Vedrana Rudan, spisateljica je prokomentirala masakr u osnovnoj školi na Vračaru u Beogradu.
U jednom od svojih postova na blogu Rudan.info, upravo na ovu temu, osvrnula se Vedrana, te na sebi svojstven i originalan način sagledala i rezimirala pomenuto tragično dešavanje, kakvo novija istorija nije poznavala.
- Živimo u svijetu ispunjenom mržnjom. Ljudi, ma gdje bili, nije Amerika jedina, gaje mržnju onako kako se gaji nježna biljka. Pažljivo, predano, iz dana u dan iz godine u godinu. Postojimo kao ljudska bića samo ako imamo neprijatelja i ako uložimo svu svoju snagu u njegovo istrebljenje. Ko nam je neprijatelj? Hrvatima Srbi, Srbima Hrvati, Ukrajincima Rusi, Rusima zapad… Bijelcima crnci, crncima bijelci, Jevrejima Palestinci, Palestincima Jevreji… Svako je neprijatelj svakome, pobjednik je onaj ko je bolje naoružan. Beogradski dječak je život doživio kao rat. Otac ga je, kad mu je bilo dvanaest, nadajmo se da mediji ne lažu, odveo u streljanu, dao mu oružje u ruke, pokazao mu metu i naučio ga pucati. U srce ili glavu papirnatog čovjeka. Ako je nacrtani lik imao dovoljno metaka u glavi ili srcu, otac je pohvalio dječaka. Život je ubijanje, pobjeđuje jači, nepravda se liječi smrću bližnjega svoga. Ko tebe jedinicom ti njega metkom. Učiteljica je neprijatelj, djeca oko tebe su neprijatelji, čuvar na ulasku u školu je neprijatelj, zašto ih pustiti da žive kad imaš dva pištolja “u sefu pod šifrom”? Je li problem znati šifru kad ste ti i tvoj otac od tvoje dvanaeste ratni drugovi? Ratni drugovi su na istoj strani, sve zajedno dijele, zašto ne bi i šifru?”, započela je Vedrana svoje obraćanje javnosti na ovu temu i dodala:
- Otac dječaka ubice je “ugledan ljekar”, dakle čovjek koji spašava živote, čovjek koji ne ubija. Čemu onda pištolji, pucanja u mete, davanja oružja u ruke djetetu? Poruka je jasna da jasnija ne može biti, kad si u problemu, pucaj. Dijete je bilo u problemu, pucalo je, pogodilo planirane mete, jer je za to bilo obučeno. Pogledajmo oko sebe, pogledajmo u sebe. Ispunjeni smo mržnjom i potrebom da skrenemo pogled kad je vidimo kod našeg djeteta. Navijači sa šipkama u ruci koji prebijaju “neprijatelje” su “naša djeca”, često i “heroji”, silovateljima se sve oprašta, u Hrvatskoj, jer su bili ratnici, dakle ubice, učitelje doživljavamo kao zločince kad god našem djetetu daju manju ocjenu od one koju bismo im mi dali. Ubica, vršnjak moje unuke, nije imao mnogo izbora u sukobu sa krvoločnim svijetom u kome živi. Vidimo da se oružjem sve može riješiti, da se preko noći može postati i “brejking njuz” i heroj našeg doba u percepciji onih koji će slijediti primjer dječaka iz Beograda. Ne zavaravajmo se. Ovo je početak. Potpuno je suludo očekivati od medija da pisanje o ovoj jezivoj temi svedu na minimum, onako kako su to napravili Norvežani kada su prolazili kroz isti pakao. Mi nismo Norvežani. Mi smo i trideset godina nakon krvavog rata u krvavom ratu, naši “ugledni ljekari” su naoružani do zuba, kako su tek naoružani “neugledni”, “obični” ljudi koje ispunjava jednaka količina mržnje? Za roditelje pobijene djece utjehe nema, niti će je ikad biti. Ima li ikakve nade za nas koje, zasad, nije pogodila ruka Zla?”.
