Ubrzo će stravičnu priču o užasnim slikama iz Zavoda u Pazariću, na našu veliku žalost, smijeniti neke druge slike užasa.
Pa ćemo se u vlastitoj intimi ili s najbližima preispitivati gdje je, kako i kad nestala naša ljudskost, humanost, brižnost. Odgovor će dati paklena stvarnost u kojoj živimo, a koja nam skoro svakodnevno servira nove slike brutalnosti, nasilja, bešćutnosti.
O migrantima pišemo skoro svakoga dana. Objavljujemo slike iscrpljenih, izmorenih, ljudi bez nade. Upozoravamo i prozivamo. Ništa! Bez rezultata.
Jedni se brinu o njima koliko mogu, drugi su ravnodušni, treći bi da ovaj problem izbrišu iz stvarnosti, pa se prave kao da ga nema. Neljudski uvjeti u kojima žive mladi, stari, žene, muškarci i djeca uglavnom ne dotiču one koji odlučuju. Oni su odlučni da sa sebe problem prebace na drugoga. Ili, kako bi to ovdje rekli, na drugi nivo.
Razumljivi su i strepnja i strah onih što migrante ne bi blizu kućnog praga. Da ne budemo potpuno uspavani, činjenica je da trebamo biti budni. Osim ljudskog, treba brinuti i o sigurnosnom aspektu. Treba razmišljati ko i kako ulazi preko granice, ko drži dlanove preko očiju dok mešetari i kriminalci za velike pare krijumčare migrante, ko s kim sklapa poslove, ko je dirigent cijele akcije.
No, u svemu tome ne treba zaboraviti. U noći s četvrtka na petak ustaljenom (?!) rutom iz Kalesije u Tuzlu stigle su i dvije porodice s četvero djece. Jedno od njih je bilo i beba. U naramku, u pelenama. Tu je noć ta nevina dušica provela na betonu Autobuske stanice u Tuzli. Prekrivena dekama ispod koje je jedva disala. Nesvjesna zemlje, vremena, okolnosti.
I takva nas slika pomalo uzdrma da zaboravimo suštinu priče. Da već više od dvije godine, koliko traje naša mlaka borba s migrantskom krizom, nismo previše odmakli od razrješenja čvora. Povremene akcije u kojima se uhvate sitne ribe, vozači, posrednici, sitni kriminalci koji su samo „izvođači radova“ zamrljaju one koji nepravedno nose naziv „mozak operacije“.
Na pitanje ko masno naplaćuje migrantsku muku i našu sigurnost stavlja pod upitnik nikada nije odgovorio ni ministar sigurnosti Dragan Mektić. Konferencije za štampu na kojima je gotovo svake sedmice kočoperno glumatao dojadile su i njemu samom.
Beba koja noć prespava na hladnom asfaltu samo je opomena. Prvo ljudska, jer je tako i red. Nakon toga treba postaviti još stotinu pitanja.
