Opažati znači patiti, rekao je Aristotel. Čovječanstvu nema napretka dok nas tuđa patnja ne bude boljela kao naša vlastita. Naučili smo valjda nešto iz oholosti svjetske politike prema bosanskoj patnji prije 20 i kusur godina pa nam je sada lakše srcem osjetiti Siriju. Valja se prisjetiti, bilo je mnogo onih koji su odlično razumjeli Bosnu, jer ih politika njihovih vlada naprosto nije interesirala.
Moć opažanja
Nastranu i ova današnja geopolitička klackalica između Rusije i Amerike, koja je proradila kao nikad od Hladnog rata. Traje ta priča o Bliskom istoku s malo anđela u njoj. Pustimo sada cinična tumačenja - kako nedavni napad hemijskim otrovom (sarin) na civile u Idlibu, u kojem su stradala i divna djeca, velikih, krupnih očiju poput mediteranskih maslina - treba staviti u kontekst: ko je najviše iz svega toga geostrateški profitirao?!
U do jučer tajnom američkom obavještajnom papiru pedantno se (na četiri strane), “suma-sumarum”, objašnjava ko je kriv za ovaj napad. Tako smo i saznali da vlada u Damasku ipak nije uništila cijeli svoj arsenal bojnih otrova.
- See more at: http://www.avaz.ba/clanak/287200/moskva-suzama-ne-vjeruje?url=clanak/287200/moskva-suzama-ne-vjeruje#sthash.Jxqh483y.dpuf
Uz garancije Vladimira Putina, Sirija je 2013. godine potpisala, a onda pod supervizijom Amerikanaca i UN-a za samo 42 dana (2014.) uništila 600 metričkih tona zakonom zabranjenog hemijskog naoružanja. No, u ekspresnom izvještaju američkih špijunskih agencija kaže se da je za prošlonedjeljni napad bojnim otrovom na sirijske civile korišten sarin. A to je otrov koji (je) sirijska vojska oduvijek ima(la), iako su tvrdili da su do 2016. uništili cijeli arsenal svog hemijskog naoružanja.
Čitao sam ovaj obavještajni dokument. Uzelo bi puno novinskog prostora da se pobroje svi podaci, precizna vremena i opiše njihov način prikupljanja s terena (izvori se, naravno, skrivaju). Ili da se objasni propaganda koja je iz Moskve lansirana prije nego što je 59 američkih projektila Tomahawk 6. aprila ateriralo na sirijsku aviobazu Al-Haryat.
Ali, nakon svega, moram reći: Moskva i dalje suzama ne vjeruje!
Loša tradicija
Baš kao u slučaju Srebrenice, kada je 2015. uložila veto kako se novom rezolucijom UN-a svijet ne bi opet podsjetio da se i u istočnoj Bosni 1995. dogodio genocid, u srijedu su ruski diplomati blokirali Vijeće sigurnosti da osudi hemijski napad na sirijske civile. U svojim diplomatskim igrama Rusi su minimizirali zločine koje su u ratu protiv Bosne poimenično skrivili neki Srbi pod vodstvom Karadžića i Mladića, uz mnoge pomagače iz Beograda i, nažalost, previše simpatizera iz Moskve.
Na sličan način Rusija već šest godina tretira rat u Siriji, posmatrajući to prvenstveno kroz vlastite interese. Njihova vojno-pomorska baza u sirijskom Tartusu koju koriste od 1971. godine da bi opsluživali svoju ratnu flotu u Mediteranu, očito “mora” preživjeti, pa makar se zbog toga ratovalo do posljednjeg Sirijca. Naravno, ni američka dimenzija podjele interesnih sfera u tom dijelu svijeta nije zanemariva.
Napadom na aerodrom odakle su uzlijetali sirijski ratni avioni koji su bombardirali i civile u Homsu Tramp je, opet populistički, bar donekle, zadovoljio ovdašnju javnost. Kao i prije, reagiralo se na slike stradanja sirijskih civila, posebno djece. Usput je ustoličena oštrija retorika prema Moskvi! Time su “razuvjereni” mnogi Amerikanci kako Tramp (ne) šuruje s Rusima.
Iako nije zaustavio novinare da kopaju po njegovom ruskom dosjeu, pažnja javnosti je sada preusmjerena ka Siriji, a tu je i Sjeverna Koreja. Ako ovako nastavi, Trampove šanse da potraje pune četiri godine u Bijeloj kući su uveliko uvećane. Ali, i razočarenje bi moglo biti veće kada se ova halabuka stiša, a sirijska patnja vjerovatno nastavi. Sve to neodoljivo podsjeća na sve one oštre riječi koje smo slušali o Bosni od 1992. do 1995. godine.
Kada bih sada o tome kao svih onih godina za bosanske i druge radio i TV programe svakodnevno izvještavao odavde, iz Njujorka, nikada ne bih nagovijestio da će Trampova administracija djelovati tako odlučno kao što priča. Usudio bih se reći da vojne intervencije koja bi zaustavila krvoproliće u Siriji - neće biti. Jedino je to moguće uz dogovor s Rusima ako krene neki novi “sirijski Dejton”.
