Teško je već pobrojati visoke srbijanske dužnosnike koji se ne ustežu od niskih političkih strasti prema Bosni i Hercegovini. Ali, tu su i “iznenađenja” koja dodatno otvaraju oči! Poput Ane Brnabić, koja nije potekla iz Šešeljevog radikalnog krila “moderne” srpske politike, već iz sasvim druge duhovne i socijalne provenijencije. Ipak se “okliznula” na istu koru banana republike.
Iako je trebala biti predstavnik nove, pametne, a ne velike Srbije, Brnabić je bez ikakve moralne zadrške prvo negirala genocid u Srebrenici, a onda se priključila mitomanskoj jadikovki o prekrajanju granica na račun Bosne. A ta beogradska mantra iz prošlog stoljeća definitivno ne bi smjela biti narativ za novu epohu.
Aktuelna premijerka Srbije zato je i najveće razočarenje, više od dvojice Aleksandara, ideologa Vučića ili tamo nekog izvođača radova Vulina. Još se, nažalost, ne odustaje od propalog velikodržavnog projekta, koji bi se sada mogao nazvati – “daj šta daš Srbija”.
I Ana se, eto, uključila u tu opasnu “igru riječi”, zapravo nastavak izravnog uplitanja u unutrašnje poslove BiH. Zadrška je, čini se, samo u tome, jer znamo da Bosna i Hercegovina ostaje sigurnosno i pitanje od vitalnog nacionalnog interesa za Amerikance u Evropi. Varnice iz Beograda ipak ne prestaju.
Bosna i Bosanci nastavljaju trpjeti, čast izuzecima, od iste "svesrpske" retorike. Još smo pod izravnom prijetnjom politički mutiranog Vučića i njegove ekipe, uz još jednog predvodnika - Ivicu Dacića; on već u kontinuitetu (retorički) uvezuje nezavisnost BiH i Kosova, hraneći tako opaki Dodikov separatizam.
Valja biti krajnje oprezan s tom skupinom, jer više niko ne zna ni koje je Vučićevo (političko) lice pravo, ono rusko ili “američko”; s ovim drugim još ima prolaz na Zapadu, mnogo više nego uspavani bosanski političari.
Iako javno veliča balkanskog kasapina Miloševića, nabavlja agresivno, a ne odbrambeno rusko oružje, zbog čega Amerikanci iz prikrajka mašu lepezom sankcija, Evropa se još nada da će Vučić pristati na sve bolne kompromise oko Kosova.
No, zato niko u političkom Sarajevu, bez obzira na to je li riječ o vlasti ili o opoziciji, ne smije povjerovati u isključivu miroljubivost i opću benevolentnost ovakvih srbijanskih komšija.
