Srbijanski premijer i predsjednik Demokratske stranke Zoran Đinđić, tračak nade u demokratski razvitak Srbije, kako su ga opisivali, ubijen je prije 17 godina ispred Vlade u Beogradu. 

Za njegovo ubistvo osuđeni su pripadnici zloglasne Jedinice za specijalne operacije Milorad Ulemek Legija i Zvezdan Jovanović te pripadnici „zemunskog klana“. 

Drugi pravac kretanja

Iako im je izrečeno ukupno 378 godina zatvora, nalogodavci i politička pozadina ubistva nikad nisu otkriveni, a sudeći prema odnosu aktuelne, ali i prijašnjih vlasti u Srbiji, nema ni volje, a ni interesa da se atentat rasvijetli.  

Đinđić je, očigledno neshvaćenim, reformama pokušao izvesti Srbiju na jasan i pravi put, put katarze i pokajanja, što mnogi i danas u toj zemlji smatraju blasfemijom i velikom izdajom. Osoba koja je bila s njim u posljednjim trenucima je njegov tadašnji tjelohranitelj Milan Veruović, koji je kobnog dana i sam ranjen.

U razgovoru za "Dnevni avaz" Veruović zahvaljuje svima koji poklanjaju pažnju događaju koji je promijenio pravac kretanja Srbije.

- Sedamnaest godina poslije nalazimo se na dovoljnoj vremenskoj distanci s koje se posljedice stradanja predsjednika Vlade dr. Zorana Đinđića, prvog demokratskog premijera Srbije, sve bolje vide. Laž poturena za istinu, ovjerena presudom Specijalnog suda u Beogradu, svakim danom pokazuje svoje posljedice. Duboko razorene i ucijenjene institucije pretvorene u partijske poluge moći, danas kada se suočavamo s globalnim problemima, pokazuju svu svoju štetnost - počinje svoju priču Veruović.

Ističe da i danas Srbijom odzvanjaju poruke i citati koje je Đinđić ostavio kao putokaz kojim se treba ići.

- Nažalost, 12. mart 2003. skupo smo platili, ali nismo razumjeli. Sedamnaest godina svakog dana Srbija preživljava taj dan. Tog dana utemeljen je sistem partikratije koji je kao virus okupirao i oteo državu od naroda - izričit je Veruović.

Šta bi bilo kad bi bilo

Na pitanje kako bi Srbija danas izgledala da nije bilo kobnog 12. marta i ubistva Đinđića, naš sagovornik smatra da „svako misli s optimizmom da bi sve izgledalo urednije“.  

- Sam sebi često postavim pitanje. Pa kad je tako, zašto Srbija danas nije uređena kako bi bila da je Zoran među nama? Odgovor na ovo pitanje dao nam je upravo Zoran. Ako želite da promijenite sistem, krenite od sebe samih. Koliko budemo spremni da sebe mijenjamo, toliko ćemo uspjeti da promijenimo ono što smo prihvatili s čim živimo svakog dana! Početak promjene desit će se onog trenutka kada budemo spremni da se suočimo sami sa sobom - citirao nam je Veruović riječi pokojnog premijera Srbije.

Dodaje da je malo razočaran, s obzirom na to da se svake godine ide na grob premijera, a da on nije pozvan ni u jednu grupu za obilježavanje godišnjice ubistva.

- Na grob i na mjesto stradanja nekoliko grupa polaže vijence u znak sjećanja za Zorana Đinđića, ali ja ni u jednoj nisam pozvan. Zoran Đinđić pretvoren je u instrument kojim se koriste radi lične promocije. On se od toga ne može odbraniti i naša obaveza je da ga od toga zaštitimo - poručuje Veruović. 

Kako je govorio

Koliki je reformator bio Zoran Đinđić, najbolje je prisjetiti se nekoliko njegovih izjava. 

U svakoj zemlji ima korova, samo se u Srbiji korov zaliva.

Cilj nam je, i mi našu zemlju vidimo da 2004. godine bude zvanični kandidat za Evropsku uniju, da 2010. godine bude ravnopravni član Evropske unije. Sve prepreke na tom putu ćemo uklanjati, bilo da se zovu Milošević, da se zovu ustavi, bilo da se zovu zakoni. Ne postoji nijedna prepreka koja može da nas zaustavi na tom putu. Kao čovjeka koga drže pod vodom 50 godina, u njegovoj želji da dođe do vazduha, do kiseonika, tako i Srbiju ne može ništa da zaustavi na tom putu do kiseonika, a to je Evropa, to je porodica demokratskih, modernih, razvijenih zemalja".

Naša parola je: Postati ravnopravni dio svijeta, da naša djeca i unuci imaju svoju budućnost, kako je ne bi tražili u drugim zemljama.