U proljeće 2009. godine primio sam poziv iz Bijele kuće u kojem su me pitali jesam li uzbuđen, jer sam odabran da tog maja putujem s američkim potpredsjednikom u Sarajevo, Beograd, Prištinu i Bejrut. Da budem dio novinarske ekipe koji će s Džoom Bajdenom (Joe Biden) biti u legendarnom Boeingu 767, tzv. Airforce 2.

Čuj, uzbuđen?! Bio sam kao ošamućen nekoliko dana od te oluje.

Spontani prijatelji

Da skratim! U toku leta preko Atlantika, oko dva sata poslije ponoći, (ne)planirano smo sletjeli u Šenon, u Irsku, da bi se potpredsjednik, ležerno obučen u farmerice, bijelu košulju i teget sako, rukovao s kolonom američkih vojnika, povratnika iz Iraka. A to je potrajalo.   

Prije povratka u avion, Eni Tomazini (Annie Tomasini), zaduženoj za novinare, bez ikakve obaveze, predao sam fasciklu u kojoj je bila poema mog mlađeg sina “Welcome to Sarajevo”, tada američkog tinejdžera, rođenog u Sarajevu, koji se tek spremao za studij medicine ovdje, u Njujorku.  

Ne znam koji je instinkt natjerao moju suprugu da među ispeglane košulje stavi tu pjesmu, a mene da je uopće predam Bajdenovoj tajnici. Pitao sam je onomad. Pojma nemamo!  

Arhiva radi, desilo se sasvim spontano, kako se to najčešće i događa u povijesti! To je lekcija svima nama koji iz svoje, često iskompleksirane pameti, sami sebe sputavamo, ali i druge, da krenemo u promjenu smatrajući da je reforma “nemoguća” ako nije klanovski ili “odozgo” ustrojena. A nije tako!

Kratko nakon što smo poletjeli iz Šenona, Ani je prišla mome sjedištu u zadnjem dijelu aviona i rekla: “Potpredsjednik je pročitao pjesmu, sviđa mu se i želi da vas vidi u svom (letećem) uredu”. Kolega Halil Mula, koji je tada sa mnom putovao, potvrdio mi je opet onomad da sam kod Bajdena ostao više od 25 minuta. 

Ušao sam obazrivo. On je sjedio na sofi i čitao. Podigao je pogled i uz široki osmijeh i drugarsko rukovanje rekao mi da sjednem u njegovu fotelju uz potpredsjednički radni sto. Pogledao sam u nevjerici, ali on je insistirao. Potom me svašta pitao. I tako sam se brzo oslobodio, kao kod rođaka s kojim pričam o porodičnim pitanjima, recimo kako da se pravedno dogovorimo oko naslijeđene zemlje u Hercegovini. 

Zaljubljen u Sarajevo

Pričao sam mu, jer on je to želio - o našim prvim (izbjegličkim) danima u Americi; svidjeli su mu se detalji kako naši dječaci vole moj, a ne mamin sos za špagete. Pričao je i on meni o svojim sinovima. U neko doba obojica smo bili plačnih očiju.  

Bajden se prisjetio posjete bolnici u ratnom Sarajevu i djevojčice koja je izgubila vid od granate, ali su joj oči ostale otvorene.  

- Imala je živ i topao pogled. Kao ti sada. Nisam znao da su joj oči trajno paralizirane - pričao mi je američki potpredsjednik, onako komšijski, solidarno, jer takav je Džo.

Neizmjerno voli ljude, što mu je u politici često donosilo i probleme, ali mnogo više trijumfalnih pobjeda. 

Ostalo je historija. A zna se i koliko je Bajden ostao zaljubljen u Sarajevo.  

U međuvremenu, moj mlađi sin je diplomirao i postao možda čak i najmlađi Bosanac američki doktor i putevi bi mu se opet mogli ukrstiti s gospodinom Bajdenom. To je ta Amerika. Ne dešava se to baš imigrantima u Kini ili Rusiji, ako ih uopće tamo ima ovakvih.  

No, u proteklih deset godina nismo ga nijednom zvali ili vidjeli, (iako sam, doduše, priželjkivao novi intervju); jedino sam uputio saučešće kada je preminuo njegov voljeni sin Bo (Beau) 30. maja 2015. godine. Izdržao je to junački. A mi smo krišom plakali, jer za ljudima se ne tuguje samo javno. 

Vječiti gladijator

Ulaskom Bajdena u utrku 2020. godine u izbornu arenu se vraća stari politički gladijator kojeg politički protivnici nikad nisu mogli dokrajčiti, iako su na njega bacali drvlje i kamenje. Nisu, upravo zbog enormne količine ljudskosti koju ovaj izuzetno vitalni 77-godišnji Amerikanac iz naroda ima, jer on crpi energiju iz susreta s običnim ljudima. Nije Džo iz povlaštene kaste kojoj pripada Donald Tramp (Trump)! 

Trampov populizam je, dakako, opasan, ali bi ipak mogao ostati samo zaleđena maska – poput “Portreta Dorijana Greja” iz istoimenog romana Oskara Vajlda (Oscar Wilde), iza kojeg se krije (politička) nakaza. Za razliku od njega, Bajden je istinski i nije lažnjak.    

Bit će teško samo drskim političkim sloganima otpisati Džoa, jer on nikad nije ni otišao u političku mirovinu.  

Zlatousti senator, najveći pjesnik među političarima i zaljubljenik u poeziju svjestan je da politička kampanja može biti i poetična, ali da se vlada - isključivo u prozi.

Znat će on odgovoriti na bilo čiji uličarski vokabular ne prezajući da sve i svakoga nazove pravim imenom. Već je zaprijetio da će Trampu “razbiti vilicu”.  

Ismijao je i bivšeg gradonačelnika Njujorka, Vučićevog promotora Rudija Đulijanija (Rudy Gulliani), “đavoljeg advokata”, sada Trampovog odvjetnika, koji tvrdi da je oko američkih izbora “normalno sarađivati s Rusima”?! 

Amerika mora naprijed i još se ništa ne zna. Osim da nam s Trampom slijedi povratak u nepredvidive i mutne vode političkih laži i obmana. Zato bi, unatoč nekim prigovorima, Bajdenovo političko šamaranje moglo biti buđenje iz šoka. Kad već nema cjepiva za političke gluposti.