Dvadesetdvogodišnja Nejra Hadžiosmanović bila je dovoljno hrabra da već u petom razredu s bratom Kenanom preuzme odgovornost za grupu turista i spusti čamac niz Neretvu. Ova vedra Konjičanka najmlađa je skiperka u Bosni i Hercegovini i nije tipični predstavnik svoje generacije.

Umjesto noćnih izlazaka i vremena protraćenog na društvenim mrežama, vrijeme radije provodi u prirodi, okružena životinjama i gostima u etno-selu Ban vir u blizini Glavatičeva.

Duša i tijelo

- Volim sport i prirodu, trenirala sam odbojku, a volim gimnastiku. Otac Muhidin rano nas je naučio da upravljamo kajakom. Nikada neću zaboraviti našu prvu turu, Kenan je bio osmi razred, a ja peti - govori skiperka.

Muhidin Hadžiosmanović registrirao je prije 15 godina prvu rafting agenciju na Neretvi i nazvao je "Hitko rafting". S vremenom je sagradio i nadaleko poznato etno-selo Ban vir, u kojem njegova cijela porodica provodi najviše vremena.

U raftingu najmanje uživaju Bosanci i Hercegovci

- I kada vrijeme ne dozvoljava spuštanje niz Neretvu, u Ban viru uvijek imamo šta raditi. Pokušavam stići na sve strane, pomažem u restoranu, ni pitu mi nije problem napraviti kada treba. Odmaram se provodeći vrijeme sa psom, mačkom, konjima i nakon toga lakše podnosim ostale obaveze koje me čekaju u Sarajevu, gdje studiram na Farmaceutskom fakultetu - govori Nejra.

U budućnosti, kaže, želi spojiti obrazovanje s dugogodišnjim iskustvima iz prirode. Nerijetko na motociklu odlazi u planinu, gdje sa posebnom pažnjom bere biljke za čajeve.  

- I brat i ja svoju budućnost gledamo kroz ovo što već imamo. On je završio geodeziju i zaposlen je u struci, ali svaki slobodan moment koristi da pobjegne od grada. Želimo biti samostalni, ali ne i odvojiti se od ovoga što smo uspjeli izgraditi. Fakultet koji sam odabrala, ima veze s onim u čemu uživam i čini mi se da će se budućnost vratiti prošlosti i da će se liječenje bazirati na prirodnim lijekovima i čajevima. Također, bavimo se i motokrosom i brdskim biciklizmom - govori Hadžiosmanović te dodaje da je jedna od njenih želja i da otvori biljnu apoteku.

Rafting je jedna od idealnih rekreacija za odmor duše i tijela, ističe Nejra. Za one čija se svakodnevica odvija u gradskoj vrevi, moglo bi se reći da je rafting čista razonoda. S druge strane, veliki je broj onih koji se ne upuštaju u ovakvu avanturu, jer ovaj sport smatraju ekstremnim. No, nisu uvijek u pravu.

- Ljudi se posebno uplaše kada sjednem u čamac i shvate da sam, tako mlada i ne toliko snažna, njihov vodič. Zapravo, teško je samo u početku, jer se zna desiti da osam ljudi vesla u suprotnom pravcu od moga. Koliko god imala iskustva, u takvim situacijama teško je izboriti se i onda im kažem: "Ili mi pomažite ili nemojte nikako veslati." Bitno je da steknu povjerenje u mene već nakon prvog buka, tada vide da znam i opuste se. Normalno je da ne mogu veslati snagom muškarca, ali poznajem svaki kamen u Neretvi i snalazim se - tvrdi Nejra.

Dionica koja diže adrenalin

Tikve u stijeni

Poražavajuća činjenica je da na rijekama, kojima se Bosanci i Hercegovci ponose, najviše uživaju stranci. Ovo nam je potvrdio i Nejrin otac Muhidin Hadžiosmanović Hitko.

- Imamo idealnu rafting stazu, kojom se mogu spuštati i djeca i odrasli. Imali smo bebu od 11 mjeseci na raftingu. Dionica od 22 kilometra, kojom se, zavisno od nivoa rijeke, plovi od tri do pet sati, nije ekstremna, ali podiže adrenalin. Stvarno je taj bosanski način života čudan. Ove sedmice, recimo, imamo goste iz Argentine, Francuske, Tunisa, Slovenije, a od naših ljudi, tu su samo Mostarci koji, inače, žive u Švedskoj, ustvari su gore i rođeni - podvlači Muhidin.

Osim prirodnog bogatstva, turisti plovidbu Neretvom pamte i po bosanskom humoru.

- Uvijek ima smiješnih situacija. Jednom su nas gosti iz Amerike pitali kako je nastao kanjon, a onda smo im rekli da smo imali jedan stariji, ali je bio veoma težak pa smo napravili novi. Objašnjavali smo im da je bilo teško i da smo dugo šalovali da bismo izlili toliko betona. Oni su sve povjerovali, jer je, valjda, normalno da se kod njih sve može napraviti. Jednu novinarku iz Danske jedan gost, direktor poznate bh. firme, uvjerio je da  sadimo tikve u stijenama i da sjeme ukucavamo klinčićima. Kada smo ga pitali zašto joj laže, samo je rekao: "Šta je briga otkud rupa u stijeni, kakvo joj je to pitanje" - prisjećaju se Nejra i Muhidin.

Znatiželjni Holanđani

Ljepotama nedaleko od Konjica bila je oduševljena i jedna ekipa iz Holandije, koja se vratila u Ban vir kako bi snimila film o Muhidinu, a nazvali su ga "Čovjek s rijeke".

- Bio im je zanimljiv život kojim živim između svoje šume i svoje rijeke. Film se prikazuje po mnogim festivalima - kaže Hadžiosmanović.

 

Teško je kada osam ljudi vesla u jednom pravcu, a ja u drugom