Vrhunski bh. sportisti ponovo dižu glas. U prostorijama Olimpijskog komiteta BiH održana je panel diskusija naziva “Vizija i put ka Olimpijskim igrama LA 2028“ u kojem su zatražili ono što im pripada – podršku i sistem koji će ih pratiti na putu do uspjeha.
Njihov uspjeh danas nije rezultat organizovane brige države, već inata, lične žrtve i ogromne ljubavi prema sportu i domovini. Zemlja koja svoje najbolje ne prepoznaje i ne njeguje, rizikuje da ostane bez njih. Koliko još talenata mora napustiti Bosnu i Hercegovinu da bi neko shvatio da gubimo ono najvrednije? Njihove medalje osvajaju se bez sistema, bez infrastrukture, često i bez osnovnih uslova za trening. I onda ih se slavi na dan uspjeha, a zaboravljamo sutradan. Dokle tako?
Boli kad sportisti sami sebi finansiraju pripreme, kad nemaju ni dvoranu ni teren, kad ih se sjeti samo kad zablistaju na nekoj svjetskoj sceni. Ali i pored svega – oni ne odustaju.
Lana Pudar, Lejla Njemčević, Elvedina Muzaferija, Tea Kovačević, Amel Tuka, Nedžad Husić, Mirza Nikolajev... su naši heroji i ambasadori koji nas predstavlja u najboljem svjetlu, dok se političari bave sobom, a ne sistemom koji bi trebao služiti svima nama.
Vrijeme je da prestanemo govoriti "tako je to kod nas" i počnemo tražiti konkretne promjene, jer kad oni odu – otići će i nada. A dok su tu, dok još vjeruju da vrijedi pokušati, da vrijedi ostati i boriti se – i mi moramo stati uz njih. Ne samo kao navijači, već kao građani ove zemlje koji žele promjenu. Oni su dokaz da se i iz BiH može do vrha – ali i podsjetnik da bez sistema, bez podrške i bez poštovanja, taj put je previše bolan. Vrijeme je za novi sistem – zakon o sportu.
