VELIKANI RIJEČI

Silvije Strahimir Kranjčević: 115. godišnjica smrti pjesnika i začetnika realizma u našoj regiji

I danas su aktuelne poruke u njegovim stihovima: da volimo ljude, domovinu i Boga, da nikad ne sumnjamo u sebe

Silvije Strahimir Kranjčević. dugopolje.org

29.10.2023

Na današnji dan prije 115 godina, 29. oktobra 1908., u Sarajevu je preminuo jedan od najboljih pjesnika naše regije Silvije Strahimir Kranjčević. Pokopan je na sarajevskom groblju „Sveti Josip“, a Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ podiglo mu je nadgrobni spomenik na kojem je vajar Rudolf Valdec uradio reljef naziva „Genij sputanih krila“.

Za samo 43 godine, koliko je živio, Silvije Strahimir Kranjčević vječno je opečatio pjesništvo s kraja XIX i početka XX vijeka kao začetnik novog perioda u književnosti naših prostora – realizma. I danas su aktuelne poruke koje nam je ostavio u svojim stihovima: da volimo ljude, domovinu i Boga, da nikad ne sumnjamo u sebe, jer nadom i vjerom u sebe jedino možemo postići zacrtane ciljeve.

A gromom grmnu riječ Jehove:
»I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!« (Mojsije)
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol! (Moj dom)

Na Nehaju

Kranjčević je rođen 1865. godine u Hrvatskoj, u Senju, pod Nehajem, u porodici gradskog činovnika Spiridiona Špire i Marije Kranjčević. Špiri je taj brak bio treći, a Mariji drugi, pa je Silvije, uz braću Antuna i Spiridona, te sestru Ernestinu, imao polubrata Filipa i polusestru Otiliju. U rodnom Senju završio je pučku školu i pohađao gimnaziju, koju zbog svog buntovnog karaktera nije završio niti je maturirao.

Otac ga je prebacio u Senjsku bogosloviju, odakle je posredstvom biskupa Jurja Posilovića poslan na teološki studij u Elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, kako bi postao svećenik. Međutim, Silvije napušta teologiju, jer nije želio da se bavi svećeničkim pozivom, te odlazi u Zagreb, gdje završava kurs za učitelja.

Poštenje čisto, kao sunce što je,
I značaj tvrđi neg što živac-kamen.
To zapis svet ti, za njim da mi segneš,
Ta u njem sva ti orlovska je snaga,
I ne boj mi se; pošteno li pregneš,
Ti vijek ćeš svoga odrvati vraga.
(Na Nehaju)

Vilovat dovijek, il' mrtvovat živ

Kranjčević se nije uspio zaposliti kao učitelj ni u Senju ni u Zagrebu, zbog čega 1886. odlazi u Bosnu i Hercegovinu i radi u školama u Mostaru, Livnu i Bijeljini do 1893., kada dobija posao u Sarajevu, gdje je proveo ostatak svog kratkog života.

Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, 1895. godine, ovlastila je austrougarskog povjerenika za kulturu Kostu Hormana (Hormann) da pokrene prvi bh. dvosedmični časopis za pouku, zabavu i umjetnost „Nada“. Horman je bio zvanični urednik, ali je imao veliko povjerenje i poštovanje prema Kranjčeviću kome je nezvanično prepustio urednikovanje. U devet godina, koliko je „Nada“ izlazila (1895–1903), Kranjčević je stvorio najutjecajniji i najbolji južnoslavenski književni časopis na razmeđu vijekova.

Svoju prvu pjesmu „Zavjet“ Silvije je objavio u časopisu „Hrvatska vila“ još 1883., a prvi prozni tekst naslova „Prvi honorar“ izašao je u „Slobodi“ 1885. godine. Za života Kranjčević je objavio tri zbirke pjesama: „Bugarkinje“ (1885.), „Izabrane pjesme“ (1898.) i „Trzaji“ (1902.). Objavljivanje četvrte zbirke „Pjesme“ (1908.) pjesnik nije dočekao, jer ga je smrt preduhitrila.

Osim pisanja, Kranjčević je i prevodio brojna djela s njemačkog i engleskog jezika, a njegova djela prevedena su na bugarski, češki, esperanto, francuski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski i talijanski jezik.

Prvu zbirku pjesama „Bugarkinje“ posvetio je svom uzoru, pjesniku Augustu Šenoi, koji je poput Silvija umro u 44. godini.

Al spavaj mirno; grob, gdje genij snije,
Vjekovita je knjiga otvorena,
U kojoj ljudstvo prerođeno štije
Zakonar svijeta po njem posvećena!
Ah, daj, da i ja na toj stazi mojoj
Božanstvu s grijeha ne budem si kriv;
Nek duh se misli uvijek klanja onoj:
"Vilovat dovijek, il mrtvovat živ"!
(U spomen Augustu Šenoi)

Iza spuštenijeh trepavica

Nakon što se „Nada“ ugasila, Kranjčević je 1904. postavljen za direktora Trgovačke škole. Ubrzo obolijeva od kamenaca u mjehuru i biva tri puta operiran. Poslije neuspješnog liječenja u Sarajevu, 1906. godine odlazi na liječenje u Beč, odakle se, nakon operacije i oporavka, naredne godine vraća u Sarajevo i nastavlja obavljati direktorsku funkciju u Trgovačkoj školi. Te, 1907. godine napisao je i operu u tri čina “Prvi grijeh”, koju je komponirao Ivan Zajc.

Već šutim i mislim i - ne mislim ništa!
Ah, zar je zato, što mi nijesu
Sklopljene vjeđe, i što mi sunce
Ne draška više zavjese svilne
Između mene i između svijeta,
Ah, zar je zato, što ode od mene
Dal'ko, daleko - o, vilo šarna
Što si mi slatke bajala priče
I tankom pređom leptirskih krila
Skrivala vječni, ogavni kostur,
A ja ga ljubljah kroz tvoju pređu
- Sklopljenih vjeđa?!
(Iza spuštenijeh trepavica)

Tajna vilo, što nam sklapaš oči,
Kad bi htjele da još malo glede,
Gdje u sreći il u kalu bijede
Šareni se ovaj život toči.
(Smrt)

Kranjčeviću se bolest, nažalost, vraća naredne, 1908. godine. Dok je ležao u sarajevskoj bolnici napisao je svoju posljednju pjesmu „Portret“, a njegovi prijatelji književnici, povodom pjesnikove literarne 25. godišnjice, objavili su poseban broj časopisa „Behar“, koji mu je cijeli bio posvećen.

Ivana Višnja siroče od 7. godine

Kranjčevićeva supruga Gabrijela Ela napustila je ovaj svijet 1911., tri godine nakon pjesnikove smrti, pa je tako njihova kćerka Ivana Višnja ostala bez oba roditelja sa samo sedam godina. Do Višnjinog punoljetstva o njoj su skrbili tetka i tetak, Mila i Dušan Plavšić, a potom se udala za dr. Antu Vuletića s kojim je dobila dvojicu sinova, Duška i Silvija, koji je dobio ime po svom slavnom djedu.

Neizmjernu ljubav prema kćerki, koja je imala dvije godine kad je obolio i četiri kad je preminuo, Kranjčević je opisao riječima:

- Kad me pogleda tim svojim očicama, čini mi se kao da se nebo otvorilo.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.