KOLUMNA Profesor Filozofskog fakulteta piše za “Dnevni avaz”

Politički otirač pred vođinim vratima

Piše: Prof. Enver KAZAZ
30.07.2018 14:41
A
A
A

Na predizbornim tribinama koje održava diljem BiH Šefik Džaferović najavio je pokretanje Centra za istinu i pravdu, kojemu će temeljni cilj biti progon ratnih zločinaca. Taj bošnjački centar bi, prema najavama ovog Izetbegovićevog političkog klona, poput svjetski poznatog centra Simona Wiesenthala, koji je progonio naciste iz Drugog svjetskog rata, trebao prikupljati informacije o zločincima, mjestima njihovog skrivanja, promjenama identiteta i prijavljivati ih domaćim i stranim tužiteljstvima i sudovima.

Naravno, Džaferović bi, ako na narednim izborima pobijedi u borbi za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, omogućio finansiranje ove nove bošnjačke institucije. Baš kao da mu za to ne treba saglasnost druga dva člana Predsjedništva i kao da ova zemlja nema policijske, obavještajne, bezbjednosne, tužilačke i sudske institucije koje imaju i domaći i međunarodni pravni legitimitet da hapse i kažnjavaju ratne zločince.

Politička instrumentalizacija žrtve

Džaferovićevo novo manipuliranje bošnjačkom javnošću je jednostavno: on je novi borac za nacionalno dostojanstvo i on će, bez obzira na zakone i institucionalnu organizaciju države, pokrenuti novu državnu ustanovu preko koje će steći nacionalnu slavu. Čitav sistem međunarodnih i domaćih institucija, od Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu i Rezidualnog mehanizma kao nastavljača njegovog rada, te Interpola, do domaćih, tužilačkih sudskih, policijskih i obavještajnih organa, obavlja već više od dvadeset godina posao koji je eto čekao Izetbegovićevu političku sjenu da ga okonča formiranjem svog centra. Ne pitajući se da li će i kako obezbijediti međunarodni legitimitet toj svojoj instituciji, beskičmenjak iz SDA saopćava javnosti da su sve nabrojane institucije neefikasne, a njegova će kao od šale rješavati sve komplicirane probleme vezane za kažnjavanje ratnih zločinaca.

Nije ovo prva manipulacija Izetbegovićeve stranke bošnjačkim žrtvama. Podsjetimo se, ona je na manipulativnom odnosu prema njima u proteklom ratu izgradila imidž da se tobože u svakom trenutku bori za dostojanstvo bošnjačkih žrtava. U tom smislu razvila je sistem narativa kojima je od rata do danas politički instrumentalizirala žrtve i držala u mentalnoj pokornosti bošnjački društveni prostor, kalkulirajući unaprijed da se svaki oblik kritike njene viktimološke politike mora sudariti sa svetošću žrtve, a ona je neprelazni mentalni bedem iza kojeg se ne može vidjeti sistem manipulativnih političkih igara. Zato je manipuliranje viktimološkim diskursom centralno mjesto ideologije te stranke i njenih političkih poteza.

Rat za teritorije i resurse

Nije samo nacionalizam SDA takav, već se na žrtvi kao ključnom simboličkom toposu zasniva svaka rigidna ideologija. Prema njenim stajalištima, žrtva je u moralnom smislu ono što čitavu zajednicu obavezuje za ukupnu budućnost, a svako ko se na bilo koji način usudi propitivati viktimološku osnovu nacionalizma može računati na najradikalniji oblik kolektivne anatemizacije. Optužbe za otpadništvo i izdaju osnovne su strategije čuvanja simboličkog kapitala žrtve u isključivom vlasništvu nacionalizma, pa se one pokazuju kao neka vrsta moralnog discipliniranja svih pripadnika nacionalne zajednice.

Džaferović: Politička turneja po BiH pred praznim dvoranama


Esdeaovska viktimizacija Bošnjaka zasnivala se još u toku rata na klerikalizaciji žrtava. Prema njoj, Bošnjaci su u stravičnim zločinima ubijani isključivo zbog toga što su muslimani, a ne zato što su s druga dva konstitutivna naroda u BiH činom priznavanja zemlje u Ujedinjenim nacijama 1992. dobili međunarodno priznato pravo na suverenitet. Velikosrpski nacionalizam je na prostoru bivše Jugoslavije s istim ciljem ubijao i muslimane, i katolike, i ateiste, dakle, sve one koji nisu pripadali pravoslavlju. Agresija na BiH, vođena iz Miloševićevog velikosrpskog ideološkog središta, nije bila vjerski, već rat za teritorije i resurse koji se na njima nalaze.

Agresija na Hrvatsku 1991-1995. imala je isti cilj, samo što su njeni rezultati bili drugačiji. Hrvatska je dobila rat protiv Miloševićeve armade, a onda učinila sve da kopira sistem etnički čistih teritorija koji je bio u temelju velikosrpske ideologije. Ta težnja za etnički čistim teritorijama i pretvorit će Tuđmanov režim u agresora na BiH. To znači da dvostruka agresija na BiH, a potom i otvaranje građanskih sukoba u njoj, nisu ništa drugo do nastojanja patuljastih lokalnih osvajačkih planova da se vojno zaposjedne teritorija koja je proglašena nacionalnim vlasništvom. Bosna i Hercegovina je najveća žrtva upravo takvih nacionalističkih osvajačkih ideologija.

Zašto je SDA pristala da bošnjačke žrtve gleda iz rakursa koji je omogućivao velikosrpskoj ideologiji da očuva svoju religijsku masku? Odgovor na ovo pitanje je sasvim jednostavan: stoga što je ta stranka na religiji bazirala svoju ideologiju i koristila je za unutarnju homogenizaciju bošnjačke nacije. Preko religije kao ideološkog sredstva ona je reducirala nacionalni na vjerski identitet i izvršila demonizaciju prethodećeg, socijalističkog društvenog poretka i njegovog državnog ateizma.

Na toj osnovi SDA je iz simboličkog toposa žrtve isključila najprije nebošnjake stradale u ratu za odbranu BiH, a potom i Bošnjake nemuslimane, ili ih, u najboljem slučaju, učinila manje vrijednim žrtvama. To je, zapravo, i najveće moralno posrnuće te stranke i najveći stupanj njene manipulativne ideologije. Istodobno, SDA je, zahvaljujući tome što je od rata naovamo bila neprestano na vlasti, izuzimajući dvije godine vladavine Alijanse za promjene, prisvojila za sebe ukupan simbolički kapital bošnjačkih žrtava. Tako je dovela druge političke partije u situaciju da nemaju moralna prava na žrtve što ih je sebi priskrbila SDA.

Najveća laž na bošnjačkoj političkoj sceni

Upravo to je omogućilo Bakiru Izetbegoviću da domaću i međunarodnu javnost prošle godine slaže kako agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu ima legitimitet da pokrene reviziju Tužbe BiH protiv Srbije za genocid. Ta laž kao najveća do sada izrečena na bošnjačkoj političkoj sceni nije tek puka potvrda nedostatka Izetbegovićeve političke inteligencije, već i pokazatelj ideološkog ćorsokaka u koji su zapali i on i stranka kojom rukovodi na način da je iznutra razbija.

Sjetimo se, Sulejman Tihić je, da bi oslobodio SDA od njenog viktimološkog diskursa, svojedobno izjavio kako bi Bošnjaci morali filozofiju žrtve zamijeniti filozofijom budućnosti. Bio je to jedan od najodgovornijih i najmoralnijih stavova izrečenih u bosanskoj politici od rata do danas. Po moralnosti sličan je izvinjenju za genocid u Srebrenici što ga je 2004. godine uputio Dragan Čavić kao predsjednik RS-a. Uspoređeni – Tihić, Džaferović i Bakir Izetbegović izgledaju kao političari međusobno udaljeni svjetlosnim ideološkim godinama. Na jednoj strani je Tihić, koji traumu prošlosti pokušava razriješiti sučeljavanjem sa izazovima budućnosti, a na drugoj Džaferović i Izetbegović, koji manipuliraju traumom prošlosti i otvoreno lažu u ključnim trenucima za njeno moguće razrješenje.

Predizborna manipulacija žrtvama

Izetbegovićeva laž i Džaferovićeva predizborna manipulacija žrtvama spadaju u istu kategoriju političkog beščašća. Pritom, Izetbegović je Bosnu i Bošnjake pretvorio u taoce svoje laži, a Džaferović otvoreno poručio da su sve institucije koje je formirala SDA, država BiH i međunarodna zajednica neefikasne u hapšenju i procesuiranju ratnih zločinaca. Samo će eto taj Džaferovićev centar biti efikasan u onoj mjeri u kojoj je efikasno njegovo savijanje kičme pred partijskim vođom i snishodljivost koja ga je pretvorila u politički otirač pred vođinim vratima.

Religija kao ideološka maska

Religija je bila samo maska iza koje se krio ključni velikosrpski ratni cilj – poubijati što više pripadnika druge nacije i protjerati ih sa zamišljene nacionalne teritorije, kako u budućnosti ne bi mogli biti bilo kakav politički faktor, tj. smetnja nacionalističkoj vlasti. Zato je velikosrpski nacionalizam religiju učinio svojom osnovnom ideološkom maskom, protumačivši ukupnu povijest iz religiocentrične perspektive.