Uznemirujuće vijesti prestižu jedna drugu. Svijet u šoku nijemo prati izvještaje o nasumičnim i sve masovnijim egzekucijama. Glasovi osude i pozivi na akciju odbijaju se o zid moćnih, a nevoljnih da išta učine. 

Kao i prije 21 godinu u slučaju Srebrenice, drama stanovnika sirijskog grada Alepa ulazi u krvavu završnicu. Sve češće vidimo slike ubijenih muškaraca i dječaka kako leže na ulicama ovog grada. Nakon njih dolaze fotografije drugih muškaraca i dječaka, iscrpljenih od umora i gladi, poredanih pokraj zida, a ispred njih stoje naoružani vojnici...

Međunarodne i lokalne humanitarne agencije javljaju o 82 mrtva civila na jednom mjestu. Među njima je 11 djece i 13 žena...

Za zločine se optužuju vojska sirijskog diktatora Bašara el-Asada i njegovi ruski pomagači. 

Poruka „nikad više“ opet i po ko zna koji put pretvara se u besmislicu. 

Kao i prije 21 godinu, svijet ne radi ništa, dopušta zlu da prevlada. Međunarodni politički zvaničnici odmjeravaju snage nad rastućim brojem nevino ubijenih. Njihova logika je jednostavna – što je više nevinih mrtvih, jači su argumenti na njihovoj strani.

Prije 21 godinu slušali smo s bolnim grčem na licu posljednji izvještaj Nine Ćatića iz Srebrenice. Danas iste poruke čitamo putem društvenih mreža. Očajni ljudi porukama koje emitiraju u završnici silom prekinutog života nastoje nas natjerati da ih upamtimo i ipak se počnemo boriti da se „nikad više“ odista nikad više i ne desi i da njihova žrtva nije uzaludna. 

Srebrenica je najgori zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Alep se ponavlja dvije decenije kasnije. Zlo dobiva na snazi.