Prvi dani jula svake godine prsa ispunjavaju tugom ususret novoj godišnjici genocida u Srebrenici. O patnjama koje su preživjeli stanovnici opkoljene enklave i zločinima koji su trajali od početka opsade grada do završnog čina genocida, mnogo je rečeno i napisano.

A opet, nedovoljno da opiše i objasni sve. Svoju priču Srebreničanin Hasan Hasanović, pričao je bezbroj puta, ono što je doživio pokušao je smjestiti i u knjigu "Srebrenica: Zaboraviti ne smijem, halaliti neću", kaže da sebe ne bi mogao zvati čovjekom kada bi šutio, ali svaki put neki novi detalj, neka s vremenom potisnuta uspomena, na drugačiji način izgovorena rečenica natjera suze na oči i ostavi bez teksta.

Hasan je mladić koji tokom pokušaja proboja Srebreničana kroz zasjede i minska polja nije želio ostaviti tijelo ubijenog brata Hasiba. Nakon ranjavanja u minskom polju nosio ga je više od dvadeset kilometara.

- Rekao mi je da kažem mami da je bio hrabar i da se nije patio. Ta rečenica i njegov pogled prate me cijeli život. Nekad znam i dobro zaplakati – kazao nam je Hasan.