Godina 2019. Treći mjesec polako odlazi u nepovrat, a duhovi neke daleke prošlosti se uzdigli pa hodaju, tumaraju i prepadaju. Ovih dana se pod nebom bosanskim uz topot čizme vojničke uzdigli neki ljudi kojima tuđi životi nisu ništa drugo nego tijela koja treba ukloniti jer smetaju.

Drina i dalje teče i sjeća se suza i krvi

Prođe skoro dvadeset i pet godina od rata, a rat nikako da ode u povijest. Rane nikako da zarastu, a ljudi nikako da udahnu zrak čist i bez traga dima od dalekih paljevina. „Bit će pakao i krvava Drina“, čulo se ovih dana pjesmom uz čudni osmijeh na licu nekih ljudi. Vjerojatno očeva, djedova, braće i muževa. A sve to u malom živopisnom gradu u srcu BiH. Onom gradu čije ime je svijet obišlo pričom o njegovoj ćupriji.

I tako, neki ljudi pjevaju zazivajući smrt čovjekovu, smrt tuđu baš kako zapisa pisac nekad davno "... jer, ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle". Ima tako tih mržnji i danas. Hrane gladne duše čiji smisao je smrt.

A Drina i dalje teče i sjeća se suza i krvi. Sjeća se odlazaka bez povratka. I dok nepovratno teče rijeka, neki duhovi se stalno i nanovo vraćaju i prijete. Danas neka nova djeca skaču po njenim obalama. Žele plavo nebo i malo radosti. Neki osmijeh i ljubav, roditelje koji ne brinu. Žele reći glasno kako se zovu ne strahujući da će ih rijeka opet odnijeti.

A tamo negdje daleko od Drine jedan mladić neku drugu pjesmu pjeva i neku drugu krv zaziva. Otac vjerovati ne može. Sina vidjeti ne želi više jer „ubija nevine ljude“. A mlad je Ibro. Tek dijete što je bio, u mladića stasao u dalek svijet je otišao. Danas otac mu plače, vjerovati ne može da je to njegovo dijete i da će odnekud biti vraćen u svoju rodnu grudu kao zarobljenik i čovjek krvavih ruku.

A na sjeveru Bosne jedna majka obgrlivši kovčeg sa svojim djetetom, put neke druge zemlje krenula je da nađe smiraj djetetu kojeg više nema. Nije ga ubio rat. Mir ga odnio. Rat je ubio ljudsko u ljudima koji gledaju mlade ljude koji nestaju. Kojih više nema i koji neće nikad biti budućnost zemlje o kojoj se glasno pjeva na sve strane.

Rata nema, ali nema ni mira

Jedan dječak, tek stasao, krenuo je i stigao na svoje vječno počivalište, a njegovi vršnjaci tumaraju odavde do tamo tražeći samo malo radosti i siguran život. Pričali im stariji da doći će jednom bolji dani. Da rata više biti neće. Da će kad škole završe, poslove dobiti i graditi zemlju. Da će svojoj djeci moći dati ono što njihovi roditelji njima nisu, jer rat je bio. A danas rata nema, ali nema ni mira. Ni života. Ni dječije radosti.

Danas David vječni san snije negdje u Austriji. Dženan san snije na mezarju Kovači u Hrasnici. Denis u Lepenici. Adis i Davor vratili se kući s posla nisu. Djeca ih ne vidješe nikad više. Mladen i Lara preko okeana su otišli da vide da li se tamo neka druga djeca raduju. Nikola je konačno s obitelji negdje daleko živeći san dječaka koji želi što i drugi.

I tako treći mjesec 2019. godine polako odlazi u prošlost, a prošlost opet odnekud kuca na vrata. Obukla je crnu odoru i ceri se životu, baš tamo gdje život najveću cijenu imati mora. U zemlji u kojoj se krv osušila još nije, majke oplakale ubijenu djecu, a očevi tek skinuli uniforme koje su ih dijelile od drugih očeva.