Poslije skoro 10.000 dana postojanja Haški tribunal za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, osnovan još 25. maja 1993. godine, na osnovu Rezolucije Vijeća sigurnosti broj 827, preselio se u povijest i budućim generacijama ostavio da tumače njegovu zaostavštinu. Povodom njegovog zatvaranja, u Ujedinjenim narodima, ovdje u Njujorku, održana je i posljednja debata o Haškom sudu. U najkraćem, dobili smo kompas da se između pravde i nepravde lakše probijemo kroz balkansku maglu, liječeći tamne strane naših života, ako to budemo doista htjeli.  

Ko je počeo rat

Trosatnu sjednicu u UN-u, doduše bez pretjeranog balkanskog varničenja dva pogleda na rad ovog suda, obilježio je diplomatski sudar između hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i srbijanske ministrice pravde Nele Kuburović.

Bila je to nejednaka borba, jer Grabar-Kitarović je, naravno, u prvi plan stavila činjenicu da Hrvatska vojska nije ratovala u Srbiji, niti je rušila srbijanske gradove, kao što je srbijanska armija za tri mjeseca od Vukovara napravila Hirošimu, a granatirala je i Dubrovnik; opravdano se požalila i što Ratko Mladić nije osuđen i zbog zločina u hrvatskoj Krajini i dalmatinskom zaleđu.

Kuburović je, pak, govorila ponajviše o procentima, kako je Haški tribunal osudio najviše Srba; 70 posto svih osuđenika, a propustio da osudi mnoge Hrvate zbog “Oluje”, Bošnjake i Albance zbog zločina nad Srbima.

Da ne bi Kolinde, to moram naglasiti kao svjedok, u Njujorku sigurno ne bismo čuli važno podsjećanje - da je primarni uzrok stradanja u BiH i Hrvatskoj ipak bila velikosrpska agresija i ideja “velike Srbije”. Nismo svi isto krivi, kako to često zavodljivo tvrde u Beogradu!

Ministrica pravde Srbije, inače rođena Sarajka, u Njujorku je branila pravo Vojislava Šešelja da bude na slobodi i da se Mladić “leči u Beogradu”. A prigovorila je, baš kao i Rusi, što u Hagu nisu sudili čelnicima NATO-a zbog bombardiranja Srbije 1999. godine; Srbija, nažalost, još nema snage priznati da je tom intervencijom spriječen egzodus kosovskih Albanaca i vjerovatno još jedan balkanski genocid, poslije onog bosanskog, prije i 1995. godine.

Sramotna šutnja

Iako je Haški tribunal ponajviše osnovan zbog BiH, jedino su Bosanci ovaj put šutjeli u UN-u. Skandalozno, diplomatska misija BiH u Njujorku nije se ni oglasila, jer je ambasador Miloš Vukašinović u posljednji čas dobio instrukcije iz Sarajeva da govor o bosanskoj pravdi i nepravdi nije usaglašen i da zbog toga apstiniraju u Vijeću sigurnosti UN-a. Tako su o Bosni ovaj put govorili Senegalci, Kazahstanci, Ukrajinci, Venecuelanci, Francuzi, Britanci, Rusi, Kinezi, Japanci, Amerikanci, Srbi, Hrvati, ali ne i Bosanci.

Ima još primjedbi, ali ta primitivna šutnja uzrokovana nacionalističkom politikom u BiH, kojoj su, čast izuzecima, mnogi bh. diplomati samo poslušna pješadija, bez ijednog “generala”, ostat će zakovana na stubu srama i kroz zapanjujuće čuđenje drugih UN diplomata; mnogi ne mogu vjerovati da bosanski predstavnici u UN-u o tome nisu progovorili nijednu riječ?!

Nasreću, na raspravi o haškoj pravdi bio je prisutan i treći pogled na svijet. Predsjednik Tribunala, malteški sudija Karmel Ađijus (Carmel Agius), glavni tužilac Serž Bramerc (Serge Brammertz) i najveći šekspirolog među pravnicima Teodor Meron (Theodor), šekspirijanski su - precizno i spiritualno govorili o balkanskoj tragediji u registraturi.

Gotovo da je lako odgovoriti šta bi bilo da je pravda prepuštena balkanskim i odmah nakon rata ispolitiziranim sudovima, koji su takvi i danas, a kamoli onda u raljama ostrašćene populističke politike; u političkim palankama, gdje se ratni zločinci slave kao heroji, a ne krvnici. Dakako, bilo bi manje pravde, a više “historije” koju Balkanci, kao što je rekao Čerčil (Winston Churchill), proizvode u većim količinama nego što je mogu konzumirati.

Jedno je sigurno, da nije bilo Tribunala, rat protiv Bosne ne bi mogao biti objektivno historijski sagledan; ovako, povijesna građa je tu, pa će se naći i pošteni historičari.

Znamo mi da je Bosna dobra zemlja, s dobrim ljudima, ali “biti dobar je lako, a biti pravdan je teško”, napisao je Viktor Igo (Victor Hugo). Historija se, naime, ponavlja onima koji se za pravdu ne bore!