Subota, 14. decembar
Ko preživi, pričat će
Subota, 14. decembar Uglavnom, već mi nije dobro od toliko dobra. Strah me one stare kletve pod kojom svi mi u ovom našem vilajetu rastemo – ne smij se puno, oplakat ćeš! Pa, sve se susprežem, pazim kud stajem, kako se javljam na telefon, i sa svojim festivalskim suborcem iz rovova na zadnjem katu/spratu, Mirzom, raspredam čega smo sve zaboravili da se sjetimo, ne bismo li se sjetili šta smo zaboravili.
I ništa nam ne pada na pamet. Prvo bi promocija Basarine knjige, a onda Makedonci otvoriše festival sa „Ženom iz prošlosti“. Ne znam čega me više bilo strah, hoće li biti dovoljno ljudi na promociji ili na otvorenju festivala. Mirza i ja već pripremili gerilsku taktiku kidnapovanja naroda po ulici i ubacivanja na scenu teretnim liftom iz bočne ulice. Nema da nema, ima samo da ima. Ko preživi, pričat će. Basarina promocija bila krcata, naroda k'o u priči, a nije se ništa džaba dijelilo – znači, došli jer ih zanima.
Ima nade za nas knjiške moljce. Ljepota. Idemo dalje. Jučer je bio moj red da umirem od treme. Vodio promociju knjige Dragana Bursaća „PTSP spomenar“. Knjiga veća od života, a ja se osjećao k'o mali mrav. Dragan mi pred promociju kaže da očekuje barem 600 ljudi!? Kuku, pa u Narodno ne bi stali, a ne u naš Kamerni. Udahni. Stisni… zube, i kreni… Promocija bi i prođe. I ja s njom. K'o, sjećam se da su i meni čestitali, ali morat ću pogledat snimke da vidim šta im bi. Naroda bilo više nego na Basarinoj promociji. Zetra bi nam tijesna bila, šapće mi ego, odnekud s ramena.
Nedjelja, 15. decembar
Pet minuta lošeg filma
Ponovo volim poeziju. Definitivno. Lejla Kašić i Aleksandra Mrakić sve su nas bacile na koljena svojim pjesmama, svojim porukama, svojom iskrenošću. Ko nije bio, ne zna šta je propustio. A pogledao sam i „Ciglu“. I skoro mi je žao što jesam. Ali, kako nekad davno reče moj profesor Dizdarević: „Vedrane, valja snimiti i pet minuta lošeg filma. Nije ni to lako.“ Skidam kapu dolje glumcima. Dao bih im nagradu samo za hrabrost. Al' to je samo moje mišljenje. Možda sam samo bio umoran, pa ništa nisam skontao. Zato je večeras komedija na redu, „Kako zasmijati Boga“ iz Banje Luke. Nadam se samo da neće pričati viceve…
Ponedjeljak, 16. decembar
Još mi nije klavir na glavu pao
Zasmijavanje Boga i nije bilo toliko smiješno. Nisam baš čuo da se smije. Ali je publika uživala. A u teatru, to je važnije od zasmijavanja nebeskih autoriteta. Time neka se bavi neko drugi. Mi ćemo se baviti pozorišnom teatralnošću. A ja idem da se počastim promocijom knjige Darka Cvijetića „Schindlerov lift“ koja je napravila opšte opću pometnju. Tema teška, slojevita i bremenita, a Darko tako lagan, otvoren i iscjeliteljski prijatan. Što se mene tiče – trijumf. A poslije toga, „Sumrak bogova“. I opet trijumf. Popodne literarni, navečer teatralni. I još sve teče glatko. Još mi nije klavir na glavu pao. Mirza i ja na prstima hodamo. Ko bude, preživjet će…
Utorak, 17. decembar
Viva Festival
Nekad sam mogao tri festivala odjednom odgledat, na jednoj nozi, i pritom spremat dva ispita za desetku. Jednu, pa se ocjena popolovi. Starim, šta li? Uglavnom, već uz jutarnju kafu zijevam, a kasnije se ovaj moj dizel motor ipak zagrije, pa uspijevam sve ispratiti i pogledati. Al', vrijedi. Nedžad Maksumić i njegova knjiga „Treće lice jednine“ toliko su me energetski oporavili, da sam predstavu crnogorskog gradskog pozorišta iz Podgorice „Slasti slave“ odgledao u komadu. Mislim, tako je i igrala, al' nije mi se u glavi palio epepe program i bijeli šum. Viva Festival!
Srijeda, 18. decembar
Il' dža il' bu
Sad već dane znam samo po datumu, a kako se koji zove, već mi je u magli. Znam da je jedan ponedjeljak, drugi utorak, treći…. sjetit ću se… Ma, nije ni važno. Znam datum, a to mi znači filmski dan. Promocija knjige o Mileni Dravić, a navečer naša predstava „Sjećaš li se Doli Bel“. Ne znam čemu se više radujem. Ma, znam, ali neću da govorim. Ali, sjećam se svake „Doli Bel“ koju sam gledao, a odgledao sam ih skoro sve.
Dramaturg. Manijak. Nije što je sam radio na predstavi i što je naša, nego je fakat beton. Beton je stručni izraz. Znači da je nešto mrak. Baš me zanima kako ćemo proći kod žirija… Sutra je dodjela nagrada. Sutra je, il' dža il' bu. I to je stručni izraz. I vjerujem da ćemo se svi smijati. Možda i plakati. Ali od sreće. Samo od sreće.
Četvrtak, 19. decembar
K'o muhe bez glave
Veliko finale. Dodjela nagrada. Mirza i ja poluludi. Ako je vjerovat onoj nesreći Murphyju, i njegovom još nesrećnijem zakonu, onda ako išta može poći po zlu, poći će večeras. Ceremonija zatvaranja, dodjela nagrada, dodjela zahvalnica, poruke laureata putem videolinkova, i, kao šlag na kraju, snimak predstave „Ženski turbofolk bend“, u kojoj je glumio naš Žan Marolt, po kome nagrada za najboljeg glumca i glumicu nosi ime. Znači, sto stvari koje se mogu pokvariti, poremetiti, zaštopati i zakočiti. Sreća pa nam Maja Izetbegović vodi ceremoniju. Ja bih umro da moram.
Al', nasreću, nemam kad. Mirza i ja, k'o muhe bez glave, galopiramo uz i niz Kamerni teatar, dernjamo se sami na sebe, pravimo važni i pravimo se da je sve pod kontrolom. A ne znam ni što se pravimo, kad sve i jeste pod kontrolom. Sala je puna, narod se smjestio, svjetla se gase… Počinje kraj.
Petak, 20. decembar
Sve prošlo savršeno
Gotovo! Završilo se, a nismo postali statistika, već udarna vijest u turbulentnom svijetu bh. kulture. Četvrti „Dani Jurislava Korenića“ – uspješno okončani! Mirza i ja – skoro na infuzijama, kao, uostalom, i svi koji su, tamo iz pozadine, radili i pripremali sve oko festivala. Sve je prošlo savršeno. Trijumf. Da jednom vidim kako i to izgleda.
Svake godine smo sve bolji i jači. I prija nam. Iako smo svi na pola koplja, vidim ponos u očima mojih kamernjaka. Možda jesmo mali, ali nam je tehnika besprijekorna. Sad na 24-satno spavanje, u narodu poznato kao „koma“, i onda u nove radne pobjede. S merakom. Super je u Kamernom. Ko nije probao, ne zna šta propušta. A ko je probao, više ne popušta. Jedva čekam dogodine.
