom Kongresu. Ali, takve riječi trebaju što prije stići i iz srbijanskog parlamenta. Bez daljnjeg, tu bi srebreničku himnu končano svi u regionu trebali naučiti napamet.