KOLUMNA Kultura dijaloga

Tihi uzdah najkraća je molitva

„Jedina važna stvar kada budemo odlazili bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom”

Piše: Sanja Vlaisavljević
08.09.2018 16:12
A
A
A

Kažu da je ovih dana bio Dan zagrljaja. Zagrljaj ohrabruje, umiruje, čini nas spokojnim. Daje nam snagu. Grlimo one koje volimo i do kojih nam je stalo. Prije nekoliko godina bilo je neko debatno natjecanje. Nekako na kraju jednog napornog natjecateljskog dana dobila sam na dar fotografiju i uz fotografiju zagrljaj.

Malo za sreću

Na fotografiji ja nešto govorim natjecateljima. Uz zagrljaj mi je rekao da me grli kao majku. Zagrlila sam i ja njega. Zvao se Zlatan. I ništa tu ne bi bilo čudno da Zlatan nije dijete bez roditelja. Odrastao u domu. Danas punoljetan i pokušava naći svoj čestiti životni put. Tad sam stala i zamislila se. Koliko malo treba čovjeku da bude sretan. Tek samo jedan zagrljaj. Sjela sam i popričala s njim. Rekao mi je da ima brata blizanca i da nikad nisu saznali ko su im roditelji. Išao je u jednu nimalo jednostavnu srednju školu.

Rekli bi, tešku. Ali Zlatan je htio da bude dobar, bolji od mogućnosti koje mu je dom pružao. U školi su ga svi voljeli jer bio je vrijedan. Nikad mu ništa nije bilo teško. Ni za koga. Htio je zagrliti sve te ljude oko sebe. Htio im je samo reći da se vole i da ne čine zlo jedni drugima. Htio je da dijeli ljubav. U domu je baš nije imao. Bio je jedan od mnogih. Jedan iz onih soba. Koliko puta prođemo pored tog sarajevskog doma i vidimo razigranu dječurliju ili one starije koji sjede uz ogradu i ne pogledamo ih.

Žurimo nekamo. A zapravo ne znamo ni mi gdje žurimo. Jednostavno ne vidimo. Nemamo dovoljno otvorene oči za one koji nas trebaju. Koji trebaju samo lijepu riječ i mrvicu ljubavi. A sva djeca trebaju samo malo ljubavi. I ne zaboravimo, zagrljaj. Zlatan je prošao mnoge teške trenutke. Vrućice, ozljede, dječije bolesti i prve ljubavi bez tople riječi i ruke koja s čela tjera graške znoja. Sve sam. Nije čak ni s bratom bio u sobi. Pa da njih dvojica jedan drugom budu bratu brat.

Jednog dana došlo je vrijeme da iz doma mora odseliti u kuću za prijelaz od dječačkog u zrelo doba. Nije to bilo jednostavno. Usprkos svemu. Ponajviše bolnim iskustvima koje je to dječije srce nosilo u sebi. Danas polaže vozački ispit. Razmišlja o poslu i nekoj svojoj obitelji koju želi imati. Veli, volio bi vidjeti mater. Samo da vidi kako izgleda. Ništa više. A ako je i ne vidi, zamišljat će je. Pa brzo dodaje da je, možda, tako i bolje. Da je zamišlja. Veli, možda bi se i ona razočarala u njega. A ja ga samo gledam nekako mala i nemoćna. Šta reći nakon toga? Ipak, dodala sam da bi svaka majka bila ponosna na njega i njegovu dobrotu, poštenje, trud i rad. Na njegovu vjeru u Boga.

Onako, čistu vjeru bez interesa. Vjeru čovjeka koji ima samo srce i čiste misli. Uostalom, svi mi koji ga znamo smo barem malo njegova majka, a njegova vjera barem malo sve nas oplemenjuje.

To je ljubav

I tako, uz Dan zagrljaja svi Zlatani ovog svijeta vrijedni su naše misli, pruženih ruku prema njima i toplog dodira koji će ih uspokojiti. Eto, to je vjera u koju se zaklinjemo da vjerujemo. Eto, to je ljubav za koju volimo da volimo. Eto, to je pažnja koju volimo da imamo. To je pogled na djecu pored koje prolazimo i koja onako bezimena potajno gledaju hoćemo li ih primijetiti.

Ovo je priča o jednom Zlatanu i njegovom bratu koji su dočekali svojih osamnaest i hrabro krenuli u vrludavi svijet odraslih. A odrasli? Trebaju učiti od Zlatana kako biti dobar. Kako biti čovjek i kako vjerovati radi dobra i vjerovati da bi dobro prenijeli drugima. Nije teško jer vjera koju Zlatan dijeli s drugima samo poziva dušu da krene dalje no što može vidjeti. Mada, pogledajte nekad tu dječurliju pored koje prođete.

Uz Dan zagrljaja svi Zlatani ovog svijeta vrijedni su naše misli