KOLUMNA KULTURA DIJALOGA

Februar ljubavi i smrti

„Čovjek koji nije hrabar ne može biti ni pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve kukavica ne može da podnese, a potreba je velikodušnost koju on ne može razumjeti.“

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ
17.02.2019 22:55

Uz veliku radost povodom sportskog događaja zbog kojeg su oči cijele Europe bile uprte prema BiH, građani su osjećali i veliki strah zbog nečuvenih ubojstava.

Posljednje je bilo noć prije otvaranja EYOF-a. Ubijen je policajac na dužnosti. Strah i nevjerica. Roditelji u strahu svoju djecu nisu puštali da idu u školu. Oni hrabriji su ih odvodili i dovodili iz škole. Djeca nisu smjela otvarati vrata nepoznatim osobama koje bi pozvonile. Nemali broj policajaca je krenuo u danonoćnu potragu. Nije manjkalo sumnji u ishod. A onda u predvečerje prošlog utorka stigla je vijest. Odbjegli ubojica je ubijen.

Prestali se sjećati

A ubijen je u trenutku u kojem je bio ukop ubijenog policajca. Svega nekoliko desetaka kilometara od tog mjesta. Veliki teret straha je spao s leđa građana. Veliko povjerenje u policiju zauzelo je mjesto nesigurnosti. Čulo se među njima: „Noćas ćemo konačno mirno spavati“.

No čovjek se ne može otrgnuti mislima na dvojicu ubijenih policajaca pred kraj prošle godine. Bili su na zadatku. Štitili građane i njihovu imovinu. Uz rafalnu paljbu nevidljivih aveti zauvijek su napustili svoju službu, obitelji, posao. Do danas nijemost i tišina.

Sjetih se danonoćnih uličnih okupljanja zbog smrti mladića u Banjaluci. Smrt nije osvijetljena. Već nekoliko godina gledamo tugu na licu oca Muriza koji traga za istinom o smrti svog sina Dženana. Izađe povremeno na ulice Sarajeva sa onima koji vjeruju da istina mora pobijediti mrak i tišinu. Izađe samo da podsjeti da su dani ispunjeni čekanjem da se pronađu ubojice njegova sina predugi i preteški. Da podsjeti. A uz njega svi koji svjedoče toj roditeljskoj tuzi pregolemoj tiho mole da se to ne ponovi.

Sjetih se i dva okupljanja građana kako bi se dala podrška policiji da pronađu ubojice svojih kolega. Svega dva okupljanja za sjećanje, podršku, istinu i spokoj obitelji ubijenih. Par stotina ljudi. I onda smo se prestali sjećati. A njihove ubojice odnekud gledaju i cere se. Cere se slabosti čovjeka pred ledenim čelikom kojim su zaustavili dva života u dahu i koraku.

A ovih dana, gle ironije, obilježen je i dan ljubavi. Ljubavi koja oplemenjuje duše. Nekad, sada već davno, tek što je rat u BiH završio, vjerovalo se u snagu ljubavi i patnje. Nakon patnje koja se riječima opisati ne da, nakon četiri godine neljudskog života, ljudi su, jedva vjerujući da su srećom preživjeli, vjerovali u snagu ljubavi. Dobra u čovjeku. Vjerovali su da čovjek čovjeku u ovoj maloj zemlji ne može više nanijeti zlo.

Demoni prošlosti

Da se ne može dići ruka na drugoga. Nažalost, demoni prošlosti su se počeli provlačiti kroz neke izgubljene duše i one su pokleknule. Mjesto ljubavi su prepustili gnjevu i smrti.

I tako, dok februar poziva na ljubav, slavi njenu snagu i podsjeća da ne možemo svi činiti velika djela, ali da možemo nešto malo i s puno ljubavi, negdje u šumama skrivao se mladić kojeg je život pretvorio u hladnokrvnog ubojicu. U vrleti smrznute šume stigli su policajci u namjeri da okončaju strah svojih sugrađana i uspjeli su u tome.

Zajedno i odlučno. Stavljajući svoje živote na kocku u ime pravde i pravičnosti. Višeg dobra. Eto, i baš tad, jedan od njih je bio ranjen, no ne i zaustavljen. Da spokoj nađu duše onih kojih nema više, njihove obitelji smiraj, građani da ne moraju više istinu i pravdu tražiti na ulici, a policija da i sve ostale priče izgubljenih života riješi.

NA VRH