U državi u kojoj se već decenijama broje krvna zrnca i građani dijele na sve moguće načine, u kojoj su parlamenti postali sale za nastavak rata, međusobnog tjeranja inata i podmetanja, trgovinu stranačkim utjecajem, izgradnju boljeg života za klasu bogatih nasuprot siromašenja obespravljenih, ljudski život odavno je izgubio vrijednost. 

Tako oboljeli od melanoma, jednog od najzloćudnijih tumora, već godinama uzalud vape za pomoć onih koji vapaje ne čuju, a njihove patnje i bol ne razumiju.

Hladno je u političkim kabinetima dočekana priča Sarajke koja je napustila porodicu i svoj grad, te se preselila u Banju Luku kako bi uspjela dobiti lijek koji se nalazi na listi Fonda zdravstvenog osiguranja RS i dostupan je oboljelima u manjem bh. entitetu. 

Za isti lijek u FBiH bi plaćala 15.000 KM mjesečno, jer u većem bh. entitetu nema novca za liječenje više od 100 oboljelih od ove teške bolesti. Još jedan bosanski apsurd u kojem novca nedostaje baš za one najslabije, kojima treba za život, dok nikada ne nedostaje za stotine ministarskih limuzina. 

Zašto se pored državnih fondova u kojima su stotinama miliona maraka upravljali razni radeljaši ljudski životi spašavaju samo humanitarnim akcijama? Zašto su bolnice u FBiH dužne više od 370 miliona KM? Treba li nam vlast koju nije briga zato što umiremo? Gdje završavaju novci od stalnih povećanja prihoda u državnim seharama? Gdje idu pare od novih nameta na plaće, rasta cijena, a s njima i od PDV-a? 

BiH je potpisala niz međunarodnih povelja i konvencija prema kojima je dužna osigurati isti pristup zdravstvenoj zaštiti svim građanima, ali sve je još samo mrtvo slovo na papiru. Zato je reforma zdravstva neodložna, a odgovor na pitanja gdje su pare koje izdvajamo hitan. 

Tek kada to dobijemo, možemo očekivati i smjene onih koji mirno gledaju kako umiremo, diskriminirani zbog toga što živimo u dijelu države u kojem ljudski život košta 15.000 KM mjesečno.