Već se 21 godinu natječu što domaći što strani političari kakvo novo ime dati Dejtonskom sporazumu. Od Mirovnog je postao „ludačka košulja“ što nam je navučena u američkoj vojnoj bazi, „švedski sto“ s kojeg uzima ko šta hoće. Ukratko, Sporazum koji je prekinuo rat i donio „neizvjesni mir“ i jučer i danas i sutra ostaje potpuna enigma, čak i nama koji smo njegovo donošenje dočekali s nadom.
Za Milorada Dodika dileme nema. Godinama koristi svaku priliku, bio svetac ili petak, da pažnju ovdašnje i pomalo javnosti istočnih nam susjeda, skrene s važnog na ono što se njemu čini važnije. A prije svega trn u oku je – visoki predstavnik, ma kako se zvao, Ured visokog predstavnika, ma ko u njemu sjedio, međunarodna zajednica, ko god to bio.
Jučer je, na godišnjicu Dejtona, a usput je i krsna slava Policije RS, Dodik još jednom poručio – Incko mora ići kući. OHR mora biti zatvoren! Pa je (da ne zaboravimo podsjetiti, jer Dodik se time hrani) visokog predstavnika nazvao smutljivcem i lažovom, tek toliko da podvuče subjektivne razloge objektivnog zahtjeva!
Nakon referenduma o danu RS, najavljen je referendum o NATO-u, a iz sehare je izvučena i nova mantra – vratiti Republici Srpskoj nadležnosti koje su joj tobože oduzete od Dejtona do danas. Da nije bilo tog „oduzimanja“, BiH ni danas ne bi imala jedan pasoš, jedinstvene automobilske tablice i isprave, jednu graničnu službu, jednu Agenciju za lijekove, statistiku, jednu Agenciju za istrage i zaštitu (SIPA), Upravu za indirektno oporezivanje...
Bez tih institucija država Bosna i Hercegovina ne bi mogla funkcionirati. Kao što, ruku na srce, teško funkcionira i danas, razjedinjena između dva entiteta, tri realiteta i bezbroj političko–partijskih interesa.
Dodikova nova fikcija je i Ustavni sud. Zadao je sebi da će u narednoj godini sve učiniti da strane sudije iz Ustavnog suda budu „izbačene“. Tako će, zna Dodik, biti ispravljene sve nepravde nanesene Republici Srpskoj.
Bosni i Hercegovini trebat će puno, puno više vremena. Da ispravi sve nepravde koje joj je nanio Dodik.
