Za relativno kratak period poslodavci su došli od "posla ima ko hoće da radi", do "posla ima, ali nema ko da radi". Istraživanja pokazuju da našoj zemlji trenutno nedostaje 30.000 radnika i taj broj će se u periodu koji je ispred nas, kako sada stvari stoje, samo povećavati.

Moglo bi se reći da je došao na naplatu neljudski i poniživački odnos pojedinih poslodavaca prema radnicima koji su na radnim mjestima trpjeli svakojaki mobing.

Ako su bili nezadovoljni odnosom ili plaćom, uvijek su imali otvorena vrata da odu, jer je "uvijek neko drugi jedva čekao da dođe na njihovo mjesto", pa kome se ne sviđa, može da ide. No, situacija se sada promijenila i onaj ko nađe dobrog radnika, čuva ga, narodski rečeno, ko malo vode na dlanu.

Jednostavno, više nema luksuza da se vrijeme gubi u začaranom krugu i novac troši na obuku onih koji će znanje ponijeti sa sobom "preko granice".

No, nije sav teret krivice na poslodavcima. Da državne vlasti nemaju razvojne strategije u raznim oblastima, nije nepoznanica, tako ni obrazovanje nije izuzetak.

Godinama je na sceni apsolutna neusklađenost nastavnih planova i programa s potrebama tržišta rada. Zanati izumiru umnogome jer su izvikani pa mlade bude stid da upišu trogodišnju školu, a fakulteti se najčešće pro forme završavaju.

Niti se ulaže trud da se nauči niti se ulaže trud da se materija objasni, pa i oni koji steknu određeno zvanje, na radno mjesto dođu kao "pali s kruške", jer ih trogodišnji ili petogodišnji studij uopće nije pripremio i osposobio za rad.

Što za neke i nije problem, jer partijska knjižica sva vrata otvara, ali to je druga tema.