Banovićanka Azema Terzić punih 26 godina bila je na evidenciji Zavoda za zapošljavanje u svom gradu. Čekala je šansu za bilo kakvo zaposlenje, a kad je izgubila svaku nadu, svoju sudbinu, bez straha, uzela je u svoje vrijedne ruke i tako postala prepoznatljiva ne samo u Banovićima, već i u drugim gradovima TK.&nbsp; Terzić je, ustvari, pokazala da onaj ko hoće da radi, gladan ne može biti. Počela se baviti plasteničkom proizvodnjom cvijeća i ukrasnog drveća, u sve uključila članove svoje porodice, od čega već šest godina pristojno zarađuje za život.

Azema Terzić pripada kategoriji vrijednih bosanskih žena koje vlastitim idejama i radom redovno uspijevaju prijeći svaku životnu prepreku. Neke od njih, dok čekaju posao u struci, u svojim domaćinstvima vrijedno prave kolače, čokolade, razne ukrase, nude ih na prodaju i tako zarađuju za život. Azema se, pak, odlučila na proizvodnju cvijeća. Počela je s jednim i sada ima četiri plastenika.

Da je riječ o ženi vrijednoj svakog poštovanja i hvale govori i podatak da donacijama rasada cvijeća svake godine obraduje neke od organizacija u svom gradu. Ove godine njeno cvijeće ukrasit će dvorište Dječijeg obdaništa u Banovićima.&nbsp;&nbsp;

Terzić je, ustvari, pokazala da onaj ko hoće da radi, gladan ne može biti

Terzić: Pripada kategoriji vrijednih bosanskih žena

Azema Terzić: Banovićanka vrijedna svakog poštovanja

Iščekujući 2017. godinu i opraštajući se od 2016. kao da je najgora koja je do sada bila, a zapravo je svaka naredna sve gora, novinari su, po običaju, imali dvije opcije. Ili zbrajati šta se sve desilo, vršiti retrospektivu, što je prilično dosadno i nepopularno čitaocima, ili se opredijeliti na razgovore sa zanimljivim likovima.&nbsp;&nbsp; Tako je 2017. godine <a href="https://avaz.ba/tag/329/ivica-osim">Ivica Osim</a> osvanuo na stranama „Dnevnog avaza“ u novogodišnjem broju i pričao o stvarima koje nisu toliko uobičajene. Pa je rekao da, kako je stariji, sve više gleda „Animal planet“, upoznaje se s adetima svakoraznih životinja jer od obaveza ranije to nije mogao.
Tada je imao vremena i iz razloga što oko Nove godine nema mnogo fudbalskih utakmica, igraju tek Englezi na „Boxing day“ 26. decembra i neizbježno 1. januara, ali u međuvremenu – tapija. Odmaraju malo i fudbaleri. 
I onda na pitanje je li, možda, malo previše fudbala, što doprinosi da nekad gledamo izrazito loše utakmice, Švabo lakonski dade sljedeći odgovor: „Ma šta, bolan, previše fudbala. Pa evo sad nema utakmica. Ne znam za druge, ali ja jedva preduram dan“.
Eh, tek sad bi ljubitelji fudbala možda mogli shvatiti ove riječi, a imat će, na kraju krajeva, najmanje dvadesetodnevni izazov. Pa, izvoli.
O tome kako li će sada Osim durati vlasnicima fudbalskih klubova nije bitno, njih brinu enormni finansijski gubici. Običan puk mori u čemu će sada, toliko naviknuti na fudbal, provoditi dane, a fudbalere i sve ostale sportiste, suočene s nečim što se nije desilo otkako je svijeta i vijeka, brine je li ih ko dotakao i koliko će izolacija trajati. „Sam u kući“ – treći dio, ali globalni.
„Upravnici“ svih mogućih takmičenja, također, ne znaju šta bi. Koliko će sve trajati i koga proglasiti šampionom. Svu apokaliptičnost koronavirusa možda i najbolje opisuje trenutno stanje u sportu. 
„Hljeba i igara“, metafora je koja postoji odvajkada i tako precizno definira svaku svjetinu, danas, međutim, i ako ima hljeba – nema igara. Situacija o kojoj baš niko ni sanjati nije mogao. I na kraju, kažu, žale se kladioničari da jedva dva para mogu pronaći u ponudi. Kako li je tek njima...

Svu apokaliptičnost koronavirusa možda i najbolje opisuje trenutno stanje u sportu

Hljeba i igara

Profesor <a href="https://avaz.ba/tag/70164/enis-omerovic">Enis Omerović</a> bio je vođa tima zeničkog Pravnog fakulteta koji je osvojio prvo mjesto na međunarodnom takmičenju „Adriatic Moot Court“, koje je organizirano na fakultetu „Inter University Centre“ u Dubrovniku.&nbsp;U moru negativnih i paničnih, ova vijest oduševila je bosanskohercegovačku javnost, a samo je jedna u nizu potvrda da Bosna i Hercegovina posjeduje ogroman potencijal i mlade kojima se može ponositi.

Osim prvo, zenički studenti, prevođeni profesorom Omerovićem, osvojili su i treće mjesto, čime je njegov, ali i ponos cjelokupnog Univerziteta u Zenici, još veći.


Iako svjedočimo masovnom odlasku mladih iz naše zemlje, koji često odlučuju da se obrazuju u zemljama svijeta, Omerović i njegovi studenti najbolji su pokazatelj da se znanje i umijeće mogu steći i u domovini.


Ako se zna da su se takmičili u konkurenciji kolega iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, Velike Britanije, Turske, Rusije, Poljske, Hrvatske, Srbije, Sjeverne Makedonije i Bosne i Hercegovine, tim je uspjeh mladih Zeničana, predvođenih Omerovićem, još veći.


Profesor Omerović rođen je 5. juna 1981. godine, a inače je prodekan za naučnoistraživački rad na Pravnom fakultetu u Zenici.

Studentima prava iz Zenice tri prva mjesta na takmičenju u Dubrovniku

Omerović: Vođa tima zeničkog Pravnog fakulteta

Enis Omerović: Svjetski uspjeh

<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Asim%20Kurjak&amp;sortiranje=najnovije&amp;">Asim Kurjak</a> napustio je Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti (BANU). Ovaj ugledni akademik i svjetski priznati ginekolog porijeklom iz Banje Luke odlučno i jasno je kazao da ne želi biti član BANU-a dok prevlast pokušavaju preuzeti nepoznati „naučnici“.
Svoju odluku obrazložio je činjenicom da su u toj instituciji nakon smrti rahmetli Muhameda Filipovića primat počeli preuzimati, kako sam kaže, poluanonimusi te da polovina članova BANU-a nije objavila nijedan međunarodno prepoznati rad.
Javno je ukazao na netransparentnost u radu ove institucije kada su u pitanju finansije, a posebno je, kako je naveo, alarmantna činjenica da niko ne zna kome se podnose izvještaji.
Svjetski priznati stručnjak koji je svojevremeno proglašen najboljim opstetričarem svijeta, iza sebe ima 1.125 radova, citiran je 12.500 puta, knjige su mu objavljene na 14 jezika, a ponosni je vlasnik nekoliko počasnih doktorata.

Kako kaže, ima dvije domovine, jedna je Bosna i Hercegovina, gdje se rodio taj biološki miraz, a druga je Hrvatska, u kojoj biološki miraz postao prepoznatljiv.
Rođen je 13. septembra 1942. godine u Kotor-Varoši, gdje je završio osnovnu školu, a nakon toga i gimnaziju.
Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1966. godine. Ljekarski staž obavljao je na klinikama Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
Redovni je član Akademije nauka i umjetnosti „Reggio Publia“, kao i američkog Instituta za primjenu ultrazvuka u medicini u Merilendu.

Ukazao na netransparentnost u radu BANU-a i borbu za prevlast nepoznatih „naučnika“

Asim Kurjak: Obraz i struka

Invazivni kardiolog dr. <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Elmir%20Jahi%C4%87&amp;sortiranje=najnovije&amp;">Elmir Jahić</a>iz Tuzle pripada generaciji poznatih tuzlanskih ljekara koji su svoje prvo praktično medicinsko znanje još kao studenti medicine stjecali u ratnim bolnicama širom tuzlanske regije.

Iako se za sina čuvenog zvorničkog ginekologa očekivalo da će krenuti očevim stopama, izbor dr. Jahića ipak je bila kardiologija. Znanje stečeno na <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Medicinski%20fakultet&amp;sortiranje=najnovije&amp;">Medicinskom fakultetu</a> u Tuzli godinama je usavršavao na poznatim svjetskim klinikama, s kojih se uvijek vraćao sa usvojenim novim, savremenim procedurama liječenja kardioloških oboljenja te ih odmah uspješno primjenjivao na pacijentima kojima je to bilo potrebno.

Nakon dugogodišnjeg angažmana na <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=UKC%20Tuzla&amp;sortiranje=najnovije&amp;">UKC-u Tuzla</a>, dr. Jahić već duže se nalazi na čelu Medicinskog instituta „Bayer“ u Tuzli, ali svakodnevno sa svojim timovima obavlja i razne kardiološke zahvate.&nbsp;

Jednu od izuzetno zahtjevnih operacija dr. Jahić je sa svojim timom, zahvaljujući znanju koje je stekao na jednom od poznatih njemačkih kardioloških centara, prije nekoliko dana uradio teško oboljeloj pacijentici iz Sarajeva, kojoj je spašen život.&nbsp;

Dr. Elmir Jahić je oženjen ginekologinjom dr. Mahirom Jahić, otac je troje djece, od kojih su dvoje već uspješni studenti medicine.&nbsp;

Sa svojim timom izveo izuzetno zahtjevnu operaciju kojom je spašen život pacijentici iz Sarajeva

Znanje usavršavano na poznatim svjetskim klinikama

Elmir Jahić: Doktor kojem se vjeruje

Prema nepisanim pravilima <a href="https://avaz.ba/tag/59425/podzemlje">podzemlja</a>, kada god padne velika pošiljka <a href="https://avaz.ba/tag/2182/droga">droge</a> neko plati glavom!? To je lančana reakcija koja se među članovima kriminalnih grupa pokreće po automatizmu, jer se radi o milionima eura za čiji gubitak neko mora odgovarati, obično krvavo.
Nedavna rekordna zapljena tri tone skanka koji su nakon višemjesečnog pripremanja i istrage oduzeli pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) zasigurno će izazvati velike turbulencije u duboko uzdrmanom međunarodnom narkoklanu.
Naime, radi se o marihuani uzgajanoj i pripremanoj u Albaniji, koja je došla u BiH, kod dilera je tokom upada specijalaca pronađeno i 250.000 eura.
Radi se o dobro uhodanoj ekipi koja je godinama naše ulice punila drogom koja je preko granica putovala u dobro zamaskiranim cisternama.
Prema dosadašnjim iskustvima istražitelja SIPA-e, međunarodne narkobande po svaku cijenu moraju ulici pružiti svoj smrtonosni proizvod, jer će, u suprotnom, na njihovo mjesto doći drugi kartel, koji će zaraditi više novca i fizički će ih „počistiti“.
To je začarani krug iz kojeg se rijetko ko živ izvuče.
Klanova je puno, imaju logistiku, novac i oružje, ali i policija dobro uzvraća udarac.
Ne treba misliti da će istražitelji u potpunosti istrijebiti narkomafiju, ali svaki gram smrti koji se skloni s ulice, svaki diler s lisicama na rukama i svaka zaplijenjena prljava marka pruža nadu u mirnije društvo.

Prema nepisanim pravilima podzemlja, kada god padne velika pošiljka droge neko plati glavom

Podzemlje ne prašta

Brojne nevladine organizacije i udruženja u našoj zemlji jedva opstaju zbog nedovoljne podrške institucija. U takvoj situaciji je i Udruženje dijabetičara općine Jajce na čijem čelu se nalazi Fuad Didović. 
Zbog njegove nesebičnosti i borbe za prava dijabetičara mnogo puta je pokazao koliko mu je stalo do grada u kojem živi i njegovih sugrađana. 

Udruženje kojim upravlja od jeseni 2016. godine osnovano je 2012. s ciljem dobrovoljnog povezivanja oboljelih od dijabetesa na području ove općine, a broji nešto više od 600 članova.

Uglavnom se finansiraju iz općinskog budžeta sa skromnih 2.000 maraka.

Zbog nedostatka sredstava često nemaju dovoljno trakica za mjerenje šećera u krvi kao i drugog medicinskog repromaterijala. Bez obzira na poteškoće u radu, ne predaju se.

Tokom osam godina postojanja organizirali su niz edukativnih predavanja o šećernoj bolesti, kao i niz akcija mjerenja šećera u krvi. Didović volontira u Udruženju i bori se za prava svojih članova.

Rođen je u Drvaru 1951. godine, odrastao u Zenici, a od 1998. godine živi u Jajcu.

Volonter Udruženja dijabetičara bori se za prava oko 600 članova

Didović: Ustrajan bez obzira na poteškoće u radu

Fuad Didović: Entuzijasta iz Jajca

Kada je prije šest godina našu zemlju pogodila elementarna nepogoda u vidu najgorih poplava u historiji, svi su se ujedinili.
Građani su tada prelazili magičnu entitetsku liniju. Pomagali su stanovnici Maglaja, iako i sami teško stradali u poplavama, gradovima u RS, dopremali pitku vodu, krevete, hranu...
Nakon tenzija i političkih previranja, opet nas je ujedinio belaj. Ovaj put <a href="https://avaz.ba/tag/82572/koronavirus">koronavirus</a>.
Ponašanje političara u Bosni i Hercegovini dok koronavirus širom svijeta odnosi živote za svaku je pohvalu.
Umjesto zapaljive retorike, gotovo svakodnevno zasjedaju krizni štabovi, kako Federalni tako i oni u Republici Srpskoj, te se traži način kako bezbolnije ublažiti posljedice opasnog virusa.
Akcije koje se provode su za svaku pohvalu, a mnogi će reći da smo kvalitetnije reagirali na epidemiju koronavirusa od mnogo bolje razvijenih evropskih zemalja.
Koronavirus je spojio sve nivoe vlasti u našoj državi da rade u interesu građana. Od sastanaka entitetskih premijera do susreta s općinskim i gradskim zvaničnicima gotovo svi su ujedinjeni.
Premijer Republike Srpske Radovan Višković saopćio je jučer da će zbog koronavirusa biti zatvorene sve osnovne i srednje škole u tom bh. entitetu u naredni 21 dan. Također, sva sportska takmičenja će se održavati bez prisustva publike.
Istovremeno i u Sarajevu, prema naredbi Kriznog štaba resornog ministarstva, radi prevencije širenja koronavirusa otkazana su javna okupljanja i nastava u zdravstvenim školama
Ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić dobio je podršku entitetskih premijera Fadila Novalića i Radovana Viškovića te predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Zorana Tegeltije da uvede zabranu ulaska u BiH građanima koji dolaze iz najpogođenijih zemalja.
Da je sreće da smo ovako jedinstveni kada nema poplava, požara, zemljotresa... Ovo je dokaz da možemo i da BiH normalno funkcionira kada to svi žele.
Valjda će jednom život građana BiH biti na prvom mjestu tokom cijele godine, bez obzira na vjeru i naciju.

Koronavirus je spojio sve nivoe vlasti u našoj državi da rade u interesu građana

Uvijek nas belaj ujedini

Naš dizač tegova <a href="https://avaz.ba/tag/52463/sejfo-sehovic">Sejfo Šehović</a> (61)&nbsp;oborio je dva svjetska rekorda na „Arnold Classicu“ u američkom Kolumbusu, gdje je sa svoja 74 kilograma težine podigao 265 i 270 kilograma te osvojio zlatnu medalju.
Šehović je višestruki aktuelni svjetski i evropski prvak u&nbsp;powerliftingu i bench pressu. Do sada je osvojio više od 70 najsjajnijih medalja na velikim međunarodnim takmičenjima, od svjetskih i evropskih prvenstava do međunarodnih kupova.
Svjetski i evropski tron drži već šest godina uzastopno...

Sejfo Šehović rođen je 13. avgusta 1959. godine u Sarajevu, gdje provodi cijeli život. Trenutno je u penziji, nakon dugogodišnjeg uspješnog policijskog staža tokom kojeg je bio komandir i načelnik stanica policije u nekoliko gradskih općina.
Osim što je dizač tegova, Šehović je i delegat na Premijer ligi BiH u futsalu te komesar za takmičenje Kantonalne lige Fudbalskog saveza Kantona Sarajevo.&nbsp;

Oborio dva svjetska rekorda na „Arnold Classicu“ u američkom Kolumbusu

Šehović: Svjetski i evropski tron drži već šest godina uzastopno

Sejfo Šehović: Šampion koji ne zna zakazati

Prijedorčanin <a href="https://avaz.ba/tag/5935/mirsad-ramic">Mirsad Ramić</a> dobitnik je nagrade za ideju godine za električni moped Torinni, koji ne zagađuje okoliš. Napravio je vozilo koje je, kaže, prilagođeno najviše potrebama javnih ustanova. 
Njegova firma „Cromex“, koja se bavi proizvodnjom različitih metalnih dijelova, sklopova i obradom metala, za kratko vrijeme postala je prepoznatljiva na tržištu po kvalitetu i paleti proizvoda.

U Prijedor se nakon 14 godina vratio iz Švicarske te prvo otvorio zanatsku radionicu koja je danas izrasla u prepoznatljivu firmu koja zapošljava skoro 90 radnika.
Firma posjeduje mašinski park koji je dostigao visok tehnološki nivo razvoja u metalopreradi.
Kao razlog za svoj uspjeh navodi to što ima zadovoljne radnike. Za trud i zalaganje nagrađuje ih dobrom plaćom, a s druge strane traži produktivnost i odgovornost, što rezultira visokim kvalitetom, po čemu je ova kompanija odavno prepoznata na tržištu.

Dobio nagradu za ideju godine za električni moped Torinni koji ne zagađuje okoliš

Ramić: Uspješno vodi kompaniju „Cromex“

Mirsad Ramić: Inovator iz Prijedora

Pripadnici Ravnogorskog četničkog pokreta iz BiH s pridodatim četnicima iz okruženja, najavili su za 13. mart novo višegradsko okupljanje kako bi obilježili godišnjicu smrti ratnog zločinca <a href="https://avaz.ba/tag/1565/draza-mihailovic">Draže Mihailovića</a>.Okoštala zločinačka ideologija iz Drugog svjetskog rata, povampirena u likovima svojih sljedbenika iz posljednje agresije na BiH, tako se ovih dana priprema za još jednu manifestaciju mržnje i primitivizma kojom svojim ulojenim bradama i zahrđalim kokardama, na sramotu naroda kojem pripadaju, svijetu žele pokazati da su ratni zločinci njihovi idoli vrijedni slavljenja i poštovanja.Za svakog normalnog čovjeka, bilo kojoj vjeri i naciji da pripada, postrojavanje obožavalaca zločinca Draže Mihailovića u <a href="https://avaz.ba/tag/661/visegrad">Višegradu</a>, tačnije pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta, čin je najvećeg stepena primitivizma, ali i mentalne bijede njegovih članova.Kakve to poruke ravnogorci višegodišnjim postrojavanjem u Višegradu odašilju građanima BiH, posebno Bošnjacima.Ako misle da će njihova uniformirana povorka predvođena ishlapjelim samoproglašenim vojvodama i još nepresuđenim ratnim zločincima iz devedesetih godina, zaplašiti Bošnjake koji su se vratili u svoj Višegrad i natjerati ih na novi egzodus kako su to radili 1992. godine, grdno se varaju.No, ako žele pokazati da za njih i takve kao što su oni, to jest sljedbenike i promotore zločinačke četničke ideologije u BiH, nema zakona, onda su sasvim sigurno u pravu.Vrijeme je da nakon višegodišnjih četničkih provokacija u Višegradu, pripadnici državnih policijskih i pravosudnih organa ovog 13. marta konačno zavire u svoje&nbsp; arhive i iz stroja ispred Dražine biste izvuku osvjedočene ratne zločince čija se imena godinama kisele u njihovim tefterima i ladicama.

Za 13. mart novo višegradsko okupljanje kako bi obilježili godišnjicu smrti ratnog zločinca Draže Mihailovića

Četnici dolaze

Aktuelni prvak i lider s Koševa uspješno je apsolvirao prva dva od tri kruga premijerligaškog nogometnog takmičenja, a igrač odluke u posljednja dva duela protiv Borca u Banjoj Luci (0:2) i Mladosti (2:1) na Olimpijskom stadionu „Asim Ferhatović Hase“ bio je <a href="https://avaz.ba/tag/40204/benjamin-tatar">Benjamin Tatar</a>.Krilni napadač bordo tima protiv Banjalučana je postigao dva gola, dok je Mladost „srušio“ pogotkom u samom finišu meča. Kako je sam priznao nakon utakmice, otkako je postao otac, igra u životnoj formi.Tatar je ove sezone odigrao 22 utakmice za bordo tim, u svim takmičenjima, i postigao sedam golova, uz četiri asistencije. Samo u ligaškom takmičenju odigrao je 17 mečeva u kojima je šest puta bio strijelac, uz četiri asistencije.Benjamin Tatar rođen je 18. maja 1994. godine u Sarajevu. Prve seniorske korake napravio je u Radniku iz Hadžića, a potom je branio boje nekoliko hrvatskih klubova, Cibalije, Novigrada, Gorice i Slaven Belupa. Od 1. jula 2018. godine član je koševske svlačionice.

Protiv Banjalučana postigao dva gola, dok je Mladost „srušio“ pogotkom u finišu meča

Tatar: Trasirao put Sarajevu do prvog mjesta

Benjamin Tatar: Igrač odluke

Na današnji dan, 8. mart, veliki broj žena u Bosni i Hercegovini i dalje se bori s diskriminacijom, stigmatizacijom, ali i fizičkim nasiljem.
Njima nije do Dana žena ni slavlja. Zabrinjavajući su podaci sigurnih kuća u BiH da se najčešće radi o žrtvama koje su godinama izložene porodičnom nasilju.
Sistem zakaže kada bi ih trebao zaštititi od nasilnog muža, pa često osjete strah za vlastiti život. 
Živimo u društvu u kojem je sramota prijaviti porodično nasilje, zbog čega mnoge žene završe tragično.
Nerijetko se na nasilje nad ženama žmiri, a tek one hrabrije uspiju javno progovoriti o torturi koju trpe. To se treba promijeniti.
Kada je riječ o statusu žena u društvu, ni on nije na zavidnom nivou. Na to su upozorili i predstavnici međunarodne zajednice u BiH na skupu u Sarajevu te su ukazali na značaj rodne ravnopravnosti.
Pozvali su na veću zastupljenost žena u politici jer bi, kako su kazali, to rezultiralo boljom politikom i boljim odlukama. 
Ovim je jasno poručeno koliko su žene vrijedne i bitne u društvenom, ali i političkom životu Evrope.
Zamjenica britanskog ambasadora u BiH Rut&nbsp;Vajsmen (Ruth Wisemen) potvrdila je da Ambasada Velike Britanije u BiH radi na definiranju aktivnosti kako bi se u našoj zemlji postigla jednakopravnost žena. 
Ona je istakla da su promjene moguće jer žene čine više od 50 posto stanovništva u BiH.
Dakle, više od 50 posto građana BiH i danas je diskriminirano samo po spolnoj osnovi iako to neki ne žele priznati. 
To nije ono što od nas očekuje Evropska unija, kojoj stremimo. 
Reforme su neophodne, ali i promjena svijesti, da se glas žena dalje čuje.
Onda će i 8. mart u BiH, osim buketa cvijeća i znaka pažnje, imati mnogo veći smisao.Njima nije do Dana žena ni slavlja. Zabrinjavajući su podaci sigurnih kuća u BiH da se najčešće radi o žrtvama koje su godinama izložene porodičnom nasilju.
Sistem zakaže kada bi ih trebao zaštititi od nasilnog muža, pa često osjete strah za vlastiti život. 
Živimo u društvu u kojem je sramota prijaviti porodično nasilje, zbog čega mnoge žene završe tragično.
Nerijetko se na nasilje nad ženama žmiri, a tek one hrabrije uspiju javno progovoriti o torturi koju trpe. To se treba promijeniti.
Kada je riječ o statusu žena u društvu, ni on nije na zavidnom nivou. Na to su upozorili i predstavnici međunarodne zajednice u BiH na skupu u Sarajevu te su ukazali na značaj rodne ravnopravnosti.
Pozvali su na veću zastupljenost žena u politici jer bi, kako su kazali, to rezultiralo boljom politikom i boljim odlukama. 
Ovim je jasno poručeno koliko su žene vrijedne i bitne u društvenom, ali i političkom životu Evrope.
Zamjenica britanskog ambasadora u BiH Rut&nbsp;Vajsmen (Ruth Wisemen) potvrdila je da Ambasada Velike Britanije u BiH radi na definiranju aktivnosti kako bi se u našoj zemlji postigla jednakopravnost žena. 
Ona je istakla da su promjene moguće jer žene čine više od 50 posto stanovništva u BiH.
Dakle, više od 50 posto građana BiH i danas je diskriminirano samo po spolnoj osnovi iako to neki ne žele priznati. 
To nije ono što od nas očekuje Evropska unija, kojoj stremimo. 
Reforme su neophodne, ali i promjena svijesti, da se glas žena dalje čuje.
Onda će i 8. mart u BiH, osim buketa cvijeća i znaka pažnje, imati mnogo veći smisao.

Živimo u društvu u kojem je sramota prijaviti porodično nasilje

Imamo li razlog za slavlje

Loša ekonomska situacija, zapaljiva retorika političara i brojni drugi problemi, doveli su građane Bosne i Hercegovine u stanje da pomisle da nikad neće biti bolje u ovoj zemlji.Tako su mnogi odlučili da za normalan život svoje znanje, vještine i snagu prodaju Nijemcima, Ircima, Austrijancima...Ne samo da zaslužujemo i trebamo nego da i definitivno možemo mnogo više u životu da nas ne sputavaju okolnosti, naši ljudi pokazuju širom svijeta.Jedan od najočitijih dokaza je mlada Novotravničanka <a href="https://avaz.ba/tag/85145/martina-fisic">Martina Fišić</a>, koja je trbuhom za kruhom otišla u Irsku, stvorila sebi normalan život koji nije mogla imati u BiH, pa na godišnjem odmoru odlučila - pomoći siromašnima.Pokrenula je akciju za izgradnju škole u malom selu u Ugandi. Mobilizirala je pola Dablina, pomoć potražila i od svojih Bosanaca koji je nisu iznevjerili te je pri kraju da skupi potrebni iznos.Svaka čast, Martina, to je pravi duh Bosne i Hercegovine. Šteta što ga nisi mogla ispoljiti u svojoj državi.

Novotravničanka pokrenula akciju za  izgradnju škole u malom selu u Ugandi

Martina Fišić: Pravi duh BiH

Postoji priča kako je poznati Alibeg Kapetanović iz Vitine, nakon čuvenog putovanja šestorice Alibega u Beč u posjetu Franji Josipu, na povratku iz Beča u društvu Alibega Filipovića svratio u Glamoč i vidio Đulu. Odmah je begenisao i zaprosio od oca, ali ga je on na lijep način odbio, iako je Alibeg Kapetanović bio veoma ugledan, bogat i poželjan zet.

Đulhanuma je svim Bilićima, Oštrićima i nekim drugim porodicama podijelila darove i dala prilog lokalnoj džamiji i nakon nešto više od jednog sata razgovora s brojnim ljudima i ženama rekla kćerki: „Dijete, hajmo odavde, muka mi je i ne mogu više ovdje ostati. Rekli su mi da u Hlivnu ima lijep hotel, zovu ga Dinara, tamo ćemo noćiti i onda se preko Kupresa vratiti kući.“

Rekao je da ne bi mogao podnijeti da mu najdraže dijete ide tako daleko, jer bi on tri dana morao putovati od Glamoča do Vitine da vidi svoju Đulu. Put do Vitine bi ga vodio preko Livna, Duvna i Mesihovine, do Ljubuškog, odnosno do Vitine, a to je tri dana puta, kaže se da je rekao Đulin otac, odbijajući tako uvaženog prosca. Kad je odrastao, Muhamed je pitao majku kako se ona udala za Huseinbega, a ona mu je rekla: “Nisam se ja udavala, nego me je dao babo, tako je tada bilo.” 


Dosta kasno Muhamed se počeo kod majke interesirati za njene rane dane i za život koji je vodila, a koji se odvijao u Glamoču. Zbog toga je više puta insistirao da otputuju u Glamoč da mu ona pokaže mjesta svog djetinjstva, ali je ona odbijala govoreći: „Što da idemo, kad u Glamoču više nema Filipovića, svi su pobijeni ili protjerani, šta ćemo tamo tražiti?“. 


Tek kad je već bilo isuviše kasno, a to je bilo početkom sedamdesetih godina, Đulhanuma je pristala da ode u Glamoč. Njen tetić Nurudin Sulejmanpašić, koji je imao automobil i rado to učinio svojoj daidžišni Đuli, koju je i on veoma poštovao i volio, odvezao je Đulhanumu svojim automobilom u Glamoč rutom preko Varcar-Vakufa (Mrkonjić-Grada), Baraća i Mliništa. Đulhanuma od svoje udaje nikad više nije bila u rodnom mjestu i Nurudin i kćer Zilha su sa zanimanjem očekivali da vide kako će ta posjeta na nju djelovati. Da su znali kako će ona reagirati na ono što je zatekla u Glamoču, ne bi nikada insistirali da ide tamo. 


Ona je bila preneražena i prva njena konstatacija je bila: „Pa ovo više i nije Glamoč.“ Za nju to više odista nije ni bio njen rodni grad. Nijedna od 39 velikih kuća koje su pripadale Filipovićima nije više postojala, odžak je bio zapuštena ruševina, mada je prvorazredni historijski spomenik, čak ni prelijepa kuća njenog djeda hadži Hamidbega, koja je izgledala kao tvrđava, nije više postojala, bilo je srušeno i poznato turbe u Begzićima koje je njen predak Ćerimbeg podigao svojoj nesretnoj ženi. Nije više bilo nijednog živog Filipovića u Glamoču, jer je posljednji od njih Salihbeg umro tri godine ranije u 96. godini. 


Iako su se mnogi Glamočaci s velikom radošću okupili da vide svoju Đulicu i nudili joj gostoprimstvo, ona je odlučila da posjeti jedino kuću porodice Bilića koji su živjeli uz kuću i imanje njenog oca i radili za njega. Kod Bilića je popila kahvu i razgovarala s velikim brojem Glamočaka koji su se brzo iskupili da je vide i pozdrave. 


Đulhanuma je svim Bilićima, Oštrićima i nekim drugim porodicama podijelila darove i dala prilog lokalnoj džamiji i nakon nešto više od jednog sata razgovora s brojnim ljudima i ženama rekla kćerki: „Dijete, hajmo odavde, muka mi je i ne mogu više ovdje ostati. Rekli su mi da u Hlivnu ima lijep hotel, zovu ga Dinara, tamo ćemo noćiti i onda se preko Kupresa vratiti kući.“ 


Ustvari, od silnog uzbuđenja i šoka, koliko od onog što je vidjela, tako i od činjenice da niko njen i niko od Filipovića više ne postoji u Glamoču, čak su nestali i tragovi njihovog četiri stotine godina kontinuiranog postojanja, njoj je pukao čir na stomaku i ona je dobila krvarenje o kojem nikome nije ništa rekla, sve dok nisu doputovali u Livno, kada je rekla da želi doktora i kad se otkrilo šta je doživjela. 


Ljubazni Livnjaci su joj doveli doktoricu koja joj je dala lijekove i naložila ležanje i tako je u Livnu, ali sada mnogo opuštenija, provela tu noć. Kako od uzbuđenja nije mogla spavati, cijelu je noć provela uz kćerku i sina njene tetke Fatime, koji su uz nju dežurali, i sa dvije Livanjke iz poznatih porodica, i njima pričala o svom životu u Glamoču i mnogim drugim stvarima. Tada je rekla kako nije išla u školu, a bila je veoma dobro obrazovana.

Dosta kasno Muhamed se počeo kod majke interesirati za njene rane dane i za život koji je vodila, a koji se odvijao u Glamoču. Zbog toga je više puta insistirao da otputuju u Glamoč da mu ona pokaže mjesta svog djetinjstva, ali je ona odbijala.

Rekla im je: „Djeco, pa nismo mi bile za školu, mi smo bile najbolje pleme i nismo mogle da se miješamo sa svakakvim svijetom i izlazimo kako i kada to od nas traži. Babo nam je doveo učiteljicu iz Splita i ona je ostala godinu kod nas da bi nas naučila čitati i pisati i drugim važnim stvarima koje o svijetu i ljudima svaki insan treba da zna, a naručio nam je iz Beča razne žurnale i one po kojima smo birali odjeću i obuću, kao i časopise i knjige za čitanje i od svih nas je samo Munira, kao najmlađa, i to kad je babo već davno bio umro, išla u školu. 
Ja sam najviše voljela jedan žurnal u kojem je objavljivan roman ‘Lijepa bolničarka’ s pričom iz rusko-japanskog rata. Kasnije sam čitala sve što sam mogla dohvatiti i na kraju ono što su moja djeca čitala. A sve važne stvari sam naučila iz života. Dok sam bila kod oca i kad sam se udala, sve dok Huseinbeg nije umro, nisam ušla u kuhinju. Kad sam se udala, takav je bio običaj, povela sam sa sobom Ajku, da bude uza me i da brine o mojoj odjeći, a Gopu da mi kuha, jer je bila odlična aščikaduna i znala je šta ja volim jesti.“ 
A na pitanje kad je naučila tako dobro da kuha, jer je bila izvanredna kuharica i njena su jela, osobito neka, bila prepoznavana čak u drugim gradovima kad bi ih neko donio na dar ili u babine, rekla je da muka svemu čovjeka nauči, a kada se uči, onda nikada ne treba da se uči olahko, na brz i površan način i bez volje, nego kako Bog zapovijeda, a ne kako to naša lijenost traži.

Nijedna od 39 velikih kuća koje su pripadale Filipovićima nije više postojala, odžak je bio zapuštena ruševina, čak ni prelijepa kuća njenog djeda hadži Hamidbega nije više postojala

U Glamoču nema Filipovića, svi su pobijeni ili protjerani

<a href="https://avaz.ba/vijesti/bih/552706/kod-petorice-uhapsenih-sluzbenika-granicne-policije-pronadena-odredena-kolicina-novca">Hapšenje na Međunarodnom graničnom prijelazu Bosanski Brod</a>, u kojem su pali službenici Granične policije BiH, osumnjičeni za korupciju i primanje mita, dokaz su samo da je konačno došlo vrijeme da se državne institucije počnu ozbiljnije obračunavati sa svojim zaposlenicima bez obzira na to što dolaze iz vlastitih redova.
Između ostalog, jasna je to poruka i Zorana Galića, direktora ove policijske agencije.
Prijavite svaki oblik korupcije, navodi se u apelu Galića u izjavi za medije nakon informacije da je uhapšeno pet pripadnika Granične policije BiH.
No, kad se pogleda posljednjih nekoliko godina, nije ovo prvi put da su graničari radili i rade nezakonite radnje, da su okaljali ugled države i policijske službe za koju rade. Historija je duga, ali ju je potrebno konačno zaustaviti.
Centralni istražni ured godinama se bori da spriječi ove nepravilnosti, ali bez napora Tužilaštva BiH, sam ne može ništa.

Da stvar bude gora, granični policajci riskiraju da izgube posao i da, na kraju, budu osuđeni zbog skoro mizernih iznosa koje uzimaju na graničnim prijelazima. Neki su ranije krali gume s automobila ove službe, jedni su zatvarali oči, a drugi kupili kajmak.
Nekada je to 20 eura, a nekada 100 maraka. Tarife su različite, ali je namjera da uzmu nešto što im ne pripada sama po sebi neprofesionalna i za svaku osudu.
No, gledajući duži vremenski period, novac koji se uzimali, i to kompletna jedna smjena, nije zanemarujući faktor. Primanje mita je krivično djelo, makar uzimali i jednu marku. Toga su svjesni i uhapšeni službenici.
Ali, toga su trebali biti svjesni mnogo ranije. Sad je kasno. Granična policija ima dokaze o koruptivnim aktivnostima, a sada je na redu Tužilaštvo.
Važno je da se oni koji su krivi, procesuiraju. Ovim se šalje poruka svima. Ko god ne poštuje državu i službu, morat će odgovarati. Zakon je za sve isti. 
Ko griješi, neka odgovara.

Azema Terzić: Banovićanka vrijedna svakog poštovanja

Hljeba i igara

Enis Omerović: Svjetski uspjeh

Asim Kurjak: Obraz i struka

Elmir Jahić: Doktor kojem se vjeruje

Podzemlje ne prašta

Fuad Didović: Entuzijasta iz Jajca

Uvijek nas belaj ujedini

Sejfo Šehović: Šampion koji ne zna zakazati

Mirsad Ramić: Inovator iz Prijedora

Četnici dolaze

Benjamin Tatar: Igrač odluke

Imamo li razlog za slavlje

Martina Fišić: Pravi duh BiH

U Glamoču nema Filipovića, svi su pobijeni ili protjerani

Hapsi svoje

Kolumne

Azema Terzić: Banovićanka vrijedna svakog poštovanja

Hljeba i igara

Enis Omerović: Svjetski uspjeh

Asim Kurjak: Obraz i struka

Elmir Jahić: Doktor kojem se vjeruje

Podzemlje ne prašta

Fuad Didović: Entuzijasta iz Jajca

Uvijek nas belaj ujedini

Sejfo Šehović: Šampion koji ne zna zakazati

Mirsad Ramić: Inovator iz Prijedora

Četnici dolaze

Benjamin Tatar: Igrač odluke

Imamo li razlog za slavlje

Martina Fišić: Pravi duh BiH

U Glamoču nema Filipovića, svi su pobijeni ili protjerani

Hapsi svoje