Kultura dijaloga

Boje koje ne blijede

Sanja VLAISAVLJEVIĆ
11.08.2018 12:01

Kaže Miro: „Preko ove djece vidimo koliko hotel stari.“ A djeca? To su mladići i djevojke koji su odrastali uz jednu obalu. Jednu dječju radost i maštu. Skupljali baš to, najvrjednije, blago morsko. Nijedno drugo mu ravno nije. Nijedan izlazak sunca i njemu u susret trčeći zalazak nisu tako purpurni kao na mjestu njihova odrastanja. Nismo li svi imali svoje male kutke odrastanja? Zašto ih se ne sjećamo češće, pa otjerali bi nam bore. Gorana je imala baku, baka kuću na selu. Baka imala sijeno i susjede koji su radili na njivi. Navečer su im se svima pridruživali bumbari. Glasni i razigrani. Djeca bi ih skupljala u tegle i pokazivala da se vidi ko ih ima više.  

Gradsko zanovijetanje

Bato bi djecu, ne samo svoju, dovodio nekim novim golfom, žutim, sa petocifrenom registracijom, skoro skroz do bakine kuće i onda bi počinjao novi, šareni dječji svijet. Kod bake nije bilo zanovijetanja gradskog. Što iznese na stol, pojesti se moralo. A djeca, mala i svi na okupu jeli bi sve što se tu nađe jer drugo ne bi dobili. Nije tu bilo trčanja za djecom sa zdjelicom punom neke pasirane hrane da lakše prođe kroz grlo, nego finog domaćeg kruha, mlijeka, pure, nekog variva za koje nisi smio ni pitati šta je unutra. A djeca na okupu pa jedu i jedva čekaju da ponovo izađu u šareni seoski svijet mašte. Negdje u blizini je bila šuma prepuna šumskih jagoda koje su se zvale, jednostavno, „puce“. Ni male ni velike. Mirisala je šuma njima. Danas ih više nema.

Danas gotovo niko ne bere šumske jagode. A Gorana ih je sa svojom najbližom drugaricom, koja je bila kod nje tog ljeta, vrijedno brala. Svaka je svoju kanticu imala. Ali! Jedna od njih je nabrala više, a druga je jednostavno morala taj rezultat poništiti i prevrnuti kanticu drugoj. Goranin deda je bio ljut kad je to vidio. Njih dvije su se zauvijek posvađale i upozorile jedna drugu da je to kraj njihovog cjeloživotnog prijateljstva. Taj kraj je trajao čitavih pola sata dok nisu počele jedna drugoj da skupljaju jagode trudeći se da što više skupe za onu drugu. Deda im ništa nije rekao, ali im je zato dao dvije, baš za njih napravljene, puhalice od trske kroz koje su mogle da čičkovim glavicama gađaju jedna drugu i svoje simpatije.

Odavno već nema ni tog sela, ni te kućice. Baka i deda su davno umrli, a Gorana je otišla negdje daleko. Danas se javlja svojoj drugarici kroz prozorčić na ekranu računara. Pokazuju jedna drugoj djecu. Ali! Djeca njihova nemaju svoja sela. Svoje bumbare i jagode puce. Njihova djeca se ne bore za bakin sendvič, nego uživaju u vrevi slika iz računara. Njihov tajni svijet ima šifru na računaru, a njihove mame su imale svoje dnevnike sa izmišljenim slovima. Samo njima poznatim i tamo bi pisale svoje tajne.

Svijet na njivi

Gdje su nestale šumske jagode? Gdje su njive preorane? Gdje su bakini kruhovi i bumbari u predvečerje? Kiko i Beba imali su svoj svijet na jednoj njivi. Kod svojih prijatelja iz djetinjstva. Odrastali su uz njihovo sijeno i pitu koje ima dovoljno za sve. Vrištali su s vrha sijena grabeći što im stariji bacaju i igrali se krpenom loptom. Loptom mašte. Takvih kupiti nema. Nigdje. Igrali su lopte dokle god ih mrak ne bi otjerao. Ma ne mrak. Njihova nana bi im doviknula: „Bježite kućama, „akšam je.“ Akšam je bio vremenska odrednica za „nema više igre“. Sramota biti vani iza akšama. I sva djeca su tiho nestajala obećavajući jedni drugima sutrašnji susret na livadi. I tako, Gorana priča svojoj djeci o bakinom selu. Njena drugarica svojoj. A Kiko, Beba, Edin i Ahmed tek počinju otvarati seharu svojih šarenih slika djetinjstva.

Tagovi

Djeca Igra
NA VRH