Iako nisam pravnik ja bolje od svih na ovom svijetu znam faktičku stranu rata u Bosni i Hercegovini. I znam da li sam ja odgovoran za nešto ili ne. Kako to znam! Zato što znam ne samo što sam radio, nego šta sam mislio, šta sam osjećao, za čim sam tugovao, šta sam htjeo tokom bavljenja politikom. Dao sam stotine intervjua, stotine izjava, izdao sam stotine dokumenata, naređenja, odluka, ali tužilatstvo ne može da nađe nijedan konzistentan pasus koji bi bar imao najbliži konktekst kojim bi se moglo indentikofati moja genocidna namjera. Dokumentima koje sam ja izdao tokom rata oko 80% tih dokumenata su dokumenti o uzdržavanju, prekidu dejstava, o prolasku humanitarne pomoći o pomoći svim tri zajednicama posebno civilima. Pretesno vijeće ima obilje dokaza da je srpska strana predvođena mnome učinili sve napore da ne bude rata.Radovan Karadžić, doživotno osuđeni ratni zločinac za genocid nad BošnjacimaDragi moji,Sutra je 11. juli, 2026. godine po Miladu/ 25. muharrem, 1448. godine po Hidžri Postoji jedna stara ibliska vještina koja nikada ne zastarijeva. Ona ne počinje nožem. Ne počinje puškom. Ne počinje ni masovnom grobnicom. Počinje rečenicom: “Ja to nisam htio.”Sve ostalo dolazi kasnije. I zato nije nimalo slučajno što se i danas, trideset i jednu godinu nakon genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, pred očima svijeta odvija posljednja faza istog zločina – borba za osvajanje ljudske savjesti.<h2>Ubiti sjećanje</h2>Nije više cilj ubiti čovjeka. Cilj je ubiti njegovo sjećanje.Paradoks našeg vremena nije u tome što doživotno osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić tvrdi da je nevin. To rade gotovo svi osuđeni zločinci u historiji.Paradoks je u tome što pokušava uvjeriti svijet da je upravo njegova vlastita svijest najjači dokaz njegove nevinosti.Doživotni ratni zločinac Radovan Karadžić se branio u Haagu: „Ja najbolje znam šta sam mislio“.Naravno da zna. Samo postoji jedan mali problem. Ni Nirnberg nije sudio mislima. Ni Haag nije sudio osjećajima. Sudovi ne čitaju duše. Sudovi čitaju posljedice. Jer kada bi se ljudima sudilo po onome što tvrde da su osjećali, nijedan tiranin, ni jedan zločinac u historiji ne bi bio kriv. Svi bi bili neshvaćeni humanisti.Ovdje ironija postaje gotovo savršena. Čovjek koji je po profesiji bio psihijatar danas pokušava svijetu objasniti stanje vlastite psihe. Govori kako u njegovim dokumentima nema rečenice koja poziva na genocid. Kao da je genocid književni konkurs. Kao da zločin počinje tek onda kada se napiše: “Molim vas izvršite genocid.”Historija nikada nije funkcionirala tako. Hitler nije ostavio papir naslovljen: “Plan za holokaust”. Staljin nije izdavao naredbe pod naslovom: “Kako pobiti milione.” Pol Pot nije slao okružnice sa riječju: “istrebljenje”. Izuzetak su, međutim, izraelski predsjednik Isak Hercog, premijer Benjamin Netanjahu i bivši ministar odbrane Joav Galant, koji su evidentno javno "podsticali na izvršenje genocida nad Palestincima u Gazi“. Zločini velikih razmjera uvijek govore šiframa. Eufemizmima. Administracijom. Naredbama koje zvuče gotovo birokratski. Jer najveći zločin nikada ne voli vlastito ime. Tu se pojavljuje najveći paradoks. Iblis nikada nije rekao Ademu: “Došao sam da te uništim.” Govorio mu je: “Ja sam ti iskren savjetnik.”<h2>Psihološka metoda</h2>Nikada laž ne dolazi obučena kao laž. Uvijek dolazi odjevena u dobro. U razboritost. U logiku. U zabrinutost. U humanost.Zbog toga Kur’an ne opisuje Iblisa kao biće koje ljude prisiljava. Opisuje ga kao biće koje uljepšava. “I uljepšat ću im moju laž i omrznuti im njihovu istinu…” To je njegova najveća psihološka metoda. Ne mijenja činjenice. Mijenja način na koji ih ljudi vide. Koliko je samo cinična tvrdnja da je većina ratnih dokumenata govorila o humanitarnoj pomoći, prekidu vatre i zaštiti civila. Naravno da jeste. I mafija ponekad gradi bolnice. Diktatori sade drveće. Tirani otvaraju škole. To nije dokaz njihove nevinosti. To je dokaz njihove potrebe da zločin izgleda podnošljivije.Jer nijedno veliko zlo ne opstaje bez vlastite propagande dobrote. Upravo zato genocid nije samo ubijanje ljudi. Genocid je i sistematsko ubijanje jezika. Prvo se ljudi nazovu prijetnjom. Zatim teretom. Potom ekstremistima. Onda brojevima. Na kraju više nisu ljudi. Tada ubijanje postaje administracija. A masovna grobnica logistički problem. Zato je opasno kada se poslije svega kaže: “Nisam imao genocidnu namjeru.” Nije li doživotno presušeni ratni zločinac Ratko Mladić govorio: „Pa to (što me vi zadužujete) ne može se postići bez genocida“. Nije to on govorio da bi odustali od genocida, već da bi pokazao svoju zločinačku lojalnost. To Bošnjacima treba biti jasno kada ga citiraju. Namjera nije privatna psihološka kategorija. Namjera se mjeri djelima koja se uporno ponavljaju. Ako hiljade ljudi nestanu. Ako se hiljade dječaka i muškaraca sistematski odvoje od svojih porodica. Ako se tijela premještaju iz jedne u drugu masovnu grobnicu da bi se sakrili tragovi. Ako međunarodni sudovi, nakon godina dokaznog postupka, utvrde genocid. Onda više nije presudno šta optuženi kaže da je osjećao. Presudno je šta su osjećale majke koje su kopale po sekundarnim grobnicama tražeći jednu jedinu kost svog djeteta.Najveća uvreda za žrtve nije negiranje brojeva. Najveća uvreda jeste pokušaj da se zločin moralno uljepša. Da se krv predstavi kao nesporazum. Da se genocid prikaže kao politička greška. Da se dželat predstavi kao tragični idealista. To nije odbrana. To je posljednja faza zločina. Jer svaki genocid želi dvije pobjede. Prvu nad tijelima. Drugu nad pamćenjem.Zato je Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija iz 2024. godine, kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici, mnogo više od diplomatskog dokumenta. Ona predstavlja moralni odgovor čovječanstva na pokušaje da se istina relativizira i zločin preoblikuje u narativ o navodnoj nevinosti njegovih počinilaca. Nije donesena da bi hranila mržnju, nego da bi spriječila zaborav i ponavljanje zla.<h2>Ispit savjesti</h2>Zato se 11. juli ne tiče samo Bosne. Ne tiče se samo Bošnjaka. Ne tiče se čak ni prošlosti. To je ispit savjesti cijelog čovječanstva. Jer svaki put kada Iblis uspije uvjeriti ljude da zločin izgleda ljepše nego što jeste, on ne pobjeđuje samo žrtve. Pobjeđuje istinu. A kada istina izgubi glas, laž više ne mora dokazivati da je istina. Dovoljno je da traje dovoljno dugo. Zato je sjećanje na Srebrenicu više od historijske obaveze. Ono je moralna straža nad ljudskom savješću.Jer istina ne pobjeđuje sâma od sebe.Ona pobjeđuje samo onda kada postoje ljudi koji su spremni, unatoč umoru, pritiscima i cinizmu vremena, da je iznova izgovaraju. Samo tako Iblis ostaje poražen, a čovjek ostaje čovjek.Allahu Milostivi,Neka tuga bude nada! Neka osveta bude pravda! Neka majčina suza bude dova da se Srebrenica nikad, nigdje i nikome više ponovi! Amin! Al-Fatiha svim bosanskim šehidima – žrtvama srpskog genocida!&nbsp;

Nije nimalo slučajno što se i danas, trideset i jednu godinu nakon genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, pred očima svijeta odvija posljednja faza istog zločina – borba za osvajanje ljudske savjesti

Iblis bez rogova: Kako se nezavisnost brani poslije genocida

Poslije godina lutanja i čekanja, ime koje simbolizira povratak velikih ambicija stiglo je u Sarajevo. Dario Đerđa (Gjergja), jedan od najtrofejnijih evropskih košarkaških stručnjaka, preuzeo je klupu KK Bosna BH Telecom i donio nadu da se slavni klub može vratiti tamo gdje mu je mjesto.Đerđa u Sarajevo dolazi s impresivnim životopisom. U belgijskom Oostendeu proveo je najveći dio trenerske karijere i osvojio čak 14 uzastopnih titula prvaka Belgije. Vodio je i reprezentaciju Belgije, a godinama je gradio reputaciju trenera koji zna stvarati pobjedničke ekipe i razvijati igrače.Na klupi Bosne naslijedio je Muhameda Pašalića, stručnjaka koji je napravio ogroman posao u prethodnom periodu. Pod njegovim vodstvom sarajevski klub osvojio je domaće trofeje i napravio veliki iskorak na međunarodnoj sceni.Povratak Bosne počeo je prošle godine upravo kroz međunarodni uspjeh – osvajanjem ABA 2 lige, čime je klub nakon dugog odsustva izborio povratak u regionalnu ABA ligu. Bio je to trenutak koji je probudio sjećanja na generaciju koja je 1979. godine postala prvak Evrope i vratila vjeru navijačima da se slavna priča može ponovo pisati.Dolazak Đerđe predstavlja novu stranicu tog projekta. Iskusni trener potpisao je ugovor na tri godine i dolazi s jasnim ciljem – da Bosna ne bude samo povratnik u regionalnu košarku, nego klub koji ponovo ima ozbiljnu ulogu.Za sarajevske navijače ovo nije samo promjena trenera. Ovo je simbol pokušaja da se vrati duh jednog od najvećih sportskih brendova Bosne i Hercegovine.

Dario Đerđa preuzeo Bosnu i novi veliki projekat bh. košarke

Dario Đerđa: Trener koji je osvojio 14 titula stigao u Sarajevo

Velikosrpska ideja je i danas živa. A ona je ta koja ubija. Svi ostali su samo izvršioci.Kako se mogla dogoditi Srebrenica?To pitanje svake godine postavljaju evropski političari, bošnjačke porodice, historičari i obični ljudi. Odgovori su često obavijeni frazama o "mržnji", "ludilu rata" ili "tragediji koja se više nikada ne smije ponoviti". Ali odgovor je, koliko god bio brutalan, zapravo vrlo jednostavan.Srebrenica nije bila eksces. Nije bila trenutak kolektivnog ludila niti izolovani ratni zločin. Bila je logičan završetak jednog političkog projekta.Genocid u Srebrenici bio je najkrvavija epizoda velikosrpske politike koja je početkom devedesetih krenula u stvaranje etnički homogene srpske države na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ono što se dogodilo u julu 1995. već se ranije dogodilo u Prijedoru, Višegradu, Foči, Zvorniku, Vlasenici i desetinama drugih mjesta. Sarajevo je četiri godine sistematski ubijano granatama i snajperima. Da je palo, doživjelo bi vlastitu Srebrenicu. Isto vrijedi za Goražde ili Bihać.Razlika između Srebrenice i drugih mjesta nije u motivu niti u počiniocima. Razlika je u pravnoj kvalifikaciji i razmjerama zločina. Ideologija, cilj i metoda bili su isti.Cilj je bio ukloniti Bošnjake s prostora zamišljene velike srpske države. To nije bila improvizacija nekoliko lokalnih komandanata, nego politika javno izrečena još na početku rata. Bošnjaci su ubijani zato što su predstavljali prepreku ostvarenju tog projekta. Godinama stvarana propaganda, mitovi o "poturicama", izdajnicima i historijskoj osveti poslužili su da se zločin predstavi kao moralna dužnost.Zato genocid nisu počinili samo oni koji su povlačili obarač.Počinili su ga i političari koji su donosili odluke, generali koji su izdavali naređenja, intelektualci koji su oblikovali ideološki okvir, pisci koji su sijali mržnju, mediji koji su huškali i sveštenici koji su zločinu davali privid svetosti. Genocid nije djelo nekoliko monstruma. On je proizvod jedne ideologije koja je zahvatila veliki dio društva.Zbog toga ni sjećanje, koliko god bilo važno, samo po sebi nije dovoljno da spriječi novo zlo. Ne može se trajno spriječiti posljedica, a ignorisati njen uzrok.A uzrok ima ime – velikosrpska ideologija.Nažalost, ona nije nestala 1995. godine. Danas Srbijom vlada političar koji je politički stasao kod Vojislava Šešelja, dok u Republici Srpskoj Radovan Karadžić i Ratko Mladić za mnoge ostaju nacionalni heroji. Negiranje genocida i dalje je gotovo politički preduslov za ozbiljnu karijeru u tom političkom prostoru.Zato je najveća opasnost vjerovati da je genocid ostao u prošlosti. Nije. Ono što ga je proizvelo nije poraženo, nego uglavnom nepromijenjeno.Sve dok velikosrpska ideja živi kao politički ideal, postojat će i opasnost da ponovo proizvede isto zlo. Jer ne ubijaju same puške. Njih neko prethodno napuni idejama.

Najveća opasnost vjerovati da je genocid ostao u prošlosti. Nije. Ono što ga je proizvelo nije poraženo

Velikosrpska ideologija genocida

Postoje slučajevi koji prevazilaze granice jedne krivične istrage i postaju ogledalo sistema. U Bosni i Hercegovini, nažalost, mnogo je takvih slučajeva, a jedan od najsvježijih je zlostavljanje petogodišnjeg dječaka u vrtiću u Hadžićima.Slučaj još nije dobio sudski epilog, optužnice nema, a otac je primoran da pravdu traži s transparentom ispred zgrade Vlade KS.Kada roditelj mjesecima obilazi institucije, šalje dopise, traži odgovore i na kraju završi s transparentom ispred institucija, to nije dokaz njegove želje za medijskom pažnjom. To je priznanje države da nije uspjela uraditi ono zbog čega postoji, a to je zaštititi dijete i osigurati pravdu.Najviše zabrinjava činjenica da se u ovom slučaju više ne govori samo zlostavljanju djeteta, nego i o sporosti, šutnji i izostanku odgovora institucija. Svaki dan bez jasne odluke ostavlja prostor za sumnju i nepovjerenje.Suspendovati odgajateljice koje su više od pola sata zlostavljale dijete, vezivale i tjerale drugu djecu da mu se rugaju dok ono plače i vrišti je u najmanju ruku nedovoljno. Otac Mirnes Fatić tvrdi da tačno zna imena i prezimena ljudi koji „koče“ podizanje optužnice i procesuiranje odgovornih.Posebno je bolna činjenica da je riječ o djetetu koje bi upravo u vrtiću trebalo osjećati najveću sigurnost. Nijedan roditelj ne ostavlja svoje dijete u odgojno-obrazovnoj ustanovi razmišljajući hoće li ga tamo neko ponižavati ili zlostavljati.Povjerenje koje roditelji daju takvim ustanovama jedno je od najvećih koje čovjek može pružiti. Upravo zbog toga obaveza institucija je da utvrde činjenice, sankcionišu odgovorne i time pošalju poruku da nijedno dijete nije prepušteno samo sebi, te da je nulta tolerancija za svaki vid zlostavljanja, a posebno zlostavljanja djece.

Svaki dan bez jasne odluke ostavlja prostor za sumnju i nepovjerenje

Nulta tolerancija

I kroz najbanalniju pretragu na internetu, laik će brzo shvatiti da je Elektroprivreda Bosne i Hercegovine bila je jedno od najznačajnijih privrednih preduzeća u zemlji i važan pokretač industrijskog razvoja.Zahvaljujući ulaganjima u hidroelektrane, termoelektrane i elektroenergetsku mrežu, osiguravala je stabilno snabdijevanje električnom energijom domaćinstava i privrede, što je bilo ključno za razvoj industrije, rudarstva i drugih proizvodnih djelatnosti.Pored toga, Elektroprivreda BiH bila je među najvećim poslodavcima i značajan izvor prihoda za državu kroz izvoz električne energije i ulaganja u infrastrukturne projekte. Njen doprinos razvoju privrede ogledao se i u jačanju energetske nezavisnosti Bosne i Hercegovine te stvaranju uslova za dugoročni ekonomski rast.I sve što je ova kompanija bila ne tako davno, danas nije, a na njenom čelu je direktor Sanel Buljubašić, čovjek koji ne komentira stavove Sindikata i najavu „krajnje radikalnih mjera“, nakon što je postalo jasno da je redovna isplata plaća upitna.Ipak, treba ga pohvaliti zbog „epskog“ zaključka da Elektroprivreda BiH „kasni u tranziciji ka obnovljivoj energiji“, uz naglasak da je za sve kriva „postojeća organizacija rada koncerna EPBiH i rudnika“. Sjajno zapažanje zaslužuje, ako ništa, aplauz na otvorenoj sceni u ove mundijalske dane.Sve ostalo svakako će ljudi koji vode kompaniju, uključujući i Buljubašića, teško pomjeriti naprijed. Baš kao što ništa nisu u pravom smjeru pogurali oni koji su ga postavili tu gdje jeste.

I sve što je ova kompanija bila ne tako davno, danas nije

Sanel Buljubašić: Brzinom svjetlosti, od giganta do slučaja

U eri digitalnih ekrana i brzih promjena, priča 93-godišnjeg Ismeta Mahmutovića, rodom iz Zvornika s adresom u Kalesiji, fascinantan je primjer istinske ljubavi prema štampanoj riječi.Ovaj vitalni penzioner „Dnevni avaz“ čita od prvog broja pa sve do danas, bez ijednog dana prekida.Za Ismeta svako jutro decenijama počinje isto, uz kafu i pažljivo listanje novina, od politike do crne hronike i sporta.„Avaz“ je za njega postao više od informisanja, to je ritual, društvo i neizostavan dio identiteta. Koliko mu ove novine znače, najbolje je pokazao njegov 90. rođendan, kada mu je porodica priredila emotivno iznenađenje. A to je slavljeničku torta s figuricom koja prikazuje upravo njega kako drži svoj omiljeni list.O kakvoj se posvećenosti radi, svjedoči i činjenica da, kada u Kalesiji ponekad nestane štampanih primjeraka, porodica bez razmišljanja sjeda u automobil i odlazi u Tuzlu samo kako Ismet ne bi ostao bez svog dnevnog rituala. A ova priča je potvrda da prave vrijednosti i navike nemaju rok trajanja.

„Avaz“ je za njega postao više od informisanja

Ismet Mahmutović: Velika odanost

Narodna skupština RS-a ponovo je pretvorena u poligon s kojeg se lansiraju probni baloni u obliku deklaracija koje nikoga ne obavezuju, ali služe da se barem na papiru država razvlasti i proglasi unitarnom, da se RS nazove državom, da prisvoji državnu imovinu i poništi sve odluke svih visokih predstavnika koje joj nisu po volji.&nbsp;To je otprilike i sadržaj teksta, kojeg su pripremili Boračka organizacija i izvjesna asocijacija “Stvaraoci RS”, koja se jučer našla na klupama poslanika. Uz zahtjev da se spriječi prisvajanje nacionalnih spomenika (!?), pojača saradnja sa Srbijom, tek uzgred spomenuti su ekonomski razvoj, obračun s kriminalom i ravnomjeran razvoj svih dijelova entiteta.I građanima RS-a već odavno je poznato da je NSRS, nažalost, postala pozornica brojnih igrokaza, koji sve nas čvrsto drže na evropskom dnu po svim parametrima po kojima bismo cijenili kvalitet našeg života. U njoj su se usvajali dokumenti kojima su se negirale nadležnosti Ustavnog suda, Suda BiH, SIPA-e, VSTV-a BiH, potom su se oni poništavali, a entitetski zvaničnici dolazili pred Sud kojeg ne priznaju i provodili njegove odluke. Usvajali su se, pa poništavali, entiteski izborni i zakon o VSTV-u RS, bezuspješno pozivali kadrovi iz RS-a da napuste državne institucije, prijetilo kaznama onima koji bi proveli odluku državnog organa ili OHR-a...Novom deklaracijom ponovo se traži vraćanje “dejtonskih nadležnosti RS”, što uključuje i poništavanje niza odluka OHR-a. Treba li podsjećati da su svi zakoni koje je nametnuo OHR i koji bi RS sada da poništi, a vezani su za sve bitne državne institucije, usvojeni u Parlamentarnoj skupštini BiH, i to glasovima zastupnika i delegata koji pripadaju stranci koja je u međuvremenu promijenila mišljenje?! Hoćemo li se sjetiti ko je svojevremeno potpisao i zahtjev za prijem BiH u NATO?! Dok poput suncokreta mijenja stavove, pa i već usvojene zakone, režim u RS-u se očigledno najprije sam sa sobom mora dogovoriti.&nbsp;U šumi akata teško ih je i evidentirati i razlučiti koji je na snazi, a koji ne važi, šta je na stolu, šta u ladici i može li se uopće dogovarati bilo šta s političarima koji će svaki eventualni dogovor promijeniti kako vjetar puhne. Ako je cilj pompezno najavljivanih deklaracija samo zbijanje nacionalnih, glasačkih redova, nije sramota priznati, jer narod je to već prepoznao.&nbsp;

I građanima već odavno je poznato da je NSRS, nažalost, postala pozornica brojnih igrokaza

Suncokret politika RS-a

Fahrudin Spahić, mladi student iz Gračanice, je ponos cijele Bosne i Hercegovine zbog rezultata koje je napravio u skorije vrijeme. Naime, Fahrudin Spahić je nakon završetka srednje škole u Gračanici otišao u Rim, te završio kao najbolji student svoje generacije na prvoj godini, ostvarivši najbolje ocjene iz svih ispita. Upravo taj uspjeh mu je otvorio vrata na pet prestižnih američkih koledža.Osim nevjerovatnog uspjeha u nauci, Spahić je prepoznatljiv i po angažmanu na međunarodnim projektima društvenog značaja.Sarađivao je s UNICEF-om i UNHCR-om kroz seminare, edukacije i predavanja koja su namijenjena za mlade. A program u kojem je bio angažovan okupljao je mlade iz različitih zemalja svijeta koji su se pratili i prenosili na međunarodnom nivou.Njegov izuzetno uspješan put nije prošao nezapaženo. Jedna od njegovih profesorica uputila mu je lijepu poruku s naglaskom na to da je ponosna na svog bivšeg učenika.Fahrudin Spahić svoj put je počeo od učenika generacije u srednjoj školi koju je pohađao, a sada treba da ide u Njujork da opravda svoja zalaganja i trud.Vrijedno je spomena da je ovaj mladi genijalac prošle godine proglašen za učenika generacije što tačno pokazuje da njegov uspjeh nije slučajnost već rezultat kontinuiranog rada i truda.

Vrijedno je spomena da je ovaj mladi genijalac prošle godine proglašen za učenika generacije

Spahić: Podrška porodice i prijatelja je veliki faktor na ovom putu

Fahrudin Spahić: Bosanski Ajnštajn

I nije da nisu mali pljačkani zbog koristi velikih, a i nije da će bilo šta što dolazi iz Svjetske fudbalske federacije (FIFA) začuditi ljude koji se razumiju u fudbal. FIFA je odavno bila moralni bolesnik koji je na samrti, a novim potezom čini se da je ovaj pacijent definitivno izdahnuo.Više visokih FIFA-inih zvaničnika ranije je optuživano i osuđivano za primanje mita, pranje novca i prevaru. Bilo je hapšenja, a pronevjereni su milionski iznosi. Dodjela domaćinstva SP Kataru izazvala je dugotrajne kontroverze zbog optužbi za nepravilnosti u procesu glasanja, kao i zbog pitanja radničkih prava i uslova rada pri izgradnji infrastrukture, ali ih ni to nije pokolebalo.Tu svakako nije kraj, nepodopštine iz svjetske kuće fudbala nisu rijetke. Nekako FIFA više liči na Vladu Kantona Sarajevo ili neku drugu ovdašnju vlast, nego na neku ozbiljnu instituciju čiji je cilj brinuti da sve bude regularno i čisto. Baš podsjećaju na ove koji upravljaju nama ovdje u BiH godinama. Po onoj da sve ima svoju cijenu i sve se može srediti!Sada su iz FIFA-e suspendovali pravila, kako bi na intervenciju Donalda Trampa (Trump) oprostili crveni karton igraču SAD-a. Manje je bitno ko je igrač, jer realno koliko god bio bitan za svoju selekciju ne radi se o Lionelu Mesiju (Messi), ali je bitno da je urađeno nešto čime se jedan tim, u ovom slučaju bogati domaćin, stavlja iznad pravila.Možda je najbolji pokazatelj stanja činjenica da reakcija cijelog fudbalskog svijeta nije nevjerica. Malo ko je iznenađen, a velika većina je zgrožena. Treneri, igrači, sportski radnici, ugledna imena... svi se slažu da je bolesni pacijent neslavno skončao i da nakon ovoga ne postoji više ama baš ni najmanja dilema o tome da se radi o duboko kriminaliziranoj i potkupljivoj organizaciji (teško da je i postojala), kojoj je vrijeme za potpunu rekonstrukciju.Da se ne lažemo, teško će se išta promijeniti, kao i kod ranijih afera, jer čelnici FIFA-e raspolažu s ogromnim budžetom, a to je sasvim dovoljno da se ima „podrška“ i što je najbitnije moć.

Već dugo na postelji, ali je sada nakon novih događaja definitivno izdahnuo

Moralni bolesnik FIFA

Monežanin Šarl Lekler (Charles Leclerc) osvojio je Veliku nagradu Velike Britanije, što je ujedno i njegova prva pobjeda još od 2024. godine. Tokom ove sezone više puta je bio osporavan, nekada zbog vlastitih grešaka, a nekada zbog timskih odluka.Neki su govorili i da je vrijeme da Ferrari pronađe novog vozača, no u vikendu iza nas iskoristio je greške Mercedesa i donio pobjedu svom timu, a ujedno poslao poruku momčadi i Luisu Hamiltonu (Lewis) da i na njega mogu računati.Za duplo slavlje Ferrarija ispriječio se Safety Car, koji je ostao na stazi jedan krug duže nego što se planiralo, ali Monežanin ima razloga za zadovoljstvo.Inače, 28-godišnji Monežanin se u Formuli 1 takmiči od 2018. godine, a ovo mu je deveta pobjeda u karijeri. Prvi put je slavio na stazi Spa u Belgiji još 2019. godine. Pobjedom u Silverstoneu Šarl Lekler skočio je na četvrtu poziciju u poretku vozača ove sezone, čime je ponovo ozbiljno oživio svoje šanse u borbi za sam vrh ukupnog plasmana.Ova pobjeda mogla bi predstavljati važnu prekretnicu i za njega i za Ferrari, koji ove sezone nastoji vratiti staru slavu i uključiti se u ravnopravnu borbu s vodećim ekipama. Lekler je u Silverstoneu pokazao da i dalje posjeduje brzinu i kvalitet koji su ga godinama svrstavali među najtalentovanije vozače na gridu, a nastavak sezone pokazat će može li ovaj trijumf pretvoriti u niz dobrih rezultata.

Monežanin slavio prvi put nakon 2024. godine

Šarl Lekler: Povratak otpisanih

U jeku Mundijala u nogometu, 15-ak sati nakon historijske utakmice Zmajeva protiv Sjedinjenih Američkih Država, naši košarkaši su igrali meč kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo protiv reprezentacije Turske.Dvorana „Husejin Smajlović“ nije bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a i nemali broj navijača u Zenici bili su gostujući.Hajp oko fudbala je zasjenio naše košarkaše, koji su bez velikog pritiska kasnije odigrali fenomenalan meč protiv viceprvaka svijeta. Dvije i po četvrtine su naši košarkaši imali prednost, a onda se do kraja meča igralo u egalu, gdje su se obje reprezentacije smjenjivale u prednosti.Naši košarkaši bez Nurkića i Muse su unaprijed bili otpisani, a Turska je praktično došla u najjačem sastavu s devet igrača identičnih kao na EuroBasketu, a od bitnijih nije bilo samo Šejna Larkina (Shane), no naturalizirani igrač je bio fenomenalni Tarik Biberović. Ipak, samo nešto veće iskustvo igranja velikih mečeva je na kraju odvelo meč u korist Turske.Ipak, ispadanjem fudbalske reprezentacije, vjerujemo da će naši košarkaši ponovo doći u fokus. U ponedjeljak naša reprezentacija u Beogradu će igrati protiv Jokića i družine i imati priliku napraviti još jedan sjajan rezultat. U Sarajevu je prošle godine to nesretno izmaklo u zadnjoj sekundi, a sada je vrijeme da se nešto vrati i za prvi meč protiv Srbije, a i za nes(p)retan poraz protiv Turske.Razloga za pritisak nema, narednu rundu kvalifikacija smo svakako već osigurali pobjedama nad Švicarskom, no sada je prava prilika za još jedan iskorak. Zato hrabro Zmajevi, a ni podrška neće izostati.

Hajp oko fudbala je zasjenio naše košarkaše, koji su bez velikog pritiska kasnije odigrali fenomenalan meč protiv viceprvaka svijeta

Oslabljeni Zmajevi u sjajnom meču poraženi od Turske u Zenici

Nepravedno zapostavljeni

Na Balkanu autokratske vlasti imaju neobičan odnos prema historiji. Umjesto da je proučavaju, one je pokušavaju uhapsiti.Posljednji primjer dolazi iz Republike Srpske, gdje bi isticanje zastave Republike Bosne i Hercegovine moglo postati krivično djelo. Dakle, zastave države koja je bila međunarodno priznata, primljena u Ujedinjene nacije i čiji pravni kontinuitet baštini današnja Bosna i Hercegovina. Čovjek bi rekao da je teško proglasiti ilegalnim vlastitu historiju, ali Balkan je oduvijek bio laboratorija za političke eksperimente koji ne bi prošli ni kao skeč Monty Pythona.Najzanimljiviji dio nije čak ni sam zakon, nego njegova unutrašnja logika. U isti član zakona staviti simbole NDH i zastavu Republike Bosne i Hercegovine znači pokušati izjednačiti dvije stvari koje nemaju nikakvu zajedničku historijsku, pravnu ni moralnu osnovu. Jedna je bila kvislinška tvorevina nastala voljom okupatora, druga međunarodno priznata država, članica Ujedinjenih nacija. To nije pitanje političkog stava, nego elementarne historijske pismenosti.Posebnu ironiju predstavlja činjenica da su upravo sudovi Republike Srpske godinama odbijali kažnjavati isticanje zastave s ljiljanima, zaključujući da se radi o zastavi međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, a ne o simbolu koji sam po sebi predstavlja govor mržnje. Sada se, izgleda, ne pokušava dokazati da su sudovi pogriješili, nego se jednostavno mijenja zakon kako bi činjenice postale manje neugodne.Sve to djeluje kao očajnički pokušaj da se dekretom napiše nova verzija prošlosti. Problem je što historija nije podzakonski akt. Ne može se izmijeniti odlukom vlade niti izglasati prostom većinom. Možete zabraniti zastavu. Možete uhapsiti čovjeka koji je nosi. Ali ne možete retroaktivno izbrisati činjenicu da je upravo pod tom zastavom Bosna i Hercegovina postala međunarodno priznata država.To je ono što najviše boli režim u Republici Srpskoj. Ne platno. Nego sjećanje i simbol koji ono predstavlja.

Ono što najviše boli režim u Republici Srpskoj nije platno, nego sjećanje i simbol koji ljiljani predstavljaju

Ko se boji ljiljana?

Umjesto da međunarodni grant iskoristi negdje drugdje u svijetu, mladi Bosanac koji studira u SAD-u odlučio je vratiti ga tamo odakle sve počinje. U Prozor-Ramu.Alem Hadžić, pripadnik bh. dijaspore, osvojio je prestižni međunarodni grant Projects for Peace, namijenjen projektima koji grade zajednicu i mir širom svijeta. Umjesto da ga realizuje na nekoj drugoj destinaciji, odlučio je projekt donijeti u mjesto porijekla svoje porodice.Kako je kazao za "Dnevni avaz", oduvijek je osjećao da veza s domovinom ne smije ostati samo emotivna, nego da se mora pretvoriti u konkretan doprinos zajednici, jer Prozor-Rama, kako kaže, ima mnogo potencijala, posebno među mladima.Put do granta nije bio lak. Proces prijave uključivao je detaljnu aplikaciju, razgovore s mentorima i partnerima, te predstavljanje projekta pred komisijom. Za Hadžića je grant značio više od finansijske podrške. Hadžić ističe da ga posebno raduje što na okupljanja dolaze djeca i mladi iz različitih dijelova, a najveće zadovoljstvo mu je kada učesnici nakon svake radionice pitaju kada je sljedeće druženje.Poseban dio projekta je Prozorska utrka 5K, zakazana za 10. juli, koja će biti prva zvanična ulična utrka u historiji Prozor-Rame. Do sada je prijavljeno više od stotinu učesnika iz Bosne i Hercegovine i inostranstva, a organizatori očekuju da će se taj broj do dana utrke još povećati.Njegova želja je da ono što je pokrenuto ne stane s odlaskom nakon ljeta, nego da nastavi živjeti kroz nove sportske sadržaje i okupljanja mladih.Mladima u Bosni i Hercegovini, ali i ljudima iz dijaspore, Hadžić poručuje da se ne boje početi i da traže mentore koji im mogu pomoći na tom putu, jer se, kako kaže, trud koji okuplja ljude i pomaže zajednici uvijek isplati.Projekt "Povezivanje mladih kroz sport u Prozor-Rami" pokazao je kako jedna ideja, uz znanje, upornost i međunarodnu podršku, može prerasti u inicijativu koja okuplja cijelu zajednicu.

Konkretan doprinos zajednici

Hadžić: Veza s domovinom ne smije ostati samo emotivna

Alem Hadžić: Međunarodna podrška

Željka Cvijanović ponovo je posegnula za vetom, odnosno zaštitom vitalnog nacionalnog interesa u Predsjedništvu BiH. Ovoga puta zbog odluke o imenovanju članova Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, iako ozbiljni ustavnopravni argumenti govore da za to nema osnova.Njenu odluku odmah su podržali Milorad Dodik i SNSD, a pridružio im se i značajan dio opozicije u Republici Srpskoj. Tako je, bez obzira na međusobne političke razlike, gotovo kompletna politička scena u RS-u zauzela jedinstven stav. Međutim, političko jedinstvo ne znači automatski i pravnu utemeljenost.Stručnjaci za ustavno pravo jasno objašnjavaju da je Komisija uspostavljena Aneksom 8 Dejtonskog sporazuma, a međunarodne članove ne bira Predsjedništvo BiH, nego ih imenuje generalni direktor UNESCO-a. Riječ je o provođenju Dejtonskog sporazuma, a ne o vanjskoj politici, kako to pokušava predstaviti Cvijanović da bi aktivirala mehanizam zaštite vitalnog entitetskog interesa.Ironično je da se cijela politička drama vodi oko tijela čija je osnovna svrha zaštita kulturno-historijskog nasljeđa Bosne i Hercegovine. Umjesto rasprave o tome kako efikasnije čuvati nacionalne spomenike, politička scena ponovo se bavi proizvodnjom institucionalnih blokada.Narodna skupština Republike Srpske sada će odlučivati o vetu, a nije isključeno ni da konačnu riječ da Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Međutim, bez obzira na dalji institucionalni epilog, ostaje činjenica da ozbiljni ustavnopravni argumenti, prema obrazloženju profesora Davora Trlina, ne idu u prilog tvrdnji da je u ovom slučaju postojao osnov za pokretanje vitalnog entitetskog interesa.U konačnici, kada politika insistira na mehanizmu koji pravo teško može opravdati, onda se teško može izbjeći zaključak da je riječ, prije svega, o političkom performansu, a tek onda o ustavnoj zaštiti.

Riječ je o provođenju Dejtonskog sporazuma, a ne o vanjskoj politici, kako to pokušava predstaviti Cvijanović

Veto kao politički performans

Američki general Džejms Fauler (James Fowler), komandant NATO štaba u Sarajevu, u javnosti se sve više ističe kao osoba koja svoju dužnost obavlja stručno, dostojanstveno i s izraženim poštovanjem prema Bosni i Hercegovini i njenim građanima. Njegovo djelovanje u BiH mnogi prepoznaju kao primjer savremenog vojnog diplomate koji razumije lokalni kontekst i gradi povjerenje kroz otvorenu komunikaciju i bliskost s ljudima.Fauler je ovih dana privukao pažnju i duhovitim videom objavljenim uoči sportskog susreta reprezentacija Bosne i Hercegovine i Sjedinjenih Američkih Država, u kojem je kroz opušten ton pokazao ljudsku stranu vojne funkcije i dodatno približio NATO javnosti u BiH.U videu, koji je izazvao pozitivne reakcije, prikazano je osoblje NATO štaba koje s entuzijazmom prati obje reprezentacije, dok general Fauler na šaljiv način „smiruje“ navijačku atmosferu. Njegove riječi o tome da će „navijati za oba tima“ odražavaju poštovanje prema domaćinu, ali i svijest o snažnim vezama između BiH i SAD-a. Posebno je istakao energiju, ponos i timski duh koji krase bosanskohercegovačke navijače i sportiste.Iako kroz humor poredi prednosti obje reprezentacije, Fauler u suštini naglašava prijateljski odnos i savezništvo dviju zemalja, što je dodatno potvrđeno i porukama iz NATO štaba Sarajevo da, bez obzira na sportsko nadmetanje, BiH i SAD ostaju dugogodišnji partneri i saveznici.Ovakav pristup komandanta NATO štaba doprinosi jačanju pozitivne percepcije međunarodnih misija u BiH i pokazuje da se profesionalna uloga može uspješno kombinovati s ljudskošću, razumijevanjem i osjećajem za zajednicu u kojoj se obavlja dužnost.

Komandant se ističe profesionalizmom, poštovanjem i toplim odnosom prema BiH

Džejms Fauler: Diplomatija kroz ljudskost i humor

U posljednjem trenutku Općinski sud u Zenici donio je privremenu mjeru, kojom se na 30 dana odgađa donošenje odluke o pokretanju stečaja u Novoj Željezari Zenica. Na taj način, barem za sada, sačuvano je 1.890 radnih mjesta, koja bi s otvaranjem stečaja zauvijek bila izgubljena.Dato je i potrebno vrijeme postupajućem sudiji da odluči o prijedlogu Vlade FBiH o uvođenju vanredne uprave u Željezari, koja bi zatim poduzela aktivnosti na ponovnom pokretanju proizvodnje čelika. Dok se čeka odluka, sadašnjem menadžmentu NŽZ naloženo je da ne poduzima ništa što bi moglo prouzrokovati štetu ili bitno umanjiti vrijednost kompanije.Iako su parlamentarnu proceduru pratile brojne dileme i pitanja na koja nije stigao odgovor, zastupnici i delegati oba doma Parlamenta FBiH podržali su Vladin prijedlog o vanrednoj upravi. U situaciji kada je Vlada FBiH propustila priliku da od prethodnog vlasnika preuzme Željezaru, koje se potom dočepao kontroverzni biznismen iz Foče Gordan Pavlović, gurajući je ka ambisu, bila je to višestruko rizična, ali jedina preostala opcija.Međutim, iako odluka Suda vraća nadu, vrijeme ne radi u korist radnika, jer od gašenja Visoke peći u Željezari prošlo je više od dva mjeseca. Plan je da ponovo bude pokrenuta u septembru, ali je do tada, osim pozitivne odluke Suda i uvođenja vanredne uprave u posao, potrebno izvršiti i neophodne pripreme i kupiti sirovine. Za njihovu je isporuku potrebno do mjesec i po od dana narudžbe. U sporom i neefikasnom bh. sistemu vrijeme neumitno curi. Činjenica da Željezara Zenica ne predstavlja samo kompaniju s tradicijom dužom od 130 godina, koja je preživjela dva svjetska rata i agresiju na BiH, već kičmu domaće ekonomije, da od nje ovise i hiljade radnih mjesta u desetinama povezanih kompanija, potisnuta drugim aktuelnim temama u haotičnoj bh. stvarnosti, polako izmiče iz fokusa.&nbsp;

Iblis bez rogova: Kako se nezavisnost brani poslije genocida

Dario Đerđa: Trener koji je osvojio 14 titula stigao u Sarajevo

Velikosrpska ideologija genocida

Nulta tolerancija

Sanel Buljubašić: Brzinom svjetlosti, od giganta do slučaja

Ismet Mahmutović: Velika odanost

Suncokret politika RS-a

Fahrudin Spahić: Bosanski Ajnštajn

Moralni bolesnik FIFA

Šarl Lekler: Povratak otpisanih

Nepravedno zapostavljeni

Ko se boji ljiljana?

Alem Hadžić: Međunarodna podrška

Veto kao politički performans

Džejms Fauler: Diplomatija kroz ljudskost i humor

Ima li vremena za spas Željezare?

Kolumne

Iblis bez rogova: Kako se nezavisnost brani poslije genocida

Dario Đerđa: Trener koji je osvojio 14 titula stigao u Sarajevo

Velikosrpska ideologija genocida

Nulta tolerancija

Sanel Buljubašić: Brzinom svjetlosti, od giganta do slučaja

Ismet Mahmutović: Velika odanost

Suncokret politika RS-a

Fahrudin Spahić: Bosanski Ajnštajn

Moralni bolesnik FIFA

Šarl Lekler: Povratak otpisanih

Nepravedno zapostavljeni

Ko se boji ljiljana?

Alem Hadžić: Međunarodna podrška

Veto kao politički performans

Džejms Fauler: Diplomatija kroz ljudskost i humor

Ima li vremena za spas Željezare?