Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara - epitaf je koji je bh. književnik Safvet-beg Bašagić posvetio jednom od naših najvećih pjesnika Musi Ćazimu Ćatiću, a uklesan je na nišanu Musinog mezara u Tešnju. Rijetko ko je u tako malo godina života (37) iza sebe ostavio toliko mnogo traga kao Ćatić. Njegove pjesme su vrhunski domet naše lirske poezije, a obilježile su početak moderne bosanskohercegovačke književnosti.

Rođen je 12. marta 1878. u Odžaku, u siromašnoj porodici Hasana Ćatića. Po završetku osnovne škole, nakon očeve smrti i majčine preudaje, preselio se u Tešanj, gdje je uz brijački zanat, kojem ga je podučavao očuh, upisao medresu i učio turski, arapski i perzijski jezik. Da bi izbjegao odlazak u vojsku, Musa bježi u Istanbul 1898. godine, ali se zbog nedostatka novca vraća u Tešanj, gdje biva regrutovan. Nakon tri godine provedene u vojsci ponovo odlazi u Istanbul, gdje pohađa medresu Mektebi numuci terekki, ali se zbog finansijskih teškoća vraća u BiH i upisuje Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu.

Boemski život

U periodu od 1904. do 1908. godine Ćatić objavljuje pjesme, eseje i kritike u tadašnjim sarajevskim časopisima: „Domaće ognjište“, „Gajret“, „Pobratim“, „Sijelo“, „Prosvjeta“,„Behar“... Iako je usljed boemskog načina života, koji mu se već tada „osladio“, izbačen iz Šerijatske sudačke škole, pa je peti razred polagao privatno, zbog izrazitog književnog talenta ponuđeno mu je da uređuje „Behar“. Musa se nije dugo zadržao na tom poslu i 1909. godine odlazi u Zagreb da studira na Pravnom fakultetu. Za dvije godine studiranja nije položio nijedan ispit, nego se družio s Antunom Gustavom Matošem i Tinom Ujevićem i u njihovom pjesničkom krugu „pekao“ književni, ali i boemski zanat.

Materijalne neprilike natjerale su Ćatića da se iz Zagreba vrati u Tešanj, gdje se zaposlio u banci, odakle je ubrzo otpušten zbog čestih izostanaka s posla i sklonosti opijanju. Potom se zaposlio kao pisar u gruntovnici u Bijeljini, ali ni tu nije ostao dugo. Zbog pijanstva i neodgovornog ponašanja ponovo biva otpušten i živi u bijedi i siromaštvu. U tom periodu razmišljao je o samoubistvu, a istovremeno je pisao svoje najbolje stihove. 

Iz te teške situacije Musu „spašava“ Muhamed Bekir Kalajdžić, koji ga 1912. odvodi u Mostar i povjerava mu uredništvo časopisa „Biser“, kao i prevođenje djela savremenih turskih i arapskih pisaca za Muslimansku biblioteku. Godinu i po je obavljao te poslove i u tom periodu napisao više djela nego tokom cijeloga života, jer je Kalajdžić strogo nadzirao njegovo ponašanje. U Mostaru ga je zatekao Prvi svjetski rat, kada je mobiliziran i poslan na ratište u Mađarsku, gdje se razbolio od tuberkuloze nakon što su ga njegovi saborci pronašli promrzlog kako spava u snijegu. Liječenje u vojnoj bolnici u Budimpešti nije bilo uspješno, te je u martu 1915., 20-ak dana prije smrti, demobiliziran i vraćen u Tešanj.

Jednoj bogatašici

Samotnički život, siromaštvo, bolest, preosjetljivost na društvena događanja, teški momenti koje je doživljavao tokom boravka u vojsci i ratu, neshvaćenost i osude okoline, sigurno su pravili velike ožiljke na pjesnikovoj duši, te uzrokovali Musino traženje utjehe i lijeka u alkoholu. No, to ne opravdava njegovo opijanje, buntovničko i neodgovorno ponašanje, a pogotovo uništavanje samoga sebe, ali dokazuje da nije imao snage da se izbori i odupre depresiji u koju je iznova upadao. Sav očaj, tugu, bol, melanholiju i čežnju u tim teškim momentima pretakao je u stihove:

Ja nijesam sanjar, na sunčanom traku

Što zida sebi dvore od biljura;

Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku

Na lednom krilu silna vitla bura

Ko svehli listak sa tanane grane,

U mutnu jesen kad na zemlju pane... („Ja nijesam sanjar“)

Ćatićev težak životni put, ipak, ne umanjuje činjenicu da je bio prvi bosanskohercegovački pjesnik moderne književnosti i ostavio veliki pečat u kulturno-književnoj historiji BiH. U svojim pjesmama je maštovito sublimirao emocije i doživljaje usljed neostvarenih ljubavi, životnih nesreća i poraza. Pjevao je o vjeri, prirodi, domovini, ali i o ženi, životu, ljubavi, koja mu je, kao i svim romantičarima, uvijek bila u prvom planu.

Ne gledaj me, ljepote ti tvoje!

Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.

Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta

Mom sevdahu zagrađeni puti...

Ti si kćerka bogatstva i sreće,

Odrasla si u zlatu i svili,

Tvojom dušom nikad se nijesu

Oblakovi teške tuge vili... („Jednoj bogatašici“)

Pred smrt

Godine 1914., kada je napunio 36 godina, objavio je svoju prvu zbirku poezije “Pjesme”, koja je ujedno bila i posljednja objavljena za njegovog života, jer je odštampana samo pola godine prije njegove smrti. U pjesmama koje je pisao pred sami kraj života obraćao se Bogu, Jedinom kojem je vjerovao, ispovjednim tonom, uz pokajanje zbog svog neurednog života, ali i bunt prema društvu čijim se niti pisanim niti nepisanim pravilima nije pokoravao.

Gospode, evo, na sedždu Ti padam,

Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom

I molitve Ti u stihove skladam,

Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”

Gospode, evo, na sedždu Ti padam. („Teubei-Nesuh - Pokajanje jednog grješnog pjesnika“)

Slaba moja ruka k žutom cv'jetu teži,

Hvatajuć ga tako lijep i žut.

Ali zalud napor, cvijet od mene bježi,

I opet mi pada na prsa i skut.

I ja sam opijen s njegova daha -

Dok Velike Gospe iz žutoga praha

Pojavi se lik....... („Pred smrt“)

Pjesma „Pred smrt“ nije dovršena, jer je pjesnik umro dok ju je pisao, 6. aprila 1915. godine.