Taj dan je uvijek bio poseban. Mnogo prije su počinjala planiranja i pripreme za izlet. Stariji bi kuhali različita jela. Svako je imao svoja zaduženja. Šnicle, pohovani bataci, kuhana jaja, zvrkovi pite, kadun-butići, salate, uštipci, kolači koji se mogu nositi.

A sve to upakovano u sjajne zdjele od rostfraja. U termos-boci kafa, a za djecu mnogo soka. Pa nije to bio običan dan! Šarene dekice, stolovi i krpene stolice na rasklapanje. Djeca su nosila lopte, frizbi, rekete, lastiku i „čovječe ne ljuti se“.

Nisu se ni trudili

Ni kiša nije kvarila planove. Ranim jutrom bi se čuo limeni orkestar, a onda su veseli ljudi kretali na svoja odredišta. Sva izletišta oko grada bila su puna. Odrasli su slavili svoj dan. Dan rada. Sretni što imaju posao, redovne plaće i sve što ide uz to. Oni su znali što znači rad i što znači biti poštovan kao radnik. Bilo koji posao da su obavljali, njihovo dostojanstvo niko nije dirao. I spremačice, baš kao i liječnice ili učiteljice, sudije i rudari, imali su što im treba. A ako nisu imali, onda su se drugi trudili da im to omoguće. Prvi maj je nekad bio uistinu praznik rada i za radnike. A danas?

Danas rudari plaču pred okom kamere moleći da im se barem malo poveća, već smanjena, plaća. Oni svaki dan nestaju u crnu zemljinu rupu i nikad nisu sigurni da li će izaći iz nje. U tišini mraka, daleko od ugodnih menzi za jelo, gdje je sve pojeftino, oni nose u džepu po štrucu kruha s nečim u sredini i razgode to za cijeli dan. Nešto malo preko petsto maraka vrijedi njihov život.

A onda, kad mole za malo razumijevanja, dobiju odgovor da nisu postupili kako valja. Malo su poremetili red koraka i da se ne može s njima pregovarati jer su, eto, pogriješili. Pa kad poprave ponašanje, vidjet će oni koji odlučuju da li i kako s njima progovoriti. O čemu? O malo crkavice za preživjeti. Ne o plaći dostojnoj čovjeka. Rudarska djeca možda ne znaju ko je bio Alija Sirotanović.

Ne znaju čije lice je krasilo nekadašnju novčanicu od dvadeset hiljada dinara. Ne znaju da je jedan rudar u rudniku uglja u Brezi bio pojam vrijedna čovjeka, ali i čovjeka kojeg je cijela jedna zemlja poštovala kao najvećeg među radnicima. Ne znaju da su djecu učili njegovim vrlinama. Ne znaju jer danas rudari mole za milost. I ne samo oni. Mole i mnogi drugi, jer je neko zaboravio što znači biti radnik. Bijele košulje onih koji odlučuju su ih toliko zaslijepile da ne vide one koji zarađuju i za njihovu i za svoju plaću.  

A danas uz praznik rada tek pomalo i ponešto se stavi na trpezu, a raduje se tek pukom životu. Ne radu i onom što rad donosi. Ne čekaju danas radnici ni broševe sa zlatnim ili srebrenim vijencem i prigodan poklon uz to. Niko već dugo ni ne spominje da to zaslužuju.

Limena glazba

A da nije njih, koji su zaboravljeni, ne bi bilo ni ovih koji njeguju „kulturu dijaloga“ dok zaboravljeni mole za malo više milosti. Ne za plaću koju bi morali imati baš onoliko veliku koliko im je i posao težak, nego onu kojom djeci mogu kupiti tek toliko da ne budu gladna. I tako, danas se tek ponegdje čuje limena glazba prvomajskog uranka, tek ponegdje sirena u podne tog prvog u mjesecu podsjeti da je praznika rada, a tek poneko prostre deku u prirodi i zapjeva uz domaću hranu.

Djeca više ne igraju lopte, ne preskaču lastiku, a roditelji im ne mogu obećati nekoliko dana na moru u odmaralištu njihovog preduzeća.

Danas, radnik prvo mora naučiti lijepo govoriti, poštovati procedure pristupa svojim šefovima, pa tek onda biti onaj koji ima pravo nešto tražiti. A dok to radnici ne nauče, bilo bi dobro šefove, koji toliko polažu na ”lijepu riječ”, spustiti tek koji dan u rudarsko okno i zadati im normu. Možda se onda na njihovim licima pojavi tračak razumijevanja i uvažavanja.