Zastrašujuće zvuči podatak Porezne uprave FBiH da je u samo sedam dana bez posla ostalo više od hiljadu radnika. Prije nepunih sedam mjeseci taj je broj bio veći za blizu 15.000. Uz nedavno objavljenu informaciju da je bh. ekonomija u drugom kvartalu ove godine zabilježila zabrinjavajući pad od 10,8 posto, nimalo lijepa slika stanja u oblasti od koje živimo postaje potpuna.
Stara narodna otprilike kaže da je isto nemati ili ne znati, a potvrdila se i tokom višemjesečnih rasprava o mjerama koje su bile neophodne čim je šišmiš, ili ko zna ko, napravio nered u Vuhanu. Čak 14 vlada u državi očigledno nije imalo dovoljno znanja da barem ublaži posljedice na koje su upozoravali ekonomski stručnjaci.
Jer u mjerama “korona zakona” korisnici budžeta su uglavnom nedodirljivi, pomoć će dobiti veliki, a “sitnoj buraniji” ostaju mrvice i pokušaji da se sami izbore s krizom. Za razliku od puta pacijenta, put radnika je davno trasiran i vodi ka službi za zapošljavanje.
A od aprila do juna trajala je blokada 330 miliona eura koje je MMF odobrio BiH za saniranje posljedica pandemije koronavirusa. Iako je ova sredstva sama tražila, BiH se o veličini svačijeg kolača mjesecima nije mogla dogovoriti, a kakvi će biti efekti ovog kreditnog zaduženja, nije teško pretpostaviti.
Dok ozbiljne evropske bankarske institucije upozoravaju da kriza ulazi u novu fazu, da nas čekaju inflacija i poskupljenja namirnica, a analitičari se plaše da će broj gladnih u BiH biti mnogo veći, naznaka da se radi na smanjivanju troškova vlasti i administracije nema.
Nema najava da će teret krize povlaštena kasta okupljena oko politike podijeliti s građanima. Nema ni ideje da će, umjesto politike koja se brine samo o vlastitom iznosu i procentu u budžetu ili kreditu, u donošenju odluka učestvovati i eksperti, oni što znaju da nam privrede nema bez radnika, a države bez njenih građana.
