KOLUMNA KULTURA DIJALOGA

Mladost koja je u život kročila s prvim danima mira

Važnije od svega bilo je ispratiti tu mladost u njihovu ludu noć i njihovu budućnost. Pustiti ih da dugim koracima slobodno krenu naprijed

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ
28.10.2018 07:12
A
A
A

Maida je nedavno na Facebooku napisala da tekst „Ostajte ovdje“ objavljen u „Avazu“ „budi i probudi raspravu“. Napisala je još i da se „pričaju priče o mladima koji odlaze, a jedna nepobitna činjenica se ne spominje, a to je generacija učenika koja je išla u srednju školu 92./96., te da je to generacija koja je puno toga prošla.

Pod granatama u školu pa uči pod kandilom… I da, oni su ostali u ovoj zemlji, završili fakultete, bili bez posla, našli posao ili započeli privatni biznis, sada uspješni poslovni ljudi. Njima treba skinuti kapu jer šta da su i oni otišli tik poslije rata, hmmm… Ova zemlja se, jednostavno, VOLI i to je pokretačka snaga jedna i jedina, jer na kraju najlakše je voljeti iz tuđine.“

Opasne igrice

Autorica teksta se odmah sjetila te generacije i njihove maturske večeri. Imala je vrućicu i bila veoma bolesna. No, važnije od svega bilo je ispratiti tu mladost u njihovu ludu noć i njihovu budućnost. Pustiti ih da dugim koracima slobodno krenu naprijed. Zašto? Bili su to mladi ljudi tek nešto stariji od nje. Oni su svoje igre, lutke, autiće i ostale radosti zamijenili podrumima i skloništima. Njihove zabave su bili nesigurni koraci između granata.

Ne zato što su oni to htjeli i što je to bila neka nova igrica za njih, nego što su drugi igrali igrice za njih. Teške, opasne i često s jezivim krajem.

Priziva u sjećanje to vrijeme njihova bivša razrednica. Bila je više od godinu na zamjeni u školi i jedna mlada buntovnica je organizirala peticiju da im ona ostane razrednica. Pobijedila je u svojoj nakani. Nije joj bilo jednostavno jer je bivša razrednica bila supruga tatinog kolege s posla. Poslije ta mlada odvažna djevojka upisuje studij za koji bi joj svi rekli da je poblesavila. Krenula stopama razrednice za koju se izborila. S uspjehom ga završila.

Ostala je u Sarajevu, u svojoj BiH. Čini se i nemali dio njene generacije. Eto ih, svi oni su ovdje. Imaju obitelji, odgajaju djecu. Imaju svoje nacije, religije, svoja uvjerenja.

Neki se danas možda i ljute na svoju bivšu razrednicu jer na društvenim mrežama piše komentare koji ih ponekad uznemiravaju. Zašto? Eto zato što kritizira državu, političare, društveno uređenje, političke prevare, NVO manipulacije i ostale zavrzlame, a sve kako bi bilo bolje, kako bi živjeli u pravednijem društvu.

Ocjenjuje i ruži, baš kao što je i njih ružila da budu bolji. Da postignu uspjeh. Ne govori to ona odnekud iz bijela svijeta, nego iz Sarajeva. Tu negdje iz susjedstva.

Mladalačke želje

Ni njena djeca nisu negdje daleko. Evo ih ovdje. Muku muče sa svojim školama, fakultetima, nemogućnošću ispunjenja svih njihovih mladalačkih želja, jer im bolje biti ne može. Muku muče i sa mukom koju njihovi roditelji muče. A bivša razrednica i dalje javno brani one koje javno ponižavaju, vrijeđaju, omalovažavaju. Baš kao što se nekada, tih devedesetih, zalagala za prava učenika. Prije svega za njihovo pravo da misle i kritički promišljaju zbilju u kojoj žive.  

Zapravo da mogu reći da je nepravda uistinu nepravda i da kazne neće odgojiti, nego samo uznemiriti mlada čovjeka.

I eto, piše zato da bi joj se javila Maida i podijelila svoje razmišljanje s njom. Da bi u sjećanje prizvala generaciju koja se radovala prvom danu proljeća. Danu u kojem je završena jedna školska godina, a mir polako počeo da viri odnekud. Sa strahom su ga gledali i dočekali. Nedavno su se okupili da se prisjete školskih dana i mira koji su dočekali izlazeći iz škole. I zaista svi su oni ovdje, a njihova djeca polako idu za njihovim stopama u neke škole tu pokraj kuće u kojoj su rođeni.

Ni njena djeca nisu negdje daleko. Evo ih ovdje. Muku muče sa svojim školama, fakultetima, nemogućnošću ispunjenja svih njihovih mladalačkih želja, jer im bolje biti ne može