ANALIZA Zašto Đukanović nije došao na sahranu Bulatovića

Ko u Srbiji ne može zaboraviti noć kad je Milo rekao NE Miloševiću

Dok je Momir Bulatović izigravao Miloševićevog vezira u Crnoj Gori, Đukanovićeva popularnost u Crnoj Gori rasla je velikom brzinom, podsjetili su nedavno crnogorski mediji

M. KUKAN
03.07.2019 17:22

Đukanović i Bulatović: Razlaz prije dvije decenije

Foto: Arhiv

Srbijanski mediji naklonjeni tamošnjem vladajućem režimu, i danas nastavljaju s ostrašćenim napadima na crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, zamjerajući mu nedolazak na jučerašnju sahranu Momira Bulatovića, nekadašnjeg predsjednika Crne Gore i premijera bivše SR Jugoslavije.

Odsudni 19. oktobar 1997.

Prethodno su isti mediji zamjerili Đukanoviću i na, kako ga kvalificiraju, „licemjernom“ telegramu saučešća upućenom Bulatovićevoj porodici. Neki, poput „Informera“, našli su i da je crnogorski predsjednik u medijima „zabranio vijest o smrti Momira Bulatovića, a ni komemoracije ga nije udostojio“.

Sahrana Momira Bulatovića obavljena je jučer u njegovom selu Rača kod Podgorice nakon što je u nedjelju umro od srčanog udara.

Đukanović, protiv čije vlasti se Bulatović svih godina nakon osamostaljenja Crne Gore borio, uputio je telegram saučešća porodici Bulatović. Naveo je, između ostalog, kako „cijeni što su obojica imala snage da se uzdignu iznad političkih razmirica u životno važnim situacijama“.

A, do razmirica, tačnije rečeno do razlaza između Đukanovića i Bulatovića, došlo je prije dvije decenije, kad je Đukanović rekao NE Slobodanu Miloševiću.

Crnogorski mediji, sjećajući se tih vremena, analizirali su, između ostalog, i pitanje da li bi na evropskoj i svjetskoj mapi Crna Gora danas bila tako pozicionirana da se nije dogodio 19. oktobar 1997. godine, kad je Đukanović prvi put postao predsjednik. 

Crna Gora je 20 godina kasnije, od najnerazvijenije i izdržavane republike bivše SFRJ, postala punopravna članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO), a trenutno je i najozbiljniji kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. 

Predsjedničkim izborima 1997. godine prethodile su podjele unutar najjače političke partije Demokratske partije socijalista (DPS) u odnosu na Miloševićevu politiku i ulogu Crne Gore u tadašnjoj dvočlanoj federaciji.

Kulminacija 11. jula 1997. godine 

U proljeće 1997., Milo Đukanović obznanio je u intervjuu za beogradsko “Vreme” svoj stav da je “Milošević čovjek prevaziđene političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom“. 

Kako nedavno na to podsjećaju crnogorske „Dnevne novine“, unutarpartijski odnosi tada su dobili oštrije konotacije da bi sukobi kulminirali na sjednici Glavnog odbora DPS-a 11. jula 1997. godine, kada je Đukanovićeva opcija pobijedila. Smijenjen je predsjednik partije Bulatović, a izabrana Milica Pejanović-Đurišić.

Glavni odbor DPS-a izabrao je Mila Đukanovića za kandidata za predsjednika Crne Gore. 

Na noć kad je Đukanović rekao NE Miloševiću, podsjetio je portal Mondo.me 14. januara ove godine.

Demonstracije 14. januara 1998. u Podgorici  

- Milošević je prije 21 godinu iz Beograda naložio svojim saradnicima u Crnoj Gori, oličenima u liku Momira Bulatovića, da spriječe inauguraciju novoizabranog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bulatović i njegov koalicioni partner Božidar Bojović organizirali su svoje pristalice i počele su demonstracije u Podgorici, koje su mogle da se završe krvavo. Epilog je bio 45 povrijeđenih policajaca i deset građana.

Podgoričke demonstracije bile su, zapravo, pokušaj Miloševića da “vaspita” otrgnutog Mila Đukanovića, koji je već bio počeo da se distancira od politike tadašnjeg Beograda, koji je SR Jugoslaviju uveo u ratove, sankcije, zbjegove, neimaštinu…

Đukanovićevi javni istupi uzdrmali su jedinstvo Demokratske partije socijalista Crne Gore, Momir Bulatović stao je odmah uz svog beogradskog mentora i bilo je jasno već tada da se dešavaju tektonski poremećaji na političkoj sceni u Crnoj Gori.

Dok je Momir Bulatović izigravao Miloševićevog “vezira” u Crnoj Gori, popularnost Đukanovića u Crnoj Gori rasla je velikom brzinom, pogotovo tokom potonjih demonstracija u Srbiji zbog Miloševićeve izborne krađe. 

Đukanović i još šestorica članova Glavnog odbora DPS-a (Filip Vujanović, Svetozar Marović, Duško Marković, Milutin Lalić, Vojin Đukanović i Blagoje Cerović) jasno su rekli “NE” Bulatoviću, tačnije Slobodanu Miloševiću i njegovoj unitarističkoj ideji “Jugoslavija nema alternativu” - navodi se u tekstu.

 Ko je došao na sahranu  

Inače, na jučerašnju sahranu Bulatoviću došao je Filip Vujanović, nekadašnji predsjednik i premijer Crne Gore, a u ime predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i Vlade Srbije, posljednju poštu odao je srbijanski ministar odbrane Aleksandar Vulin.

Osim time ko je došao, a ko nije, mediji u Srbiji bave se i činjenicom da je Bulatović umro neposredno nakon što je bio na grobu sina Boška, koji je 2008. umro od leukemije u 21. godini.

Podsjećanja radi, Haški tribunal vodio je istragu protiv Bulatovića, ali ga nikad nije optužio za ratne zločine. On je, pak, bio svjedok odbrane Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Nikole Šainovića. 

Uu javnosti je posljednji put viđen na sahrani Mire Marković, Miloševićeve udovice.

Komentari

NA VRH