Irfan Glogić, doktorant iz oblasti matematike na Državnom univerzitetu u Ohaju, baveći se istraživačkim radom, nedavno je riješio deset godina nerješiv matematički problem, što je na njega odmah skrenulo pažnju naučnih krugova iz oblasti kojom se bavi.   

Da je to tako, svjedoči i prestižna predsjednička stipendija koju je dobio, a koja se u SAD redovno dodjeljuje studentima izvanrednih naučnih postignuća, ustvari najboljima od najboljih.

Irfan Glogić danas je samo jedan od mnogih bh. mladića i djevojaka koji po prestižnim  svjetskim univerzitetima „razvaljuju“ nauku i koji su, osim u nauci, jednako dobri i čestiti ambasadori države iz koje dolaze.  

Teško da za većinu njih država uopće i zna, a ako i zna, najradije bi da se o njima šuti, prosto da joj ne bi pokucali na vrata i pitali ima li za njih takve mjesta u njoj.

Zna li iko u državi, osim rodbine, uskog kruga prijatelja i možda ponekog univerzitetskog profesora ko je Kerim Suruliz, doktor fizike, profesor na Univerzitetu u Brajtonu, jedan od članova naučnog tima koji je otkrio Higsov bozon? Da je ovaj Sarajlija, kojim slučajem, šef kakve ublehaške nevladine organizacije, kakvi nam svako malo sa TV ekrana mlate o tome kakvi trebamo biti, začas bi sebi priskrbio epitet eksperta koji se za sve pita i u sve razumije.

Trenutno, na raznim naučnim destinacijama svijeta, što doktoranata, što postdoktoranata, što već afirmiranih naučnika iz raznih oblasti, ima toliko bh. mladića i djevojaka da bi ih država, ako sebi misli dobro, što hitnije trebala okupiti barem na jednom sijelu i, ako ništa,  čuti njihova iskustva.

Prosto što su  takvi do uspjeha dolazili isključivo radom, odricanjem i, prije svega, poštovanjem pravila koje i nauka i zakoni propisuju. A to i jeste jedini put kojim BiH može izaći na zelenu granu.