Ratnu ranu šili su mu kliještima i običnim koncem, za anesteziju je dobio čašu vode i kocku šećera, s grupom ranjenika iz naše zemlje iz jednog rata evakuiran je u drugi, da bi danas iz dalekog Helsinkija sanjao dan kada će se vratiti u rodnu Rogaticu.

Ostale posljedice

Životna drama Elvedina Salana mogla bi imati sretniji epilog da mu je država priznala status ratnog vojnog invalida, jer tako bi imao primanja s kojima bi starost dočekao u svom Podljunu, u obnovljenoj kući i avliji u kojoj je odrastao.

Salan je ranjen u julu 1992. godine, dok je pomagao civilima da preko brda Ljun izbjegnu u selo Vragolovi. Nakon liječenja u šumi, zatim goraždanskoj Ratnoj bolnici, preko Grepka je evakuiran u Suhodol, Zenicu, a potom Split. U februaru 1993. godine 96 ranjenika iz BiH evakuirano je u Alžir. Tamo su dočekani kao heroji, po svakog od njih na aerodrom je stiglo po jedno ambulantno vozilo, pripremljen je poseban stacionar, delegacije su stizale u posjetu.

- A onda su i tamo počeli sukobi između naoružanih krila Fronta islamskog spasa i vladinih snaga. Barikade, policijski sat, nadlijetanja aviona koji su probijali zvučni zid... Tražili smo da idemo nazad - kaže Salan.

Ukočene ruke koja je izgubila svoju funkciju vratio se u Split, gdje je prihvatio ponudu da liječenje nastavi u Finskoj. Nakon nekoliko operacija povrede su sanirane, ali posljedice su ostale. No, njegov zahtjev da mu bude priznat status ranjenog vojnika odbijen je iz proceduralnih razloga.

- Imam medicinsku dokumentaciju iz Goražda, Tarčina, Splita, Alžira i Finske, potvrdu o datumu i mjestu ranjavanja, potvrdu da sam bio pripadnik Patriotske lige i ARBiH, sve osim statusa RVI. Samo zato što sam s predajom zahtjeva zakasnio nepuni mjesec. Bio sam na liječenju, za mene niko nije pitao, nisam ni znao da to može zastarjeti, jer se niko od predstavnika BiH nije interesirao za nas koji smo evakuirani u Finsku - pojašnjava Salan.

Helezovo obećanje

S ovim problemom upoznao je ministre za boračka pitanja Zahida Crnkića i Nedžada Ajnadžića, a Zukana Heleza lično je sreo u Turkuu u Finskoj te mu uručio kovertu sa svojim dokumentima. Dobio je samo obećanje da će problem biti riješen te pojašnjenje da mnogi pripadnici ARBiH koji su bili na liječenju nisu ostvarili svoja prava.

Elvedin i njegova supruga Vahida, nastavnica koja se uvjerila da djeca iz BiH zaboravljaju ili ne poznaju vlastiti jezik, plaše se za budućnost svojih Ajle i Galiba. U Finskoj Elvedin ima socijalnu pomoć i priznatih 40 posto invalidnosti, ali ne i u državi koju je branio i u koju se žarko želi vratiti.

Bio prvotimac Dikena

Onako kako su ranjenici iz Goražda nakon evakuacije u Sarajevo lomili probne proteze igrajući nogomet, tako se Elvedin u Finskoj pokušao vratiti rukometu. U rogatičkoj Mladosti uoči rata je nastupao i u tadašnjoj republičkoj ligi, a u Finskoj se izborio za mjesto u startnoj postavi prvoligaša Dikena, ostavljajući na klupi i reprezentativce te zemlje. Trenirao je, kaže, iz bosanskog inata, krijući ozbiljnu ranu na ruci.

- A onda su na lopti primijetili krv. Pitaju se ko je povrijeđen, a ja nisam ni vidio da mi je lopta skinula jagodice na prstima. Pokušavali smo s flasterima, ali na kraju sam odlučio prestati - kaže Elvedin.