Muftija travnički, dr. Ahmed ef. Adilović jedan je od najzaslužnijih što i ove godine nekoliko hiljada vjernika može uživati u bogatom programu na manifestaciji „Dani Ajvatovice“, koja se održava od 14. juna do 1. jula. Kao predsjednik Organizacionog odbora ove velike manifestacije, ef. Adilović potrudio se da na ajvatovačkoj livadi za posjetioce upriliči 70 različitih sadržaja, pet u sklopu vjerskog segmenta, 13 programa iz kulture, šest sportskih sadržaja, ali i brojne druge. 
Nije zaboravio ni najugroženije. Tako će tokom 509. „Dana Ajvatovice“ biti upriličena i četiri humanitarna programa, u Bugojnu, Fojnici i Novom Travniku. Inače, moto ovogodišnjih 509. „Dana Ajvatovice“ je "Ponosni na svoju vjeru, tradiciju i domovinu". 
Efendija Adilović nije samo dobar organizator. Slovi i kao dobar alim i vaiz, čije hutbe vjernici nakon džume-namaza prepričavaju po sijelima i u svojim kućama. Odmjeren je i dostojanstven čovjek, ali i veoma energičan kada su u pitanju interesi Islamske zajednice. Pokretač je brojnih aktivnosti, a veliku pažnju svakodnevno posvećuje i mektepskoj djeci. Za njega mnogi kažu kako mu je život džemat. Ovaj vrijedni imam na poziciju muftije travničkog izabran je 2014. godine. 
Rođen je u Kljacima kod Travnika 24. aprila 1964. godine. Završio je Gazi Husrev–begovu medresu u Sarajevu 1983., a na Fakultetu islamskih nauka tefsir je diplomirao 1990. godine.

Moto 509. „Dana Ajvatovice” je "Ponosni na svoju vjeru, tradiciju i domovinu"

Ef. Adilović: Nije zaboravio ni najugroženije

Džemat je njegov život

Bišćani su za danas najavili velike proteste pod motom: Grad je naš! Građanima Bosanske krajine, kako poručuju, već odavno je prekipjelo. Za život u strahu i uništenom gradu više tolerancije nema i to nema nikakve veze s odnosom prema drugome i drugačijem, ali ima s odnosom države prema narodu. A, državu i dalje boli briga.&nbsp;&nbsp; Dok Bihać ovih dana pohode i američki zvaničnici, državni ministar sigurnosti Dragan Mektić mlati praznu slamu o operativnim štabovima, izmještanjima migranata, IOM-ovima, finansijama i niko nema odgovor u čije džepove se slijevaju milioni za ublažavanje posljedica migrantske krize.
Situacija je odavno izmakla kontroli. Prijeđena je svaka granica humanosti, poručuju Bišćani dok ostavljeni na cjedilu i ograničene slobode kretanja i življenja svakodnevno svjedoče incidentima te mole Boga da ne počnu brojati mrtve po ulicama svoga grada!
Jasnom državnom strategijom rješavati migrantsku krizu, poručuje Metju Palmer (Matthew Palmer), zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD. No, da nikakve državne strategije nema potvrđuju i posljednje nemile scene napada na policajce, dramatična premještanja migranata iz smećem zatrpanog prihvatilišta "Bira" do neuvjetnog "Vučjaka" iz kojeg se kroz šumu opet vraćaju ka Bihaću. 
Na stotine ih je smještenih po nečijim kućama. Za novce... Na stotine ih je opasnih, naoružanih... Napadaju stubove države - policajce, a državni aparat je neko isključio.
Humanitarno-sigurnosna kriza prijeti da eskalira u tragediju, uporno upozoravaju građani Bihaća i pitaju se - s pravom - bi li sve isto bilo da je kojim slučajem u pitanju Sarajevo ili Banja Luka?! 
Hoće li današnji protesti polučiti ikakav rezultat ostaje da se vidi. 
Najmanje što mogu učiniti je da danas svi nadležni i državni i entitetski zvaničnici budu u Bihaću, uz narod, i pokažu konačno spremnost da spriječe još težu humanitarnu eskalaciju koja može imati nesagledive i ekonomske i političke i sigurnosne posljedice.
Više nadležnosti nikome ne bi smjele biti izgovor, nego se pod hitno svi resursi i kantona i entiteta i države moraju upotrijebiti - da ne padne mrtva glava.
U suprotnom, Bišćani će imati pravo na sve!

Prijeđena je svaka granica humanosti, poručuju Bišćani dok ostavljeni na cjedilu mole Boga da ne padne mrtva glava

Čiji je Bihać

Radoje Petković, ugledni član srpske nacionalne manjine Primorsko-goranske županije u Hrvatskoj, izgubio je bitku za život. Tako nekako započinje vijest objavljena ovih dana. Kao da ga je shrvao neki rak, neka teška boleščina pa je nesretni bolesnik izgubio bitku. No, uđemo li dublje u vijest, saznat ćemo da je Petkovića, ustvari, usred grada Rijeke, nasmrt prebio osviješteni Hrvat Ilija Glavić. Policija istražuje, a svi mi znamo da je napad bio motivisan nacionalnom netrpeljivošću. Uzgred, Ilija je tražen zbog zločina u Bosni i Hercegovini tokom minulog rata. Očekivano, ustala se i kuka i motika da osudi ovaj događaj.Svi osuđuju, ipak se dešava, kako? Isti dan, malo južnije, u mjestu Supetar na otoku Braču, četiri mladića i jedna djevojka srpske nacionalnosti su pretučeni. Trebam li ovdje napominjati šta je bio motiv? Gradonačelnica Supetra se javno i oštro oglasila i rekla kako će ukinuti finansiranje fudbalskih turnira jer su huligani koji su učinili ovo zlodjelo pripadnici navijačke skupine. I opet, ustala se kuka i motika da osudi ovakav napad.

Džaba dizanje kuke i motike, džaba osuđivanje nacionalističkih događaja, džaba evropske norme, džaba članstvo u EU, džaba sve dok se god društvo, sveukupna društvena svijest, u Hrvatskoj iz korijena ne promijeni

Ne tako davno, na rivi u Splitu, napadnuti su vaterpolisti Zvezde. Kao što se sjećate, ustala se kuka i motika i taj put. I stalno tako. Desi se neki napad motivisan nacionalnom netrpeljivošću, osude pršte sa svih strana, policija hapsi. Pa zašto se onda to dešava kada svi osuđuju takve stvari? Kako je to moguće? Zato što se ne može biti malo fašista, kao što se ne može biti malo trudan. „Zadnje riječi bit će ZA DOM SPREMNI“ Strašan, poražavajući je podatak da je na proteklim izborima za Evropski parlament u Hrvatskoj najveći broj glasova dobila Ruža Tomašić. Riječ je o autorici narednih stihova: “Poglavniče! Plemeniti vođo,Obećanje čvrsto ti dajemo,Među nama svađe će prestati.Za slobodu složno umiremo.Krenut ćemo složno tvojim putem,Do života tebi ostat vjerni,A kad život budemo davali,Zadnje riječi bit će ZA DOM SPREMNI!” I da nisu fašistički, nacionalistički, ovi stihovi bi i dalje jasno govorili o grandioznom netalentu gospođe Tomašić. Ali autorica nije bila zadovoljna, činilo joj se da stihovi možda nisu dovoljno eksplicitni, pa je povrh svega odlučila da se fotografiše u crnoj ustaškoj uniformi.

Strašan, poražavajući je podatak da je na proteklim izborima za Evropski parlament u Hrvatskoj najveći broj glasova dobila Ruža Tomašić

Hrvatska spodoba kojoj je narod dao najviše glasova Evropski parlament, institucija koja baštini najsvjetliju tradiciju antifašizma i ljudskih prava, u narednim godinama ugostit će ovu hrvatsku spodobu kojoj je narod, strašnog li podatka, dao najveći broj glasova. Pojednostavljeno rečeno, država koja bira ovakve osobe da je predstavljaju, ne može očekivati drugačije ulice od onih koje trenutno ima. A ulice su precizno takve – nije zdravo biti Srbin na njima. Lako se može izgubiti bitka za život. Džaba dizanje kuke i motike, džaba osuđivanje nacionalističkih događaja, džaba evropske norme, džaba članstvo u EU, džaba sve dok se god društvo, sveukupna društvena svijest, u Hrvatskoj iz korijena ne promijeni. A kada se to desi, Ruža Tomašić će zbog svojih stihova i voljene uniforme završiti u zatvoru, a ne u Evropskom parlamentu. A kada će se to desiti, ne nazire se.

Ne može se biti malo fašista, kao što se ne može biti malo trudan

Ustaška uniforma u Evropskom parlamentu

Mora se reći i priznati da je ideju bošnjaštva kao političku ideju, to jeste kao utemeljenje nacionalnog identiteta naroda koji dominira Bosnom i Hercegovinom i koji, prema tome, ima pravo da utječe na njeno državno, političko i kulturno oblikovanje, prvi lansirao Adil Zulfikarpašić. Predložio je da se na temelju prihvatanja bošnjaštva formira jedna politička stranka koja bi se zalagala za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Srbi i Hrvati nisu htjeli da čuju za bošnjaštvo To ne znači da je Zulfikarpašić prvi koji je podržavao ideju bošnjaštva, jer se ona pojavila još 1961. godine, kad je započela rasprava o nacionalnom pitanju u Bosni i Hercegovini i kada se među brojnim idejama došlo do toga da se ono može riješiti samo priznavanjem nacionalnog identiteta velikoj grupi stanovništva muslimanske vjere koja je ostala bez nacionalne identifikacije, odnosno kojoj nije priznat nacionalni identitet. Već tada u raspravi je spomenuto bošnjaštvo kao moguće nacionalno identificiranje bosanskih muslimana kojima do tada nije bilo uopće priznavano pravo nacionalne identifikacije. Reakcija na ideju da bi bosanski muslimani mogli da budu priznati kao nacija pod imenom Bošnjaci naišla je na vehementnu reakciju i Srba i Hrvata, koji nisu htjeli da čuju za bošnjaštvo, zapravo koji su smatrali bošnjaštvo daleko najvećom opasnošću za dotadašnju dominaciju srpsko-hrvatskog nacionalnog elementa u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini su tada priznavani i Srbi i Hrvati, dok su Bošnjaci tretirani kao vjerska grupa bez nacionalnog identiteta. Protivljenje bošnjaštvu bilo je tako apsolutno da ni na koji način nije uzimano u razmatranje i odbacivano je pod imenom „kalajevštine“, dakle jedne austrougarske politike kojom se Bosni i Hercegovini nameće nacionalni identitet koji ne postoji i koji dovodi u opasnost tada već etablirani srpski i hrvatski nacionalni identitet.

U Bosni i Hercegovini su tada priznavani i Srbi i Hrvati, dok su Bošnjaci tretirani kao vjerska grupa bez nacionalnog identiteta.

Kritika temeljena na tvrdnji da ne postoje BošnjaciOpća formula kojom se definira nacionalna situacija i odnos u Bosni i Hercegovini svodila se na stav da u Bosni i Hercegovini žive dva naroda, to jeste Srbi i Hrvati i grupa stanovništva koja nema nacionalni identitet, nego se razlikuje po svome vjerskom identitetu u odnosu na Srbe i Hrvate koji su ostvarili jedinstvo vjere i nacije, dok muslimani takvo jedinstvo ne mogu ostvariti, zapravo nemoguća je identifikacija islama i bošnjaštva. Interesantno je napomenuti da su najveći protivnici bošnjaštva bili oni bosanski intelektualci muslimanske vjere koji su zastupali stav da su bosanski muslimani specifični oblik nacionalnog identiteta i da je to njihova posebna historijska karakteristika te da, prema tome, ne može biti govora ni o kakvim Bošnjacima. I da spominjanje Bošnjaka kao naroda koji živi u Bosni i Hercegovini predstavlja izmišljotinu, kako je to u svom pamfletu protiv teksta Muhameda Filipovića o Bošnjacima napisao Mustafa Imamović, navodeći kako se tu radi o izmišljanju nepostojećeg naroda. Naime, u raspravi koja je vođena oko toga živi li u Bosni narod koji se naziva Bošnjaci, kritika stava da u Bosni živi takav narod koji je nosilac identiteta između imena države i imena nacije temeljila se na tvrdnji da ne postoji narod Bošnjaka, da je to izmišljotina Muhameda Filipovića, da u Bosni žive muslimani i da je to specifičnost njihovog nacionalnog identiteta i da su upravo bosanski muslimani narod koji je ostvario vezu između svog vjerskog i nacionalnog identiteta.Najraznovrsnije interpretacije naše historijeInteresantno je, međutim, napomenuti da su upravo ti muslimanski intelektualci, koji su bili najveći protivnici ideje bošnjaštva i odricali se bošnjačkog nacionalnog identiteta, postali najveći protagonisti bošnjaštva, naravno istovremeno postajući i glavni interpretatori sadržine bošnjačkog nacionalnog identiteta. To im je omogućilo, ne samo da postanu protagonisti u borbi za priznavanje bošnjačkog nacionalnog identiteta, nego i da stvore djela u kojima je izlagana historija tih Bošnjaka i na taj način dovršena izgradnja historijskog i državno-pravnog identiteta Bošnjaka u formi u kojoj oni danas postoje.

U raspravi koja je vođena oko toga živi li u Bosni narod koji se naziva Bošnjaci kritika stava da u Bosni živi takav narod koji je nosilac identiteta između imena države i imena nacije temeljila se na tvrdnji da ne postoji narod Bošnjaka, da je to izmišljotina Muhameda Filipovića, da u Bosni žive muslimani i da je to specifičnost njihovog nacionalnog identiteta

Mustafa Imamović je napisao historiju Bošnjaka, mada, naravno, ni na kakav način nije kazao u čemu se, zapravo, sastoji historijski i nacionalni identitet Bošnjaka. Došlo je vrijeme kada su različiti autori proizvodili najraznovrsnije interpretacije naše historije, napeš nacionalnog identiteta i na taj način podržavali stvaranje takve države u kojoj je nacionalni identitet sveden na vjerski, a korijen bošnjaštva izveden iz osmanskog perioda vladavine Bosnom.

Zastupali stav da su bosanski muslimani specifični oblik nacionalnog identiteta i da je to njihova posebna historijska karakteristika te da prema tome ne može biti govora ni o kakvim Bošnjacima

Ko su bili najveći protivnici ideje bošnjaštva

Prema najnovijim istraživanjima američkog javnog mnijenja, većina mladih Amerikanaca ima pozitivno mišljenje o socijalizmu. Čak i 55 ovdašnjih žena u dobi od 18 do 54 godine preferira život u socijalističkoj zemlji. To ne znači da će Amerika postati socijalistička, ali dolaze nove generacije. Uz sve, iskonski američki kapitalisti još opravdano insistiraju da socijalna jednakost ne smije biti nauštrb slobode.&nbsp; Ko je veći kauboj Ne slučajno, ovih je dana preko “New York Timesa” opet započela stara debata o tome ko može spasiti Ameriku: oni talentirani, radni i sposobni Amerikanci, vrlo često i imigranti - ili privilegirani tatini sinovi, potomci bogatih porodica, s enormnim kapitalom koji, pokazalo se to – na razne načine mogu kupiti sve, čak i diplome najprestižnijih univerziteta. Nasreću, kolo sreće se okreće.&nbsp; Nova generacija gleda na Ameriku kroz drugačiju, ne stereotipnu dioptriju. Uostalom, na globalnoj sceni, već 30 godina nije glavni američki ideološki neprijatelj – Sovjetski savez (SSSR). A i kineski socijalizam ne odgovara više staroj propagandi o “komunizmu” u kome svi jedu iz istog kazana. Komunizam, uistinu, nigdje nije realiziran, ali socijaldemokratija itekako traje i obnavlja se. Stariji američki političari bi se mogli razbiti kao Titanik na toj već odlomljenoj ideološkoj “santi leda”. A oni mlađi ili oni (iz minulog doba) koji ipak shvataju neminovnost progresa i kretanja naprijed već prave vidljiv zaokret ulijevo.&nbsp; No, mnogi su ambivalentni. Čak i vodeći među 23 predsjednička kandidata iz reda demokrata Džo Bajden (Joe Biden) zbog tog riskira da ostane na Trampovom, potpuno praznom ideološkom terenu. U toj je areni najvažnija razmjena nemilosrdnih političkih udaraca i, kao u svakom rijalitiju, takmičenje u verbalnom bezobrazluku i općoj uličnoj nekulturi. A to je potpuni patos. Jasno je da oni koji računaju kako aktuelnog američkog predsjednika može pobijediti samo veći kauboj od njega prave krupnu stratešku grešku. Jer, to bi, u biti, bio povratak na staro i na onu, ponajviše “bijelu Ameriku”, koja više ne postoji. A koju, zapravo, zagovara Donald Tramp. &nbsp; Alisa u zemlji čuda Od ove godine, međutim, simbol jedne drugačije, nove Amerike postala je kongreskinja Aleksandrija Okasio-Kortez (Alexandria Ocasio-Cortez). Ona nije predsjednički kandidat, ali je sa svojih 30 godina već sinonim, možda malih, ali za Ameriku tektonskih socijalnih pomjeranja. &nbsp; Njena životna priča je tipično američka pa je, iako visoko obrazovana, Okasio-Kortez do prošle godine bila konobarica u jednom njujorškom “Taco” baru (meksičkom restoranu), jer tako je to kad nema posla u struci. I, kako se u politici, kao ni u biznisu, ne traže diplome, već pamet i hrabrost, Aleksandrija je već ogledalo možda dalekih, ali promjena o kojima se govori sada. Bez obzira hoće li neko 2020. godine biti poluga ili okidač - za uspješni ili uzaludni pokušaj promjene stanara u Bijeloj kući - socijalno vrenje se nastavlja. A mlada Okasio-Kortez očito nije više samo “Alisa u zemlji čuda”. Promjene u Americi, sudeći prema anketama, realnost su koja dolazi, a ne samo politika s predumišljajem. - Napravljen je istinski napredak pa milioni Amerikanaca sada razumiju šta je socijalizam - rekao je, reflektirajući na promjene od 2015. godine naovamo, još glavni Bajdenov oponent među demokratIma, senator Berni Sanders (Bernie). On je za sada jedini od 535 članova Kongresa koji se javno deklarira kao socijaldemokrata. &nbsp;&nbsp; Sanders je alarmirao i kako bi republikanci “željeli (pravedni) socijalizam za sebe, a (bespoštedni) kapitalizam za sve ostale Amerikance”. Naime, tokom ekonomske krize 2008. godine, ogromne korporacije, samo radi svoga spasa, prigrabile su paket državnih para veći odtrilion dolara, nakon što su na beskrupuloznim tržišnim špekulacijama proćerdali svoje i tuđe novce. Ko će spasiti Ameriku&nbsp; Sanders podsjeća kako je Wall Street, tada, “preko noći postao veliki državni socijalista”. Čim zapne, velike korporacije brzo odustaju od “religijske privrženosti nesputanom kapitalizmu”. A to je, rekao je, istinski “korporativni socijalizam”. Bez obzira što Bajden vodi prema svim anketama, ako je vjerovati onim istim medijima koji su 2016. najavili uvjerljivu pobjedu Hilari Klinton (Hillary Clinton), Sandersova retorika prava je muzika za uši prosječnih, u mnogo čemu osiromašenih Amerikanaca. &nbsp; Doduše, i od Bajdena očekujemo da Trampa “opali po nosu”, ali malo ko zna šta Džo ima novo ponuditi Americi. Važno je to što prije čuti, jer mnogi govore da će poslije Trampa Amerika ipak, bar dijelom, ostati “trampizirana”. Istodobno, pred ovom velikom zemljom je dovršavanje starog posla socijalnih reformi, koje je između 1933. i 1939. godine započeo još predsjednik Frenklin Ruzvelt (Roosevelt). Njegov “New Deal” (Novi dogovor) još je dobri duh koji Ameriku čini pristojnim mjestom za život. Ali, mnoge stvari treba popraviti prije nego što se uruše - bez iluzija o altruizmu i holivudske mitomanije o tome.&nbsp; Zbog dosezanja četiri fundamentalne slobode, kako ih je, dok je Evropa gorjela u plamenu fašizma, a Hitler svoje naciste nazivao “socijalistima” – nasuprot tome, 1941. godine, postavio predsjednik Ruzvelt (sloboda govora i religije, te sloboda od ekonomske ovisnosti i straha) - Amerika je dugo (bila) bez premca i globalni uzor za mnoge. To uključuje i one Balkance kojima merkantilijanstvo nije na prvom mjestu zato što ono, i pored svih prednosti, završava u protekcionizmu. Jednostavno, ne može se sve platiti novcima, niti sve čuvati silom. Ono najtrajnije opstaje na argumentima. Ideal je da pravo na sreću i život pripada svima.

Nova generacija gleda na Ameriku kroz drugačiju, ne stereotipnu dioptriju

Socijalizam za kapitaliste

Čitam neki dan riječi jedne mlade majke. Nasekirana i ogorčena. Neko će možda reći da pretjeruje. Nekoga baš briga, a neko će razmisliti o njenim riječima. Nije tajna da kod nas svi znaju bolje nego onaj ko ima neki problem. Svi imaju brojne savjete i znaju najbolje jer nije riječ o njima. Bolje vide i bolje čuju nego drugi. To se dešava i ženama koje po prvi put postanu mame. Rode svoje dijete i onda uče. Ali i bez učenja već znaju. Nekako znaju. Osjećaju. Kad beba plače, tačno znaju zbog čega. Bez dileme Kad negoduje, razumiju razlog. Nigdje to nisu pročitale, ali naučile su čim su vidjele svoju bebu. A onda se pojave susjede, rodice, stare majke, svekrve, zaove i one znaju bolje od mame šta treba njenom djetetu. Često i neupitane žene na ulici priđu i kažu koju mudru. „A gdje mu je kapica? Nazepst će ti dijete.“ Ili: „Daj mu malo vode, vruće je, ali čarapice mu ne skidaj.“ S druge strane, starije prijateljice i rodice koje su prošle školu majčinstva već znaju kad i šta treba da se jede. Bez dileme. Kod njih je to sve bilo savršeno. „A u mene se znalo, pranje ruku, jelo i spavanje.“ E da li je to baš tako ili samo legenda tako kaže kada se prenosi mlađoj mami?Ma, prije da je legenda, jer ljepše zvuči. Nema te mame koja nije prošla svoje male dileme. I velike. I opet ih je sama uspijevala riješiti. Kako? Intuitivno. Je li bilo suza u njenim očima? Jeste, nećemo se lagati. Je li ponekad mislila da bol u grudima zbog mlijeka koje jedva izlazi nikad neće proći? Jeste! Je li ponekad pomislila da kosa koja joj opada poslije poroda nikad više neće narasti i biti lijepa kao prije? Jeste! Je li ikad pomislila da njene majice koje mirišu na ostatke bebine hrane nikad više neće mirisati kao nekad? Jeste! Sve to jeste bilo u glavi mame koja prvi put uči biti mama, ali to nikako ne znači da ljudi oko nje imaju pravo da je osuđuju. Da joj daju savjete, onako s visine, bez pitanja. Da joj govore kako su druge sve to rješavale kao u priči. Nemaju pravo, jer ne govore istinu. A, eto, i niko ih ne pita.Znam jednu mamu koja je tako usred ljetnog dana šetala sa prvorođenim sinom i prišla joj neka nepoznata i nepozvana žena. „ A kako ćeš vodati to dijete bez šeširića na glavi. Pa šta je tebi, ženska glavo?“ Na to je mlada mama, kojoj je već bilo preko glave netraženih savjeta i uličnog zgražavanja, samo tiho odgovorila: „Ma ja sam samo maćeha, gospođo. Vodam ovo dijete jer moram.“Žena je ostala u čudu još više zgrožena nego što je do tog trenutka bila, a mlada mama je sretna nastavila dalje šetnju, jer je odbranila čast svog prvog majčinstva. Pa barem nakratko.

Nema te mame koja nije prošla svoje male dileme. I velike.

Gorčina u glasu I da se vratim riječima mlade mame nasekirane, ne bez razloga. Veli ona i da joj neznanke kažu da su rađale po podrumima, same, hranile bebe hljebom. Nije se imalo, a današnje mame sve imaju i prenemažu se! Uz to ako još ne dojite, vi ste majka vanzemaljac, polumajka, nemajka.Ako beba plače slučajno na ulici, mora da je gladna. „Da, vjerovatno, jer ja svoje dijete ne hranim.“, reče mlada mama s gorčinom u glasu. I da, vi ste sasvim slučajno rodili to dijete i sasvim slučajno ste s njim po cijeli dan, ali neznani vam šalju poruku da vi svakako o njemu ne znate ništa. E nije tako! Stoga, vi mlade mame koje po prvi put igrate veliku, najveću ulogu u vašem životu, glavu gore. Samo vi znate tu lekciju. A znani i neznani, zvani i nezvani će svoje netražene savjete odnijeti daleko svojim kućama. Biti mama je uloga koja se zna i kad se ne uči.

Svom djetetu ste savršena majka

Gospođo, Vaše dijete je gladno!

Diplomatskim predstavnicima naše zemlje, uz čast izuzecima, godinama je bilo najvažnije pitanje hoće li od pozicije ambasadora što više hajrovati i koliko neka diplomatska destinacija omogućava više plaće i privilegije. Jer, i među ambasadorskim foteljama i džepovima, u ovisnosti o tome u kojem su kraju svijeta,&nbsp;ima razlike.&nbsp; Da su uglavnom prva javljanja u zemlju i pisma koja stižu u Predsjedništvo BiH ili Ministarstvo vanjskih poslova s dalekih destinacija od naših ambasadora kada preuzmu funkcije, ona koja se tiču njihovih interesa, pokazali su i nedavno imenovani novi ambasadori koje su u svijet poslali članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović.&nbsp;
Oni koji su se već smjestili u udobnost&nbsp;novih stanova i rezidencija po evropskim metropolama, već su pitali kako će im biti obračunavani koeficijenti i hoće li biti usklađeni sa standardom u zemljama prijema.
Iako imaju sve privilegije i plaće između 5.000 i 7.500 KM, a uz to topli obrok i sve plaćene troškove, od smještaja do prijevoza, kao i do školovanja djece, te novac za čašćenje gostiju, našim ambasadorima uvijek je malo.
S druge strane, još nikad nismo čuli da je naša diplomatija uspjela animirati nekog investitora da ulaže u BiH i njihovi rezultati, kada je ekonomska diplomatija u pitanju, a koja bi im trebala biti prioritet, ravni su nuli.
Nažalost, to je i zbog toga što za ambasadore i konzule Predsjedništvo BiH šalje mahom stranački podobne, a ne sposobne ljude. I diplomatija je odavno postala debela hladovina rezervirana za uhljebljivanje i zbrinjavanje stranačkih kadrova i članova porodica i prijatelja onih koji ih postavljaju. I pritom, oni uglavnom za diplomatiju nemaju potrebno znanje, ali zato tamo itekako steknu imanje.

Znanje i imanje

Slovenski političar Igor Šoltes, zastupnik Kluba Zelenih u Evropskom parlamentu, ima posebno mjesto u srcima porodica žrtava genocida u Srebrenici.
On je prošle godine u Evropskom parlamentu predložio rezoluciju prema kojoj nijedna zemlja ne može postati članica EU ako ne prizna da je u Srebrenici počinjen genocid. Bila je to hrabra i jasna poruka slovenskog političara, koji je već dugo zadužen za zemlje zapadnog Balkana i koji dobro zna situaciju u regionu.
Šoltes zna koliko je za sudbinu BiH, regiona, ali i Evrope i svijeta, važno konačno priznati šta se dogodilo ljeta 1995. godine u Srebrenici. Svjestan je, a kaže da to često ponavlja, da o miru na Balkanu ovisi i mir u Evropi i zato se snažno i uporno zalaže za proširenje Unije. 
Zato je Šoltes i dobitnik izuzetnog priznanja „Potočarska povelja“, koja će mu biti uručena na 25. godišnjicu obilježavanja genocida u Srebrenici. Ovo priznanje, priznaje, velika mu je čast, naročito i zbog činjenice da prijedlog dolazi od udruženja „Majke enklava Srebrenica i Žepa“ i „Žene Podrinja“.&nbsp;Nepogrešivost ovog izbora potvrđuje i činjenica da Šoltes uskoro dolazi u Sarajevo da govori na konferenciji o tome kako je nužno reći zauvijek stop negiranju genocida i holokausta.

Šoltes: Dobitnik priznanja „Potočarska povelja“

Zagovornik istine

Helem nejse, javno da se požalim! Mjesecima mi već suze niz leđa teku dok čitam, slušam, gledam, pratim – redoslijedom - izjave očajnih analitičara, samozvanih prognostičara, salonskih intelektualaca, korumpiranih vođa novinarskih udruženja, jadnog nevladinog sektora situiranog na budžetskim jaslama...&nbsp;Uglavnom, raskukali se, zajedno i skupa, poznati te nepoznati klinci-palci, zaključno sa čelnicima Stranke demokratske akcije, u beznadežno neutješnom pokušaju iskazivanja nezadovoljstva recentnim izjavama i kretenskim postupcima Milorada Dodika. Te Dodik 'vakav, te Dodik 'nakav, dopunjuju se verbalnim zabrinutostima novopečeni borci i borkinje za bh. pravdu. Kako stvari trenutno stoje, stanje je, zaključio bih, prilično neopišljivo!&nbsp; Kvaka, međutim, leži u tome što je autoru ovih redova, a generalno i čestitim ljudima koji su imali posla sa „60 minuta“, odavno postalo jasno ko je i šta je, da ne psujem, dotični Dodik. Naime, kada nas je primitivčina vrijeđala, prijetila nokautima, maltretirala tužbama i montiranim optužnicama, a prvoj dami bh. novinarstva, Arijani Saračević-Helać, dakle, pred kamerama poručivala da se nosi u onu majčinu stvar, Dodikovi aktuelni kritičari na budžetske baterije uglavnom bi šutjeli k'o zadnje pizdurine! U međuvremenu, prošlo je najmanje deset godina...
Kad se nestručno dresiran hajvan jednom otrgne s lanca, kasno je za popravke. Koliko jučer, ezdeaovci su Dodiku pivu iz ruke pili. Osigurali mu pride neprevaziđeni bošnjački zaštitnici i administrativni katanac u državnom Domu naroda. Gladila je, kažem, ta intereždžijska škvadra iz Mehmeda Spahe sa broja 14 Dodikove bubrege bijele do gadljive vulgarnosti. Malo su se pokajali, predugo se rastajali, rekla bi narodna pjesma...
I da konačno sravnimo račune! Ovi koji danas Dodika šatro napadaju, prije deset i kusur godina uvaljivali su okolo govor mržnje, izmišljali novinarski neprofesionalizam te općenito optuživali ugrožene insane na račun nepostojećeg pretjerivanja u neumjernosti. Eto vam, onda, sada Dodik. Nabije vas direktno! I vi njega.

U ime oca, sina i Dodika

Samo ljekarski pregledi dijele bh. reprezentativca <a href="https://sport.avaz.ba/tag/5580/rade-krunic">Radeta Krunića</a> od dresa velikog Milana. Empoli je sve dogovorio s „Rosonerima“ i Krunić će naredne četiri godine biti igrač kluba takve tradicije. Kako je rekao, ni sam u prvom trenutku nije vjerovao.
Sigurno je da su ovo dani kada igrača poput Krunića najmanje zanima koliko će koji klub zaraditi, ali Empoli će inkasirati osam miliona eura i bonuse. I sam Krunić dobro će zarađivati, ali ovakav transfer sportista poput njega jednostavno je zaslužio. Radan i na terenu uvijek predan svojim zadacima, a nikad nije težio posebnom isticanju, pa će tako reprezentacija BiH u budućnosti imati i igrača Milana.
U Krunićevim godinama dogodio se pravi transfer. Milan želi svježu krv, novi iskorak, a stiže novi trener Marko Đampaolo (Marco Giampaolo). Njegova izričita želja bio je Krunić, s kojim je radio ranije, pa i to govori mnogo toga. 
Rade Krunić rođen je 7. oktobra 1993. godine u Foči, gdje je u Sutjesci napravio prve fudbalske korake. Igrao je za Donji Srem, Veronu i čačanski Borac, odakle je stigao u Empoli prije četiri godine. Za najbolji bh. tim odigrao je 10 utakmica, a ima osam nastupa za mladu reprezentaciju BiH.

Bh. reprezentativac naredne četiri godine bit će član Milana

Veliki transfer istinskog sportiste

Hitna sjednica Predsjedništva Bosne i Hercegovine propade k'o kauč! Milorad Dodik, Šefik Džaferović i Željko Komšić kontinuirano dokazuju da se ni o čemu ne mogu dogovoriti. Do nekog narednog besmislenog pokušaja, poželimo im hairli trudbeništvo u devastiranoj državnoj instituciji.&nbsp; Možda previše tražim, ali živo me zanima čime se predsjednički ublehaši konkretno bave kad već ništa korisno ne rade. Kako podnose sumorne mandatske dane, koje ih obaveze sustižu od ponedjeljka do petka, u periodima između relaksirajućih vikenda predviđenih za ljekovito besposličarenje sa familijom, kumovima, bliskim prijateljima... Na koncu, ali ne i najmanje bitno, koje su, da prostiš, dužnosti i obaveze tridesetak mudrih savjetničkih glava, strateški uhljebljenih na kabinetske troškove srpskog, bošnjačkog i hrvatskog člana. 
Nastojeći populistički zajahati na migrantskoj krizi, Komšić se (do)sjetio Oružanih snaga BiH. Nakon što Dodik prijedlog brutalno odbije, Džaferović tešku zabrinutost iskazuje. Usput će državnički odgovorno najaviti mogućnost popravnog ispita. Sudeći prema dosadašnjim iskustvima, ništa od toga prije rane jeseni. 
Jer, počinje sezona godišnjih odmora. More, ljudi, obale. Predsjednici će nakratko nestati iz kadra. U međuvremenu, stanje ostaje nepromijenjeno. Hoću reći, stanje ostaje očajno nepromijenjeno. Tek ponekad će uznemirujuće saopštenje, usputna neprimjerena izjava ili dogovoreni TV nastup podsjetiti kako Dodik, Džaferović i Komšić negdje u zatišju još uvijek postoje, ferceraju, djeluju. 
Provozajmo se, uostalom, rikvercom kako bismo lakše prihvatili bolnu činjenicu da je u poređenju sa deprimirajućim aktuelnim sazivom čak i ono prvo postdejtonsko Predsjedništvo BiH izgledalo poput ozbiljnog i perspektivnog preduzeća. Zato, nek' se vrate Alija, Momčilo i Krešo, a evo im Šefik, Milorad i Željko. U suprotnom, odosmo u tri lijepe materine...

Trlababalan

Bivšu američku državnu tajnicu <a href="https://avaz.ba/tag/42499/madeleine-albright">Medlin Olbrajt</a> (Madeleine Albright) jučer je Ordenom slobode odlikovao predsjednik Kosova Hašim Tači (Hashim Thaci).&nbsp;Gostoprimstvo koje je kosovski narod ukazao bivšoj političarki i nekad jednoj od najutjecajnijih žena svijeta, prisustvujući ceremoniji dodjele priznanja, najbolje pokazuje koliko je ona učinila ne samo za slobodu Kosova nego za stabilnost cijelog regiona.&nbsp;&nbsp; 
Na ceremoniji u centru Prištine izjavila je da je danas Kosovo nezavisna država i da zaslužuje da ga svi kao takvog priznaju. Narodu još podijeljenog Kosova čestitala je 20 godina slobode, a time još jednom poslala poruku da i aktuelna američka administracija podržava prosperitet cijelog zapadnog Balkana. Kosovski predsjednik, ali i mnogi Albanci prozvali su je heroinom naroda. 
Kosovo, ali i cijeli region, nikad ne smije zaboraviti sve napore koje je Olbrajt učinila za mir i stabilnost, a ponajviše za zaustavljanje sukoba koji su tokom njene političke karijere, na našim prostorima često bili u fokusu svjetske diplomatije.

Olbrajt: Nekad najutjecajnija žena svijeta

Heroina naroda

Da se razumijemo, upravnik „Dinama“ nije anđeo. Naprotiv! Bahatost, nevaspitanost i primitivizam karakterne su osobine koje godinama krase lik i (ne)djelo Zdravka Mamića. Ako mene pitate, najpoštenije bi bilo da za inkriminirane muljaže odgovara tamo gdje su i počinjene, u Hrvatskoj, dakle. Umjesto toga, Mamić će utvrditi položaje na međugorskom kamenjaru, odakle zabavlja dokoni svijet čudnovatom presumpcijom vlastite nevinosti u nedovršenom sudskom procesu. 
Ovih je dana hrvatsko pravosuđe raspisalo novu potjernicu za gazdom najtrofejnijeg nogometnog kluba u susjedstvu. Potom je sumnjivo lice rekreativno privedeno nadležnoj bosanskohercegovačkoj instituciji koja se uopšte ne zalijeće na akcijsku ponudu Mamićevog pansionskog smještaja unutar popularne zagrebačke kaznionice. Zloupotreba pogrešno skrojenih zakona redovno izbije na nepravdu. To se pokazalo i u dotičnom predmetu. Stoga je krajnje neozbiljno očekivati skoriji rasplet administrativne sapunice. 
Mamićevo izručenje principijelno ne bi trebalo osporavati. Međutim, jednak pristup valjda se očekuje i od zagrebačkih autoriteta. Zbog ignoriranja zvaničnih odluka bh. institucija, a nerijetko i usljed drskog nepoštivanja sudskih presuda, iz BiH je u Hrvatsku zbrisalo najmanje četrdeset krupnih kriminalaca, okorjelih ratnih zločinaca te ubica različitih kalibara. Birokratskim jezikom kazano, bjegunce amnestiraju isključivo kockaste domovnice.&nbsp;Sjetimo se, naprimjer, jednog presuđenog lopova, državnog neprijatelja i nekadašnjeg šefa ovdašnjeg HDZ-a. Zovu ga Ante, prezime mu znate. Jelavić se, naime, zaslužene zatvorske kazne kutarisao jednostavnim preseljenjem na bolji i pravedniji svijet, u strogi centar Zagreba. Ne zaboravimo ni optuženog ratnog zločinca, zloglasnog generala HVO-a Zlatana Miju Jelića. Kriv je za ubistva, maltretiranje i progon mostarskih Bošnjaka. I opet nikom ništa, živi pod punom zaštitom hrvatske države. 
Mirno spavajte, Zdravko, Zlatane, Ante. Za izručenje je potrebno dvoje.

Pakt pozicija!

Mlada zenička glumica Adna Hasanić (24) dobila je prvu ulogu u dugometražnom filmu “Ženski orkestar”, čiju režiju i scenarij potpisuje Irac bh. porijekla Mirsad Ademović.
Adna je ulogu dobila na nesvakidašnji način, kao iz američkog filma, tako što je reditelj pratio njen rad u pozorištu, gledao kako igra u predstavama te opazio nešto što bi talentirana glumica mogla udahnuti Dunji, liku koji će tumačiti u tom ostvarenju.
Snimanje filma treba početi do kraja godine u Mostaru, Trebinju i Sarajevu. Ovo ostvarenje progovara o odnosima poslodavaca prema uposlenicima, problemu alkoholizma i kladionicama, koje u posljednje vrijeme sve više privlače ogroman broj i visokoobrazovanih žena u BiH, te vjerskim sukobima i ljudskim traumama.
Adna Hasanić rođena je u Zenici 1995. godine. Prije odlaska na studij, deset godina bila je članica Dječije, omladinske i lutkarske scene BNP-a Zenica.
Studij glume okončala je 2018. na Odsjeku za glumu Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, nakon čega je upisala master studij. Iste godine postala je članica Glumačkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

Prva uloga na filmu

Monstrumi odgovorni za ratne zločine nad vlaseničkim Bošnjacima konačno su dobacili do sudskih klupa. Usljed misterioznog odgađanja procesuiranja počinjenih zvjerstava, Sud Bosne i Hercegovine od Državnog je tužiteljstva čak pet puta zahtijevao podizanje adekvatne optužnice protiv Maneta Đurića, Radenka Stanića, Miroslava Kraljevića i Gorana Garića. 

Vlasenica je okupirana 21. aprila 1992. godine. Novosadski korpus JNA i lokalne zločinačke horde pod kontrolom Srpske demokratske stranke združeno izvode genocidne radove tokom kojih će stradati dvije i po hiljade Bošnjaka. Iz masovnih grobnica ekshumirano je skoro tristo djece. Jednak je broj zatočenica koje nisu preživjele višemjesečna zlostavljanja i brutalna silovanja. Većina zločina počinjena je u logoru Sušica te obližnjem selu Zaklopača.&nbsp; 
Progonjeni ljudi nakratko spas pronalaze u pedesetak kilometara udaljenoj Srebrenici. Nažalost, samo do jula '95. Hiljadu sedamdeset i dvoje Vlaseničana ubijeno je u presuđenom genocidu. Poslije dunjalučkog džehenema, u Podrinju gotovo da i nema Bošnjaka. I to je ustvari najkonkretniji rezultat udruženog zločinačkog poduhvata.

Sablasnom Vlasenicom danas rukovodi okorjeli ubica. Komandant zloglasnih „Mićinih specijalaca“ uglednik je Saveza nezavisnih socijaldemokrata. U ratu koljač, u miru dojač Milorada Dodika. Ne zaboravimo, dotična hulja zove se Mićo Kraljević.&nbsp;&nbsp; 
Međutim, nije samo Dodik sklon sađenju tikvi sa ratnim zločincima. Lažni pravednik, notorni primitivac i verbalni prostak, Dragan Mektić, dakle, u strasnom je i neraskidivom zagrljaju sa krvnikom iz Vlasenice. Radenko Stanić, ratni šef policije, mirnodopski je ministrov pomoćnik. Naravno, Mektiću na (ne)um ne pada da ga barem formalno suspendira zbog dokumentiranih ubistava, silovanja, pljačke...

Ponekad se politički pokrovitelji zločinaca pokažu znatno odvratnijim nego ubice iz prve ruke. S tim u vezi, Dodik i Mektić jednako su nemoralno pranje, samo drugo pakovanje. Dabogda im se obojici veličanje vlaseničkih zlikovaca „o glavurde obilo“...&nbsp;&nbsp;

Iz masovnih grobnica ekshumirano je skoro tristo djece...

Genocid u Vlasenici

Ambasador Narodne Republike Kine u BiH <a href="https://avaz.ba/tag/56032/ji-ping">Đi Ping</a>&nbsp;(Ji) za kratko vrijeme otkako je krajem januara preuzeo funkciju u našoj zemlji, pokazao je spremnost da što više unaprijedi saradnju između dvije zemlje.&nbsp; Za „malu“ BiH to je od izuzetne važnosti i svakako da oni koji odlučuju u naše ime moraju znati cijeniti i iskoristiti to što nam jedna od najvećih svjetskih sila s ogromnim ekonomskim potencijalima stalno pruža ruku podrške i želi nas povući naprijed i tamo kuda idu uspješni.
Posebno je važno što se ambasador Kine u našoj zemlji, poput njegovih prethodnika, ponaša u maniru i duhu pravih diplomata, ali i prijatelja koji poštuju ovu zemlju. Saradnju i svoju pomoć koju godinama Kina pruža našoj zemlji ničim ne uvjetuju niti se miješaju u unutrašnje stvari u našoj zemlji. 
Uprkos tome što su neke kineske donacije, nažalost, u našoj zemlji i pronevjerene, poput traktora za poplavljena područja, do kojih nikad nisu stigli, kao i da još nisu završene sve administrativne procedure neophodne za gradnje Bloka 7 Termoelektrane u Tuzli, ambasadoru Đi Pingu ne nedostaje optimizma. 
On je ubijeđen da će saradnja BiH i Kine, kako na ovom tako i na drugim ekonomskim i kulturnim projektima dvije zemlje, ići uzlaznom putanjom. 
Đi Ping rođen je 1967. godine u Šangaju. U svojoj zemlji obavljao je mnoge važne funkcije. Oženjen je i otac sina i kćerke.

Džemat je njegov život

Čiji je Bihać

Ustaška uniforma u Evropskom parlamentu

Ko su bili najveći protivnici ideje bošnjaštva

Socijalizam za kapitaliste

Gospođo, Vaše dijete je gladno!

Znanje i imanje

Zagovornik istine

U ime oca, sina i Dodika

Veliki transfer istinskog sportiste

Trlababalan

Heroina naroda

Pakt pozicija!

Prva uloga na filmu

Genocid u Vlasenici

Podrška prijatelja

Kolumne

Džemat je njegov život

Čiji je Bihać

Ustaška uniforma u Evropskom parlamentu

Ko su bili najveći protivnici ideje bošnjaštva

Socijalizam za kapitaliste

Gospođo, Vaše dijete je gladno!

Znanje i imanje

Zagovornik istine

U ime oca, sina i Dodika

Veliki transfer istinskog sportiste

Trlababalan

Heroina naroda

Pakt pozicija!

Prva uloga na filmu

Genocid u Vlasenici

Podrška prijatelja