Na mezarju Grličića brdo u Sarajevu jučer je, dan uoči Dana državnosti BiH, svoj smiraj pronašla Džemila Alispahić. Malo se, premalo, o ovoj 73-godišnjoj Sarajki znalo. Svoju bol i teret nosila je hrabro. Iako je samo u jednom danu, toplom junskom danu 1992. godine, izgubila i sina i muža - Džemu i Vahidina Didija.
Obojica su živote dala braneći Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Džemili su rodbina, prijatelji i komšije jučer klanjali dženazu, ali su svima u mislima bili one koje je otpremila i darovala zemlji u koju je spuštena.
Bolne uspomene
Njeni najmiliji poginuli su u junu 1992. kod zloglasne Špicaste stijene iznad Sarajeva. Ukopani su 8. juna, jedan pored drugoga, na šehidskom mezarju Kovači.
Od tada pa do kraja života, kako nam je jučer ispričao njen sin Taib, često je gledala kroz prozor svog doma na mezarje gdje su ukopani njen muž i sin. Samo je jednom, zapravo, smogla snage da ode na mezarje. Tih bolnih ratnih i poratnih trenutaka sa suzama u očima i kroz tihe jecaje prisjetio se Džemilin sin Taib. On je jučer u mezar spustio majku.
- Taj dan kada su poginuli, dobili smo naredbu da svi izađemo na liniju. Nas trojica došli smo skupa. Babo rahmetli dobio je od komšije plavu "moravu". Podijelio je što je imao, bacio kutiju i više nikada nije zapalio. To mu je bila posljednja. Rekao sam babi da ću ostati s bratom, ali je on kazao da će on biti s njim, jer će ga bolje paziti. Rasporedili su nas i nastao je metež - priča drhtavim glasom Taib dok mu se suze kotrljaju niz lice.
Foto. Avaz (Taib Alispahić: Otac i brat srcem su se borili za BiH)
Sjeća se da je tada iz rova izvukao komšiju i odvezao ga u bolnicu. Taib je tada ugledao i svog oca na nosilima. Bio je još živ.
- Pitam ga: „Šta je bilo, babo“, a on kaže gledajući u pod: „Sine, Dide nam je poginuo.“ Otac je bio sav u ranama. Majica je sva bila krvava, a hlače izrezane. Mislio sam da će ostati živ, ali je sutradan preselio - kaže Taib.
Ponosno priča o neustrašivosti svog brata koji je poginuo u 19. godini.
- Saborci su mi pričali da Didi nije htio da siđe u zemlju, uvijek je bio na rovu. Govorio je da ga nije strah. Jednom sam ga vratio s linije, a kada sam došao, okrenuo sam se i iza mene je bio Didi. Geler granate pogodio ga je u kičmu i na mjestu usmrtio - kaže Taib.
Buduće generacije
Taibova velika želja je da ulica u kojoj živi u starogradskom naselju nosi naziv ulica Alispahića. Nakon rata, kako kaže, bilo je takvih prijedloga, ali do danas to nije realizirano.
- Oni su srcem branili ovaj grad i državu. Volio bih da se to sačuva zarad svih nas, ali i budućih generacija - kaže nam na kraju razgovora Taib.
Kako reći majci
Taib Alispahić kaže da mu je najteže bilo reći majci strašnu istinu, da su poginuli babo i brat.
- Majka je bila veoma hrabra žena i sve je nekako podnosila. Našla je zamjenu i utjehu u mojim sinovima - ispričao nam je Taib brišući suze s lica.
