Građani Bosne i Hercegovine su poprilično naviknuti i već postali imuni i ravnodušni na uvrede, psovke, prijetnje, nacionalističke parole i govor mržnje iz političkih kuhinja i iza govornica, pa je bez posebnih reakcija prošao i jučerašnji incident u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Diskusija o informaciji Pravobranilaštva BiH, koja se odnosi na arbitražne postupke protiv BiH, pa i slučaj "Viaduct“ koji predstavlja samo ilustraciju bahatosti, neodgovornosti i kriminalnog donošenja odluka i upravljanja općim dobrom, pretvorena je u verbalni, a zamalo i fizički obračun državnih poslanika Milorada Kojića (SNSD) i Darka Babalja (SDS). Nakon međusobnih optužbi i uvreda iza mikrofona uslijedio je poziv na hodnik. Da li su dvojica poslanika na hodniku željeli rukama dovršiti raspravu ili samo u miru popričati, ne znamo, ali šta je moglo da se desi pokazala je reakcija skupštinskog osiguranja i njihovih kolega zastupnika, te pauza da se glave ohlade.
Davno smo se prestali zgražavati nad onim što nam se nudi iz političkih kuhinja, parlamentarnih klupa, s pres-konferencija i u svim prilikama kad bahatost i primitivizam postaju argumenti, ali po prvi put se to, na ovakav način, dešava u najvišem zakonodavnom domu ove države. I pritom, dvojica poslanika koji su se našli u glavnim ulogama, u kakvim ih ranije javnost nije upoznala, samo su demonstrirali u kojem smo stadiju oboljenja.
Imali smo nesreću svjedočiti izljevima bijesa, svakojakim vulgarnostima, prijetnjama, a svojevremeno i šamaru tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Dragana Lukača Drašku Stanivukoviću u sali NSRS. I sada mrežama kruži snimak zastupnice SNSD-a Sanje Vulić, koja je jučer histerično tražila pauzu i pokušavala spriječiti sukob, kada je pred Sudom BiH, pred kamerama i okupljenim pristalicama, psovala majke, državu i strane ambasadore. Branila je tako stranačkog šefa Milorada Dodika, nenadmašnog lidera u afirmaciji nekog novog, za javne nastupe neprikladnog, načina komunikacije na bh. političkoj sceni i mimo nje.
Političara koji je vrijeđao, psovao, kleo i prijetio svima s čijim se mišljenjem nije slagao - od opozicionih političara, nevladinih aktivista i novinara do međunarodnih zvaničnika. Takvu "kulturu“ dijaloga, od koje su stradavali mikrofoni i govornice u koje je udarao, očigledno je uspješno instalirao u politički život ove zemlje. Za povratak u civilizaciju vjerovatno je već kasno, a gdje nam je kraj – ko zna. Uostalom, u državi u kojoj njeni zvaničnici ponosno promoviraju vanustavno djelovanje, bezakonje i silu, malo šta nas još i može iznenaditi.
