Nekada je dim iz dimnjaka Željezare značio život. Značio je platu koja stiže na vrijeme, dječije ekskurzije koje roditelji mogu platiti, pun frižider i dostojanstvo čovjeka koji pošteno zarađuje svoj hljeb. Danas, isti ti radnici stoje na ulici, nose transparente i mole za ono što su već zaradili.Nisu izašli da traže milostinju. Nisu izašli da traže luksuz. Traže svoje doprinose, svoje plate, svoje godine rada pretočene u pravo na penziju i normalan život. Traže ono što im pripada.Dok se u kancelarijama prebacuje odgovornost s jednih na druge, radnici broje posljednje marke u novčaniku. Dok se vode političke rasprave i pišu saopštenja, kod kuće ih čekaju djeca koja ne razumiju šta su doprinosi, stečajni postupci i zakonske procedure. Djeca samo znaju da je frižider sve prazniji, da roditelji šute više nego prije i da je svaka marka postala važna.Najveća tragedija nije samo u tome što se gasi fabrika. Tragedija je što se gase nade ljudi koji su decenijama gradili ovu zemlju. Ljudi koji su ustajali prije svitanja, radili u prašini, vrućini i teškim uslovima vjerujući da njihov rad vrijedi. Danas su primorani da na ulici dokazuju da postoje.Željezara nije samo zgrada, mašina ili proizvodna hala. Željezara su hiljade porodica. To su očevi koji žele donijeti hljeb kući. To su majke koje strepe kako platiti račune. To su penzioneri koji čekaju da im budu uplaćeni doprinosi koje su pošteno zaradili.Država koja dozvoli da radnik mora protestovati kako bi dobio ono što je zaradio, šalje opasnu poruku svim svojim građanima. Poruku da rad nije svetinja. A bez poštovanja prema radniku nema ni ekonomije, ni razvoja, ni budućnosti.Ako danas okrenemo glavu od radnika koji traže svoja prava, sutra ćemo se pitati zašto nam djeca odlaze i zašto su fabrike ostale nijemi spomenici nekim boljim vremenima. Radnici ne traže mnogo. Traže samo priliku da od svog rada žive dostojanstveno. U zemlji koja to ne može obezbijediti, svi smo na gubitku.

Dok se u kancelarijama prebacuje odgovornost s jednih na druge, radnici broje posljednje marke u novčaniku

Željezara kao simbol borbe za prava radnika

Gladna djeca

Od kada je utemeljitelj Sarajeva započeo razvoj gradske cjeline, došlo je i do stalnog porasta broja stanovnika koji su se postepeno prilagođavali svim uslovima koje je takav grad zahtijevao, ali su istovremeno koristili i sve njegove mogućnosti i potencijale. Razvijao se način života usklađen s urbanim ritmom, ali i s prirodnim okruženjem koje je grad oblikovalo. Neophodno je bilo prilagoditi se i vremenskim prilikama, pa je među svim godišnjim dobima posebno mjesto zauzimalo ljeto, kada su stanovnici Sarajeva imali najviše vremena za odmor, druženje i boravak u prirodi.<h2>Omiljeno izletište</h2>Tadašnje stanovništvo najradije je slobodno vrijeme provodilo na Bentbaši, jednom od omiljenih sarajevskih izletišta, gdje su uz obale rijeke Miljacke provodili duge i sunčane dane. Hladovina drveća, svježina rijeke i prijatna atmosfera činili su Bentbašu nezaobilaznim mjestom okupljanja svih generacija.Sarajlije su posebno voljele plivanje, pa je bilo gotovo nezamislivo pronaći odraslog Sarajliju koji nije znao plivati. Ova vještina nije predstavljala samo oblik razonode i osvježenja tokom toplih ljetnih dana, nego i važan dio odgoja i svakodnevnog života. Stanovnici muslimanske vjere naročito su vodili računa o učenju plivanja, slijedeći preporuke posljednjeg Božijeg poslanika koji je plivanje isticao kao jednu od važnih životnih vještina koje čovjek treba savladati još od mladosti.U doba osmanske vlasti na ovom području glavna kupališta nalazila su se na jezerima na Bentbaši, gdje su bile podignute dvije brane koje su omogućavale formiranje mirnijeg i pogodnijeg prostora za kupanje i plivanje. Upravo su ta mjesta tokom toplih ljetnih mjeseci predstavljala jedno od glavnih okupljališta sarajevskog stanovništva.Na Bentbaši su Sarajlije najčešće učile prve plivačke vještine, a mnogi su još od ranog djetinjstva sticali sigurnost u vodi upravo na tom dijelu Miljacke. Tome je pogodovala i činjenica da se tokom ljeta drva nisu spuštala niz rijeku, pa je tok bio znatno mirniji i sigurniji za kupače. Bentbaša je zbog toga s vremenom postala ne samo mjesto odmora i osvježenja, nego i važan dio sportske i društvene kulture tadašnjeg Sarajeva.Kupanje na Bentbaši nije predstavljalo samo razonodu, već i svojevrsni društveni događaj koji je okupljao različite generacije Sarajlija. Dani provedeni uz Miljacku ostali su duboko urezani u kolektivno sjećanje grada i predstavljaju jedan od prepoznatljivih simbola nekadašnjeg ljetnog života u Sarajevu.<h2>Skokovi s Kozije ćuprije</h2>Poseban izazov za vješte plivače predstavljali su dijelovi Miljacke uzvodno i nizvodno od Kozije ćuprije, mjesta poznata po jačoj riječnoj struji i većoj dubini vode. Sama Kozija ćuprija, visoka oko 17,5 metara, važila je za idealno mjesto za izvođenje skokova koji su kod Sarajlija izazivali divljenje i okupljali veliki broj posmatrača.Skokovi s ove znamenite ćuprije najčešće su organizovani prilikom dolaska uglednih gostiju osmanske vlasti u Sarajevo, ali i u vrijeme dolaska hadžija iz Arabije te hodočasnika iz Jerusalema. Takvi događaji imali su posebnu društvenu i svečanu atmosferu, pa su najbolji sarajevski plivači koristili priliku da pokažu svoju hrabrost, vještinu i umijeće pred brojnim okupljenim građanima.Posebno impresivnim smatralo se izvođenje grupnih skokova, kada bi se i po četrdeset plivača istovremeno vinulo s Kozije ćuprije u Miljacku, izvodeći skokove na glavu. Ovakvi prizori ostavljali su snažan utisak na posmatrače i dugo su prepričavani među stanovnicima grada.Takav način skakanja s vremenom je postao prepoznatljiv pod nazivom „sarajevska lasta“, simbolizujući spretnost, hrabrost i dugu tradiciju plivačkih vještina u Sarajevu. Dodatni potencijal za razvoj plivačkih aktivnosti u Sarajevu otvoren je krajem 19. stoljeća, u periodu austrougarske uprave. Tadašnje vlasti izvršile su probijanje stijene ispod Vratnika, izgradile tunel i otvorile desnu jaliju, odnosno obalu Miljacke. Na taj način proširen je riječni prostor i stvoreni su povoljniji uslovi za kupanje, plivanje i druge aktivnosti na vodi, koje su među Sarajlijama već tada bile izuzetno popularne.Kako bi voda na pojedinim dijelovima Miljacke postala dublja i pogodnija za kupanje, stanovništvo je pravilo manje brane koje su u narodu prozvane bentovi. Upravo po njima nastali su i pojedini nazivi kupališta koja su godinama predstavljala važna mjesta okupljanja sarajevske omladine i ljubitelja plivanja.Jedan od najpoznatijih bentova nosio je naziv „Golubinjak“, a gotovo da nije bilo Sarajlije starije generacije koji se makar jednom nije okupao na tom mjestu. Ovaj bent nastao je probijanjem stijene koja je kasnije služila i kao svojevrsna skakaonica za mlade plivače željne dokazivanja i nadmetanja u skokovima.Nešto nizvodnije formiran je još jedan bent, poznat pod nazivom „Oficirski bent“. Prema predanjima, upravo su se na tom dijelu Miljacke rado kupali austrougarski oficiri, zbog čega je ovo mjesto među stanovništvom i dobilo takvo ime. I Oficirski bent, kao i ostala sarajevska kupališta, s vremenom je postao dio urbanog identiteta grada i simbol nekadašnjeg ljetnog života uz Miljacku.Treba istaći i da se pored Kozije ćuprije, s lijeve strane Miljacke, nalazio bent uz staru Krečanu, koji je među Sarajlijama bio poznat pod nazivom „Krečana bent“. I ovo mjesto predstavljalo je jedno od prepoznatljivih kupališta tadašnjeg Sarajeva, gdje su brojni građani tokom ljetnih dana tražili osvježenje i predah od gradske vreve.<h2>Bentovi i bazeni</h2>Ipak, najpopularnijim kupalištem smatran je Popovac bent, smješten iznad Kozije ćuprije. Ovaj bent dobio je naziv po pravoslavnim sveštenicima koji su dolazili iz Popovog gaja, gdje su bili nastanjeni, te su upravo na tom dijelu Miljacke često boravili i kupali se. Zahvaljujući njihovom prisustvu i posebnoj intimnijoj atmosferi koju je pružao, Popovac bent je među stanovništvom ostao upamćen kao jedno od najpoznatijih i najposjećenijih sarajevskih kupališta.Posebno mjesto u razvoju sarajevske kulture kupanja i ljetnog života zauzima i Đuzepe Dariva, poznati poduzetnik italijanskog porijekla. Na ušću Mošćanice u Miljacku, pored svoje poznate kafane, Dariva je sagradio i vinariju s vinskim podrumom ozidanim u kamenu, koja se na tom lokalitetu nalazi i danas. S vremenom je cijeli taj prostor među Sarajlijama postao poznat upravo po njegovom prezimenu, pa lokalitet i danas nosi naziv Dariva.Đuzepe Dariva dobro je poznavao navike i interesovanje Sarajlija za plivanje i boravak uz rijeku. Upravo zbog velike popularnosti kupanja, neposredno uz kafanu izgradio je i bazen za koji je naplaćivan ulaz. Time je Sarajevo dobilo jedno od prvih uređenih mjesta za kupanje i razonodu, što je dodatno doprinijelo razvoju kulture plivanja i ljetnog okupljanja uz Miljacku.Austrougarske vlasti su zajedno s tadašnjom gradskom upravom, 1902. godine, izgradile poznato kupalište na Bentbaši sa stotinu kabina, čime je Sarajevo dobilo jedno od najuređenijih mjesta za kupanje i odmor toga vremena. Otvaranjem novog kupališta postepeno je prestao s radom i Darivin bazen, jer je pažnja većine građana bila usmjerena upravo prema novom kompleksu na Bentbaši.S vremenom su brojni bentovi, poput Čifutnjaka, Arapovca i Golubinjaka, zatrpani i uklonjeni. Kao zvaničan razlog navodila se sigurnost kupača i sprečavanje mogućih nesreća i utapanja, međutim, među stanovništvom je ostalo mišljenje da je jedan od glavnih razloga bio usmjeravanje građana prema organizovanim kupalištima i ostvarivanje većeg prihoda na bazenima Bentbaše. Time je nekadašnja tradicija spontanih riječnih kupališta polako počela ustupati mjesto uređenim gradskim bazenima.Kasnije su i jugoslavenske vlasti izvršile rekonstrukciju Bentbaše, dodatno proširivši plažu i sadržaje za kupače. Tokom ljetnih vikenda na ovom prostoru okupljale su se hiljade ljudi koji su tražili osvježenje i razonodu uz Miljacku. Bentbaša je tada postala jedno od glavnih mjesta društvenog života Sarajeva i simbol ljetnog okupljanja svih generacija.Kako bi se omogućili još bolji uslovi za kupanje i plivanje, izgrađena je i brana neposredno ispod bazena, čime su dodatno povećani kapaciteti za boravak u vodi. Zahvaljujući tome, Bentbaša je još više oživjela i gotovo da nema stanovnika Sarajeva starije i srednje generacije koji barem dio svojih najljepših ljetnih uspomena nije vezao upravo za ovo mjesto.Zbog toga je među Sarajlijama ostala upamćena i često izgovarana krilatica: „Ljeto dođe, na Bentbašu pođe“, nastala po uzoru na stihove poznate sevdalinke, koja je decenijama čuvala duh nekadašnjeg sarajevskog ljeta.Na taj način Bentbaša je ostala upamćena ne samo kao preteča organizovanog plivanja u Sarajevu, nego i kao jedno od prvih mjesta na kojem su se razvijale aktivnosti nalik alpinizmu i sportskom penjanju. Zahvaljujući okolnim stijenama i nepristupačnim dijelovima uz Miljacku, brojne mlade Sarajlije još od osmanskog perioda razvijali su spretnost, izdržljivost i vještine penjanja, pa se može reći da su upravo na tom prostoru nastajali začeci ovih sportskih aktivnosti u gradu.<h2>Duhovna i kulturna dimenzija</h2>Osim plivanja i skokova u vodu, zanimljivo je da su gotovo sve Sarajlije koje su redovno odlazile na Bentbašu naučile i loviti ribu rukama. Ova neobična vještina prenosila se generacijama i predstavljala je dio posebnog odnosa stanovnika Sarajeva prema Miljacki i životu uz rijeku. Tradicija takvog načina ribolova zadržala se među pojedinim ljubiteljima Miljacke sve do današnjeg vremena, kao svojevrsna uspomena na nekadašnji duh Sarajeva.Prostor Bentbaše imao je i značajnu duhovnu i kulturnu dimenziju. Uz Miljacku se nalazila tekija koju je podigao utemeljitelj Sarajeva, a na njenom isturenom dijelu poznatom pod nazivom Korija bila su smještena i dva turbeta mevlevijskih šejhova. Taj prostor predstavljao je mjesto okupljanja derviša, putnika i stanovnika grada, spajajući prirodnu ljepotu Miljacke s duhovnim životom tadašnjeg Sarajeva. Tako je Bentbaša, osim kao kupalište i mjesto razonode, ostala zapamćena i kao važan dio kulturno-historijskog identiteta grada.U neposrednoj blizini tekije austrougarski arhitekta &nbsp;projektovao je nekadašnju kiraetanu, jedan od značajnijih objekata društvenog i kulturnog života tadašnjeg Sarajeva. Nažalost, protokom vremena i urbanističkim promjenama gotovo cijeli taj prostor izgubio je svoj nekadašnji izgled, pa su porušeni brojni objekti koji su predstavljali važan dio sarajevske prošlosti, uključujući i prvu Šabanovu kafanu, nekada poznato mjesto okupljanja Sarajlija uz Miljacku.Poznata nizvodna brana kod Vijećnice izgrađena je 1957. godine, čime je dodatno izmijenjen izgled toka Miljacke kroz grad. Ipak, uprkos brojnim promjenama koje su se dešavale tokom 20. stoljeća, sjećanje na nekadašnji život uz rijeku ostalo je duboko prisutno među stanovnicima Sarajeva.Neizostavno je spomenuti i naziv „jalijaši“, po kojem je bila poznata sarajevska raja koja je najveći dio ljeta provodila u kanjonu Miljacke, uz kupanje, druženje i skokove u vodu. Ovaj naziv nastao je od riječi „jalija“, odnosno „jali“, što u prevodu znači obala. Tako su upravo jalijaši postali simbol jednog posebnog duha Sarajeva, vremena kada je život uz Miljacku predstavljao nezaobilazan dio identiteta grada i njegovih stanovnika.

Sarajlije su ovdje učile prve plivačke vještine, a mnogi od ranog djetinjstva sticali sigurnost u vodi upravo na tom dijelu Miljacke

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Bentbaša, simbol nekadašnjeg ljetnog života u Sarajevu

Profesor Karađoz-begove medrese u Mostaru Meadin Mrndžić od svojih je učenika i njihovih roditelja dobio poklon putovanje, rijedak primjer odnosa učenika i profesora u vrijeme kada nastavno osoblje u mnogim školama nerijetko doživljava poniženja kako od učenika, tako i od roditelja i opterećeno obimnim programima nema vremena da se posveti učenicima. Ovaj profesor smatra učenike koje je izveo do kraja školovanja, maturante 381. generacije IV C razreda, generacijom s kojom je izgrađen poseban odnos kroz nastavu, internatski život, novinarsku sekciju, hor Karađoz-begove medrese i zajednička putovanja, uključujući i odlazak na umru.Roditelji su naglasili da profesor Mrndžić nije bio samo predavač i razrednik, već oslonac, savjetnik i primjer mladima, čiji su trud, strpljenje i ljudskost ostavili dubok trag među učenicima. Maturanti poručuju da iza poklona stoji iskrena zahvalnost za godine podrške, razumijevanja i nesebične posvećenosti. Profesor Mrndžić primjer je nastavnika kakvi bi svi trebali biti, oni koji ostavljaju neizbrisiv trag u životima i podsjetnik su svima nama da se iskren rad, pažnja i predanost ipak prepoznaju i pamte.

Svi koji rade s djecom trebali bi biti poput profesora iz Mostara

Meadin Mrndžić: Profesor za primjer

Od pristalica neradne nedjelje često sam slušao istu mantru: „Pa to ima svugdje u svijetu“. Zapravo, većina evropskih država nema zabranu rada prodavnica nedjeljom ili ima mnogo fleksibilniji sistem od našeg. Ali otkud onda uvjerenje da je to nekakav civilizacijski standard? Pa vidjeli ljudi u Njemačkoj. A ako nešto postoji u Njemačkoj, onda valjda mora biti pametno, uređeno i napredno. "Švabo je to napravio". Tako balkanski mozak često percipira svijet. Prokletstvo je to koje vučemo još od gastarbajtera iz bivšeg sistema. Jer Balkanac kad ide u svijetu raditi i zarađivati, on ide u Njemačku. I misli da je to vrhunac civilizacije.Bosna i Hercegovina već decenijama pati od jednog specifičnog kompleksa – fascinacije Njemačkom. Sve što dolazi iz Njemačke kod nas se doživljava gotovo kao sveto pismo. Ne pita se odgovara li to našem društvu, našoj ekonomiji ili našem mentalitetu. Dovoljno je reći: „Tako je u Njemačkoj“.Prije nekoliko godina bio sam uključen u proces izrade novog Zakona o obrtu FBiH. Tadašnji zakon bio je gotovo prepisan iz Njemačke. Za obavljanje većine obrta morali ste imati formalnu diplomu baš za taj posao. Niste mogli otvoriti stolarski obrt ako niste završili zanat. Država vam je prvo morala dati pečat da ste “dovoljno kvalifikovani” da radite.To je suština našeg problema: institucije se ne mogu kopirati kao Word dokument.Njemački sistem nastajao je u potpuno drugačijim historijskim okolnostima. Njihova opsesija pravilima, certifikatima i birokratijom dio je njihove industrijske tradicije. Ali kada takav sistem prenesete na Balkan, ne dobijete njemački red nego balkansku verziju njemačke birokratije – dakle, pakao.Kod nas preregulacija ne proizvodi kvalitet, nego korupciju, sivu ekonomiju i ljude koji odustaju od pokretanja posla.Ironija je što se Njemačka danas sama suočava s ozbiljnim ekonomskim problemima. Industrijska proizvodnja stagnira, birokratija guši inovacije, energenti su skupi, a ekonomija troma. Dok Amerika proizvodi tehnološke gigante, Njemačka proizvodi formulare i komisije.Zato su za Bosnu i Hercegovinu mnogo bolji uzori Poljska, Estonija ili Češka – zemlje koje su kroz liberalizaciju, digitalizaciju i fleksibilniju ekonomiju uspjele napraviti ogroman napredak.Bosni i Hercegovini ne treba više njemačkog duha administracije. Nama treba više slobode.I zato svaki put kada čujete rečenicu “to ima u Njemačkoj”, postavite jednostavno pitanje: dobro, ali da li je to dobro za Bosnu i Hercegovinu?

Ako nešto postoji u Njemačkoj, onda valjda mora biti pametno, uređeno i napredno

Deutschland kaputt

Prikupljeno meso hranit će 1.100 ljudi cijelu godinu, poručeno je iz Udruženja „Pomozi.ba“. U prvi mah lijepa vijest koja će mnoge obradovati jer Kurban-bajram je vrijeme solidarnosti, dostojanstva i brige za druge. Već u drugi momenat udari šamar realnosti i pitanje u kolikoj smo to moralnoj i ekonomskoj krizi kada je za hiljade ljudi Bajram ili neki drugi blagdan jedina nada da će imati siguran obrok.Za neke porodice, kurbansko meso koje dobiju tih dana jedini je ozbiljan obrok koji će imati sedmicama, i to nije slika humanosti kojom se trebamo ponositi, nego alarm koji bi morao uzdrmati institucije. Jer narod ne bi smio živjeti od povremenih talasa milosti i donacija, već od sistema koji garantuje osnovno ljudsko dostojanstvo.Danas se u Bosni i Hercegovini za sve sakuplja novac među građanima, za liječenje djece, za operacije, za lijekove, za invalidska kolica, za hranu, za grijanje, za školski pribor. Pozivanje humanitarnih brojeva postalo je svakodnevica, a društvene mreže mjesto gdje su ljudi prinuđeni da mole za pomoć da bi preživjeli ili spasili nečiji život.I dok građani dijele posljednje što imaju i pokazuju nevjerovatnu solidarnost, postavlja se pitanje: čemu služi država ako narod sam finansira liječenje, socijalnu zaštitu i osnovnu egzistenciju? Čemu služe silni budžeti, ministarstva i fondovi, ako se roditelji bolesne djece oslanjaju na pozive običnih ljudi? Humanost građana svakako jeste vrijedna poštovanja, ali ona ne smije biti zamjena za odgovornost sistema.Narod spašava narod, dok institucije često djeluju kao nijemi posmatrači tragedija. I svaki novi apel za pomoć zapravo je novo svjedočanstvo kolektivnog institucionalnog neuspjeha.Zato Bajram ne bi smio biti samo trenutak kada ćemo podijeliti meso i pomoći nekome na nekoliko dana. To mora biti prilika da se zapitamo zašto uopće imamo toliko gladnih, bolesnih i zaboravljenih ljudi koji zavise od tuđe dobrote. Solidarnost je vrlina našeg društva, ali odgovornost za život građana mora biti obaveza države, a ne teret običnog čovjeka.

Odgovornost za život građana mora biti obaveza države, a ne teret običnog čovjeka

I opet narod spašava narod

Nikad u poslijeratnoj BiH nisu bili povoljniji geopolitički vjetrovi za ubrzanje euroatlantskih procesa i približavanje Zapadnog Balkana Evropskoj uniji, kao proteklih godina. Nažalost, od rata nismo imali ni veće neznalice i političke štetočine na vlasti, kao u ovom mandatu.Nakon eskalacije rata u Ukrajini, EU nas moli, nudi novac, savjete, prečice i ustupke. Kriza u Zalivu je dodatno pokazala Evropi da joj je stabilan Zapadni Balkan potreban i ekonomski i energetski i geostrateški. Međutim, domaća vlast nikad gora. Zbog političkih blokada građani BiH su nazadovali na putu ka EU, umjesto da napreduju kao ostatak Balkana.Ostali smo bez prilike da nesmetano putujemo, da razvijamo ekonomiju otvaranjem na ogromno tržište, da kupujemo na najvećim online platformama, da vozimo modernijim cestama, školujemo djecu u modernijim školama. Ne možemo čak ni da stavimo fotonaponske ćelije na krov kuće ili firme, pa vratimo viškove struje u mrežu i postanemo dio zelene tranzicije.Dok zemlje regije grabe stotine miliona eura iz fondova EU, nama su evropske i međunarodne banke obustavile isplatu i ranije ugovorenih kredita. Izgradanja Koridora Vc je obustavljena zbog korupcije u Autocestama FBiH, koju istražuje Tužilaštvo EU (ta neće valjda domaće.)Sav jad i bijeda domaće vlasti je jasno oslikana u izjavi ministra finansija BiH Srđana Amidžića, koji izvali da je riječ „samo o kreditima, a ne o poklonu“ te da nije velika šteta što smo izgubili 1,1 milijardu maraka EU fonda. Ne zna štetočina u kostimu ministra da je trećina tog novca nepovratni poklon. Da su dvije trećine povoljni, razvojni krediti.Ne zna Amidžić da propuštamo stotine poklonjenih miliona, dok se istovremeno kleptomanska vlast u oba entiteta zadužuje na berzi, po kamatama kakve se nam nekad nudili kamatari i sumnjive mikrokreditne organizacije. Smatrati, a kamoli reći naglas, da propuštanje povoljnih evropskih fondova nije velika šteta, pokazuje potpuno neznanje i političko sljepilo. Kiselo je grožđe, zaključuje Amidžić po uzoru na lisicu iz basne. Jasno je to i Evropi.Ignorisanje ovih sredstava zapravo je direktan šamar domaćim privrednicima i građanima, jer umjesto jeftinog razvojnog kapitala, država bira srednjovjekovno blato. Umjesto svojim poslom, Amidžić se bavi prebrojavanjem krvnih zrnaca i demoniziranjem Bošnjake, Karadžićevim rječnikom iz ranih 1990-ih. Vrijeme je, dragi sugrađani, da njega i slične demone prošlosti zakopamo na smetljište historije, gdje i pripadaju. Vrijeme je da u oktobru, uz pomoć novih tehnologija, izaberemo novu, bolju vlast. Bolju neće biti previše teško izabrati.&nbsp; &nbsp;

Od rata nismo imali ni veće neznalice i političke štetočine na vlasti, kao u ovom mandatu

Političke štetočine i "kiseli" milioni

Mladi inovator iz Goražda Ahmed Gušo, učenik Srednje tehničke škole „Hasib Hadžović“, ostvario je veliki međunarodni uspjeh, osvojivši prvo mjesto na prestižnom takmičenju Codeavour 7.0 koje je održano u Jakarti u Indoneziji, čime je još jednom potvrđeno da se znanje i inovacije mladih iz Bosne i Hercegovine prepoznaju i na svjetskoj sceni. Gušo je u seniorskoj kategoriji, u izuzetno jakoj konkurenciji od više od 300.000 učesnika, predstavio svoj inovativni projekt „Panda Solar Club“, koji kombinuje tehnologiju, ekologiju i održiva energetska rješenja.Ovaj mladi Goraždanin pokazao je da su mladi u Bosni i Hercegovini izuzetno uspješni, uprkos maloj podršci vlasti koju bi trebali imati. Njegov uspjeh posebno je značajan jer dolazi iz male sredine, a još jednom je pokazao da talenti iz BiH mogu parirati vršnjacima iz cijelog svijeta. U vrijeme kada mladi odlaze iz Bosne i Hercegovine trebali bi obratiti pažnju na talente koje imamo poput ovog mladog inovatora i podržati ih u svakom pogledu. Ne samo riječima podrške, nego konkretnim koracima, stipendijama, otvaranjem radnih mjesta, pružanjem uslova za život kakve imaju zemlje Evropske unije.

Goraždanin pokazao da u BiH imamo svjetske talente

Goraždanski programer Ahmed Gušo briljirao u Indoneziji 

Ahmed Gušo, mladi inovator: Svjetski uspjeh

Često u javnom prostoru brojnih zvaničnika „pukne“ fraza o Sarajevu kao metropoli. Najčešće je to pokriveno nekim nostalgičnim vremenima 80-ih godina prošlog stoljeća kada se ovaj grad širio, velikim dijelom gradio zbog Olimpijade, bio kulturno središte.Danas se u Sarajevu ništa ne gradi javnim novcem, ne možete upregnuti prstom niti u jedan veliki infrastrukturni projekt koji je izgrađen budžetskim novcem. Sve što je izgrađeno je posljedica pojedinaca, odnosno privatnog kapitala.I ne samo da nema novih objekata koji se grade javnim novcem, nego se i postojeći ne održavaju, raspadaju u potpunosti, a što smo najbolje mogli svjedočiti i kroz slučaj Skenderije.Kada uđete dublje u naselja, i dalje možete svjedočiti rupama od granate na stambenim zgradama, kao da je to dio turističke ponude grada. A ne bi trebalo biti, kao što ne bi trebalo biti ni da se fasade na Ferhadiji i u Titovoj ulici skoro na dnevnom nivou obrušavaju.Slučaj kvara na vodovodnoj mreži i poplave u noći sa subote na nedjelju koja se desila u naselju Dolac-Malta, mogla bi se pripisati slučajnosti i mogućim situacijama koje se dešavaju u svim gradovima na svijetu, da ista stvar nije i s vodovodnom mrežom. Ulaganja praktično nema, a radi se na principu: „Dok se ne pokvari – dobro je“. I onda nakon 15 sati se neko udostoji da građanima donese cisterne s vodom, umjesto da to odmah ponudi, a da do jutra sanira kvar. Ali ko će se maltretirati usred slobodnog vikenda...Nije Sarajevo ni u kulturološkom smislu ništa bolje, zgrada Narodnom pozorišta se raspada, u muzičkom smislu i dalje koncerte organiziraju oni koji su 80-ih godina bili dio kulturološkog razvoja Sarajeva. Ali i njih nagriza zub vremena, pa se postavlja pitanje šta ćemo 10 godina? Sarajevo definitivno nije metropola, ali jeste postalo provincija i to s tendencijom da stvari samo idu nagore.

Niti jedan ozbiljan infrastrukturni projekt nije izgrađen javnim novcem u posljednjih 20 godina

"Metropola", a provincija

Bosna i Hercegovina danas izgleda kao država koja je odustala od ideje da bude ozbiljno društvo. I to više nije pitanje politike, ideologije ili etničkih sukoba. To je pitanje elementarne funkcionalnosti.Dok ostatak Evrope govori o umjetnoj inteligenciji, robotici, energetskim tranzicijama i tehnološkim revolucijama, kod nas se ljudi i dalje bore s rupama na cestama, raspalim javnim preduzećima, tramvajskim stajalištima bez stakala i institucijama koje ne odgovaraju ni na obični mail.I što je najgore — na sve smo počeli gledati kao na normalno stanje.Normalno je da konkursi traju mjesecima. Normalno je da se čeka papir koji se u ostatku svijeta dobije za pet minuta. Normalno je da političari zapošljavaju rodbinu, da se budžeti troše bez rezultata i da se svaka javna funkcija pretvara u partijski plijen.U međuvremenu, hiljade mladih ljudi odlaze. Ne zato što “mrze Bosnu”, nego zato što su umorni od osjećaja da žive u sistemu koji ih svakodnevno ponižava.Najopasnija stvar koja se desila ovom društvu nije korupcija. Nije čak ni siromaštvo. Najopasnija stvar je kolektivno spuštanje kriterija.Prestali smo očekivati red. Prestali smo očekivati odgovornost. Prestali smo vjerovati da stvari mogu funkcionisati normalno.I zato kod nas svaka banalna stvar postaje “uspjeh”. Ako voz dođe na vrijeme — senzacija. Ako neko odgovori na službeni dopis — čudo. Ako se nešto izgradi bez afere — gotovo pa nacionalni praznik.A društva ne propadaju samo zbog loših političara. Propadaju onda kada se ljudi naviknu na loše i počnu ga prihvatati kao sudbinu.Bosna i Hercegovina danas možda nema veći problem od toga.

Društva propadaju onda kada se ljudi naviknu na loše i počnu ga prihvatati kao sudbinu

Društva propadaju onda kada se ljudi naviknu na loše

Čudo zvano tramvajska šina

Amar Dedić, standardni reprezentativac Bosne i Hercegovine i član velike Benfike, boravio je u četvrtak u Donjoj Orahovici kod Gračanice, gdje ga je dočekao veliki broj fanova i simpazitera. Sjajni fudbaler ispunio je mnogima dugogodišnje želje – potpisivao se, fotografisao i pravio uspomene za cijeli život.Dedić je bio odlično raspoložen, a uskoro ga očekuju pripreme uoči Svjetskog prvenstva koje će se održati u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku. Njegov dolazak izazvao je ovacije, emocije i dugotrajni aplauz okupljenih građana, koji su ga dočekali kao pravog sportskog heroja.Cijeli događaj protekao je u festivalskoj atmosferi i pretvorio se u veliki sportski praznik u mjestu njegovog porijekla, uz izuzetno veliku posjećenost i snažne emocije. Amar je nesumnjivo ličnost dana – svojim gestovima i pristupačnošću pokazao je zašto je omiljen među fanovima, dok ga njegova profesionalnost i poniznost čine uzorom i inspiracijom za mlađe generacije.

Sjajni fudbaler obradovao brojne simpatizere

Amar Dedić: Zmaj oduševio fanove u Gračanici

Inflacija u Bosni i Hercegovini više nije vijest koja izaziva šok. Postala je stanje na koje su se građani, nažalost, navikli. Ljudi više ne pitaju zašto je nešto poskupjelo, nego šta ovog mjeseca mogu izbaciti iz kućnog budžeta da bi preživjeli do naredne plate.Posljednji podaci pokazuju da su u Federaciji BiH potrošačke cijene u aprilu porasle za 1,6 posto, dok godišnja inflacija iznosi 6,6 posto. To su procenti koji u statistici možda izgledaju podnošljivo, ali u svakodnevnom životu znače skuplju hranu, račune, prevoz i život koji iz mjeseca u mjesec postaje sve lošije kvalitete.Rast plata odavno ne prati rast troškova života. Sindikalna potrošačka korpa za april 2026. godine iznosila je 3.340 KM, dok je prosječna plata u FBiH 1.643 KM. Drugim riječima, prosječna plata danas ne može pokriti ni polovinu osnovnih troškova četveročlane porodice.I tu dolazimo do suštine problema. Inflacija više nije samo ekonomski pokazatelj. Ona je postala način života. Građani su počeli normalizirati odricanje. Manje mesa u korpi, manje odlazaka ljekaru, manje putovanja, manje planova. Sve manje “života”, a sve više pukog preživljavanja.Najopasnije u cijeloj priči jeste što je nestao osjećaj pobune. Kada ljudi prestanu vjerovati da može biti bolje, tada poskupljenja postaju samo još jedna dnevna informacija između vremenske prognoze, sporta i političkih prepucavanja. A društvo koje se navikne na konstantno siromašenje polako gubi i ekonomsku i moralnu snagu.U zemlji u kojoj je luksuz postalo napuniti rezervoar i otići u supermarket bez računanja svake marke, više nije pitanje koliko je inflacija porasla. Pitanje je koliko su građani spremni još spuštati kriterije života da bi statistika izgledala pod kontrolom.

Pitanje je koliko su građani spremni još spuštati kriterije života da bi statistika izgledala pod kontrolom

Više nas ne šokiraju cijene

Rak dojke je najčešći zloćudni tumor žena širom svijeta, kako u razvijenim, tako i zemljama u razvoju. Prema riječima stručnjaka, izliječi se gotovo 95 posto žena ukoliko dođe do ranog otkrivanja oboljenja.Tim više je ono što je napravio bh. softverski inžinjer Adnan Samardžić iz Cazina, dostiguće koje zavređuje svu pažnju.Naš stručnjak razvio je AI sistem koji može pomoći u ranijoj detekciji karcinoma dojke analizom mamografskih snimaka.Dvije godine je radio na medicinskom istraživanju i razvoju sistema, a motiv mu je bio samo jedan – da se što više života spasi ranom detekcijom bolesti.Inače, AI model radi u dvije faze, prvo detektuje sumnjiva područja na snimku, a zatim ih klasifikuje kao benigne ili maligne promjene.

Razvio je AI sistem koji može pomoći u ranijoj detekciji karcinoma dojke

Adnan Samardžić: Vrijedno dostignuće

Sjajna bosanskohercegovačka teniserka Tea Kovačević ostvarila je novu vrijednu pobjedu na međunarodnoj sceni, ovaj put u konkurenciji parova.Na turniru u Rimu, koji je dio Tennis Europe kalendara za uzrast do 16 godina, Kovačević je igrala u tandemu s Poljakinjom Antoninom Snichovskom.Turnir se igrao od 9. do 17. maja i spada u najjaču super kategoriju u U16 konkurenciji, što dodatno daje težinu ostvarenog rezultata. Mlada bh. teniserka još jednom je pokazala kvalitet i potencijal koji je svrstava među najtalentovanije igračice svoje generacije u Evropi.Podsjećamo, Tea Kovačević je nedavno osvojila i titulu juniorske prvakinje Bosne i Hercegovine, čime je dodatno potvrdila status najveće nade bh. tenisa i igračice od koje se u budućnosti očekuju veliki rezultati na međunarodnoj sceni.Ukoliko nastavi nizati ovakve rezultate, Teu Kovačević bez sumnje čeka svijetla budućnost i veliki uspjesi na međunarodnoj teniskoj sceni. Već sada pokazuje zrelost, kvalitet i mentalnu snagu karakterističnu za vrhunske sportistkinje, zbog čega mnogi vjeruju da je pred njom fantastična karijera.

Sjajna teniserka ostvarila novu vrijednu pobjedu na međunarodnoj sceni

Tea Kovačević: Budućnost bh. tenisa blista u Evropi

Kao da nije dovoljno što nam stanje putne infrastrukture i graničnih prijelaza, u kombinaciji s novim mjerama kontrole ulaska u EU, već izaziva frustracije i glavobolju, baš sada je morao pokleknuti još jedan most u ovoj zemlji. Nije ni prvi, a nažalost ni zadnji, jer prije onog u Bosanskoj Gradišci pukli su i mostovi kod Foče i Rogatice, a ni ostatak prije više od pola stoljeća građene infrastrukture nipošto ne ulijeva sigurnost. Ipak, most na Savi jedan je od najvažnijih u državi, jer preko njega se odvija najveći dio bh. izvoza i prema EU odlazi više od 90 posto roba koje podliježu fitosanitarnoj kontroli. Nakon punih 70 godina upotrebe i miliona tona tereta koje su prešle preko njega, komadi betona počeli su padati, jer ništa ne može trajati vječno.Ništa osim apsurda u ovoj zemlji u kojoj su godinama putnici i prijevoznici bili primorani da na uskoj cesti i mostu u centru grada satima čekaju u kolonama, dok samo četiri kilometra uzvodno poput spomenika stoje novi most, savremeni carinski terminal i svi objekti za graničnu policiju i carinske službe, građeni prema EU standardima. Nakon ulaganja blizu 40 miliona KM u gradnju mosta i gotovo 24 miliona KM u objekte na samom graničnom prijelazu, bile su potrebne skoro četiri godine i urušavanje starog mosta na Savi, da bi konačno bili pušteni u funkciju. Ministarstvo sigurnosti BiH pronašlo je osnov da, nakon što u Vijeću ministara nije bilo saglasnosti, barem privremeno omogući njihovo korištenje.Trajno rješenje i dalje će, kako sada stvari stoje, čekati dogovor Upravnog odbora UIO BiH, gdje Zijad Krnjić uporno insistira da se s ovim riješi i pitanje raspodjele javnih prihoda. RS je, naime, ruku zavukla duboko u džep FBiH i nikako da je izvuče i da vrati 151 milion koji je do sada besramno prisvojila. Krnjićeva beskompromisna borba isprovocirala je državnog ministra Srđana Amidžića, koji je na njegov račun histerično uputio niz skandaloznih optužbi i uvreda, spominjući Evropu i evropski put. Međutim, Krnjić koristi recept sličan onom u Domu naroda PSBiH ili Vijeću ministara, gdje su kadrovi SNSD-a usporili ili blokirali ne samo otvaranje jednog graničnog prijelaza, već evropski put ove zemlje i budućnost njene djece. Uostalom, s ovakvim političarima, mržnjom i primitivizmom, te očiglednom nesposobnošću za bilo šta osim blokade i sukoba, pitanje je zaslužujemo li uopće mostove prema EU ili izolaciju.

Krnjić koristi recept sličan onom SNSD-a u Domu naroda ili Vijeću ministara

Mostovi ili izolacija

Generalmajor Mauricio Fronda (Maurizio) nakon što je nedavno preuzeo vođenje snaga EUFOR-a u Bosni i Hercegovini otvorio je neposrednu komunikaciju snaga Evropske unije s građanima. Namjera je približiti se što više ljudima u Bosni i Hercegovini i stvoriti osjećaj sigurnosti u vremenu u kojem se osjećaju dodatne političke tenzije i turbulencije zbog izborne godine.Fronda je vrstan poznavalac situacije u Bosni i Hercegovini, gdje je još 1996. i 1999. godine učestvovao u zajedničkim operacijama NATO snaga s tadašnjim IFOR i SFOR trupama. Nakon što je u januaru preuzeo dužnost komandanta, fokus njegovog djelovanja bile su posjete takozvanim LOT kućama (Liaison Observation Teams), čiji je glavni zadatak upravo komunikacija s lokalnim stanovništvom i institucijama. Frondina želja je, kako kažu iz EUFOR-a, da „iz prve ruke“ vidi kako njihovi timovi sarađuju s građanima i lokalnim zajednicama. Prioritet za ovog generalmajora upravo je ono što treba biti osnovni cilj nekog ko vodi bilo koje sigurnosne snage, a to je podržati lokalne vlasti u održavanju sigurnog i stabilnog okruženja u BiH. Ovakvi susreti na terenu, kako sam kaže, osiguravaju dijalog i međusobno razumijevanje da su sigurnost i stabilnost temeljni preduslovi za napredak.

Komandant EUFOR-a ulijeva sigurnost građanima BiH

Mauricio Fronda: Suštinska misija

Novi slučaj femicida u BiH - naslov ili objava koja postaje sve učestalija. Ponovo je u našoj zemlji žena stradala od ruke muškarca, još jedne osobe koja baš ničim ne zaslužuje da se nazove muškarcem.Brojimo žrtve, a dok to činimo čini se da se ništa ne mijenja. Puna su nam usta borbe za prava žena, a istovremeno ne možemo naći konkretne korake koji mogu doprijeti da se bar smanji vjerovatnoća da će žene gubiti živote samo zato što nekom manijaku nešto nije po volji.Ružno je bilo koga prozivati zbog nedjela jedne osobe, ali dužni smo stalno ponavljati kako su oni koji vode ovu državu odgovorni i za ambijent koji vlada vezano za sigurnost građana, tako i žena. Ne može se sa sigurnošću reći da će bilo koja mjera donijeti pomak, jer tih bolesnih umova će uvijek biti i oni će uvijek naći način da učine svoje morbidne zamisli, ali od nečega se mora krenuti.Dok brojimo žrtve bilo bi zanimljivo znati da li iko razmišlja o mjerama poput većih kazni za uhođenje, prijetnje, podstrekivanje, nošenje oružja, ali i o tome ko smije posjedovati oružje. Jedan zaštitar, očigledno se ispostavilo ranije sumnjivog ponašanja, nedavno je ubio ženu. Da li je nakon toga iko izvršio provjere ko sve radi na poslovima gdje smije nositi oružje? Iako se često može čuti da se dosta sumnjivih tipova „sakrilo“ u uniforme ove ili one vrste, sve je ostalo na riječima željenja.Posebnu pažnju trebalo bi obratiti na uhođenje, prijetnje ili podstrekivanje, nešto o čemu se veoma malo govori. Jesu li te ubice bile baš same u svojim nakanama i da li je neko na bilo koji način, pa i razgovorom doprinosio da se ustreme na žrtvu na tako brutalan način?Mogu li ove ili slične mjere bar malo "pokolebati" manijake kojima je životno dostignuće mahati pištoljem ženi iznad glave, teško ćemo saznati, ali ne činiti ništa jednostavno ne smijemo, valjda je to odavno trebalo biti jasno.

Gladna djeca

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Bentbaša, simbol nekadašnjeg ljetnog života u Sarajevu

Meadin Mrndžić: Profesor za primjer

Deutschland kaputt

I opet narod spašava narod

Političke štetočine i "kiseli" milioni

Ahmed Gušo, mladi inovator: Svjetski uspjeh

"Metropola", a provincija

Čudo zvano tramvajska šina

Amar Dedić: Zmaj oduševio fanove u Gračanici

Više nas ne šokiraju cijene

Adnan Samardžić: Vrijedno dostignuće

Tea Kovačević: Budućnost bh. tenisa blista u Evropi

Mostovi ili izolacija

Mauricio Fronda: Suštinska misija

Dok brojimo žrtve

Kolumne

Gladna djeca

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Bentbaša, simbol nekadašnjeg ljetnog života u Sarajevu

Meadin Mrndžić: Profesor za primjer

Deutschland kaputt

I opet narod spašava narod

Političke štetočine i "kiseli" milioni

Ahmed Gušo, mladi inovator: Svjetski uspjeh

"Metropola", a provincija

Čudo zvano tramvajska šina

Amar Dedić: Zmaj oduševio fanove u Gračanici

Više nas ne šokiraju cijene

Adnan Samardžić: Vrijedno dostignuće

Tea Kovačević: Budućnost bh. tenisa blista u Evropi

Mostovi ili izolacija

Mauricio Fronda: Suštinska misija

Dok brojimo žrtve