U vezi s praksom vladike Platona da u eparhije šalje popove da provode zakone i načela vjere kako bi iskorijenili paganske običaje, pričala se i historija jednog takvog novog popa i izvjesnog Čeke (lično ime mu meni nije poznato jer su ga svi zvali samo Čeko, mada sam ga kasnije i lično upoznao). Novi pop je trebao doći autobusom u određeni sat, a autobus je zastajao kod poznate krčme “Baba Ruže”, koja se i danas nalazi na raskrsnici puta koji vodi od Zablaća prema Velećevu i prema Ribniku i ulazi dublje u dolinu Sane sve do Gornjih Vrbljana. 

Pop u prašini

Ribničani su pred popa poslali Čeku koji je bio poznat kao čovjek od svake smicalice i uopće neobičnog karaktera i ponašanja. Čeko je sa sobom doveo osedlanu kobilu za popa kako se pop ne bi zamarao da pješice prelazi 11 kilometara rastojanja od „Baba Ruže“ do Gornjeg Ribnika, gdje je postojala crkva i bilo sjedište eparhije. Kad je autobus stigao i pop bio dočekan od Babe Ruže kako dolikuje, tj. sa pogačom, soli i rakijom i ljubljenjem u ruku, popu je Čeko ponudio da uzjaše kobilu i da krenu, jer navodno narod ga željno očekuje. Međutim, kad je pop opkoračio kobilu, ona ga je jednostavno stresla i pop se našao u prašini.

Čeko je ružio kobilu na pasja preskakala, kako se to kaže, a ružio i one koji su popu poslali baš tu kobilu, istina najbolju u Ribniku, ali prgavu i naučenu da ne dopušta da je iko uzjaše dok naglas ne opsuje pa da onda tek dozvoli da je neko zajaše. Pop se zgrozio nad tim besramnim prijedlogom i više puta je uzalud pokušavao da uzjaše kobilu čija se gadna ćud krila u jednom šilu kojim je Čeko potajno podbadao kobilu svaki put kad bi pop pokušao da je uzjaše.

Budući da nikako nije uspijevao zajahati kobilu, a pred alternativom da ide pješice 11 kilometara izrovanog makadama, ili da opsuje, izabrao je ovo drugo. Nakon što je izgovorio opsene riječi, kobila je mirno dopustila popu da je uzjaše i on je ponosno projahao kroz Previju i Donji Ribnik i ujahao u Gornji Ribnik, gdje ga je pred crkvom očekivala masa Ribničana. Ali, on nije ni stigao do Ribnika, a u Ribniku je već pukao glas i djeca su vikala novi pop nije čedan nego čudan, da nije Božiji čovjek od prijašnjih, jer i on psuje čak i na hajvan, a kako ne bi na ljude.

Time je na početku popovanja novog popa u osnovi bio dobro potkopan njegov autoritet, te više nije bilo govora o tome da on njima određuje pravila i kontrolira ponašanja. Taj je pop, kako se govorilo, na sve načine molio vladiku da ga njegovo preosveštenstvo vladika pošalje u neku drugu eparhiju samo da ga spasi ove napasti od vjernika, ovog nekrsta kakav postoji u Ribniku i okolnim selima.

Ispražnjena ostava 

Jedan drugi pop koji je bio poznat po strogosti i svojoj oštroj naravi bio je poslan ovim bezbožnicima da ih nauči pameti i poštovanju sveštenstva, ali je i on doživio sljedeće.

Kako se zna, običaj je bio da se popovo domaćinstvo snabdije sa svakom vrstom hrane, a osobito je bilo važno da se za nekadašnje duge i teške zime pripremi dosta slanine i šunke i drugih proizvoda te vrste, kako bi se lakše jela zimska hrana koja se sastojala od krompira, kupusa i repe koja, ako je kuhana s masnim mesom ili slaninom, može i da se jede i ima ukusa, a ako toga nema, tada je hrana posna i slaba pa ne štiti od hladnoće.

Tako je ostava ovog novog popa, poznatog po strogosti, bila napunjena, ali je jedne noći bila gotovo sasvim ispražnjena. Angažirana je policija, dolazila je žandarska patrola koja je vodila istragu, pretresali su kuće sumnjivih ljudi poznatih po sklonosti da zaviruju u tuđe ostave i sve druge radnje koje su uobičajene kada se nastoji otkriti ko je učinio to zlo - ostavio popa i popadiju preko zime bez komada suhog mesa i slanine. Jedan događaj, izgleda poslan od više sile, međutim, otkrio je cijelu ujdurmu spretnih posjetilaca tuđih ostava.

Naime, kad je jedno jutro zvonar došao da zvoni na jutrenje, pukne mu konopac kojim je pokretao zvono smješteno u potkrovlju zvonika, tako da je čovjek morao da nađe merdevine i popne se u zvonik da zamijeni konopac i tada se zabezeknuo onim što je u zvoniku vidio. U zvoniku se nalazila cijela bogata ostava ožalošćenog popa, a samo je poneki komad nedostajao, jer je bio već konzumiran. Interesantno je i kao ideja i kao podvig da su pljačkaši popove ostave genijalno zamislili svoj podvig.

Nisu opljačkane stvari nosili svojim kućama ili ih smještali u skrovite kolibe u šumu, nego su sve što su opljačkali premjestili samo desetak metara daleko od popove kuće i njegove ostave. Kako niko nema razloga da dolazi i da se zimi penje u zvonik, to je zvonik bio sigurno mjesto za skrivanje plijena, a oni bi kasnije, kad se halabuka smiri, noću dolazili i uzimali onoliko koliko im je trebalo.

Bog je umiješao svoj prst u to zlo rađenje. Tako da je ispalo, kako to kaže narodna izreka, „zlo rađenje gotovo suđenje“. Tada se i zvonar sjetio da je vidio jednog Kovačevića kako izlazi iz zvonika, ali je mislio da je razlog njegove posjete nešto drugo, a nikako mu nije padalo na pamet da bi to moglo biti popovo blago.