Ima li života na Europi

Ima li života na Europi

Nedavano je (ili ne tako davno) NASA objavila „senzacionalnu“ vijest kako možda na Jupiterovom satelitu Europi ima života. Kako su to toga došli? Tako što su otkrili gejzire što izbijaju iz njezine ledene kore, a to znači da ispod nje sigurno nešto postoji, nekakva voda, ocean, a u tom okeanu (možda) nešto živo.

U doba općeg medijskog i inog senzacionalizma ni znanost, a još više oni koji od nje žive (a to su, razumije se, znanstvenici), nije od njega imuna. Svatko hoće svoje rezultate prikazati u što ljepšem svjetlu, pa naslovi u znanstvenim časopisima već sliče onima u dnevnome tisku. I nije im za zamjeriti jer svatko se bori da bi njegovi rezultati bili zapaženi u moru znanstvenih radova i da dobije novac za svoja istraživanja (jer istražuje nešto „epohalno“). Stoga više nitko ne govori o istraživanju geologije i geokemije planeta nego o istraživanju „života u svemiru“ (astrobiologiji), premda nitko još nije vidio ni ž od života.

Što se krije ispod Europina leda?

Ispod nekoliko kilometara čvrstog leda i još dvadesetak kilometara onog razmrvljenog, krije se možda i stotinu kilometara dubok okean.

To nije objavljeno u septembru 2016., kada je NASA sazvala konferenciju za tisak radi priopćavanja „senzacionalne“ vijesti, nego još 2000. godine kada su znanstvenici iz mjerenja jakosti magnetskog polja Jupiterova satelita svemirskom sondom Gallileo zaključili kako se ispod površine leda nalazi nešto što vodi električnu struju, a to nešto može biti samo voda s otopljenim solima, najvjerojatnije magnezijevim sulfatom.

I evo čitave teorije, onako kako su je prošle godine izložila trojica znanstvenika iz američkog Jet Propulsion Laboratory u časopisu Geophysical Research Letters. Oni su naime pošli od pretpostavke da se u moru Jupiterova satelita odvijaju isti geokemijski procesi kao i na Zemlji. Na dnu tog mora nalazi se mineral olivin (vrlo čest na nebeskim tijelima), koji je zapravo kruta otopina forsterita (magnezijeva silikata) i fajelita (željezovog silikata). U reakciji s vodom dolazi do procesa serpentinizacije. Forsterit se pretvara u magnezijev hidroksid (brucit) i hidrosilikat (serpentin), no od fajelita nastaje magnetit (željezov oksid), kremen i – najvažnije za našu priču – vodik. (Tu je riječ o oksidaciji željeza iz oksidacijskog stanja +II u stanje +III - za čitatelje koje kemija više zanima.)

Taj se proces događa dakako i na našem planetu koji, upravo zbog seprentinizacije, iz svoje kore ispušta godišnje čak stotinu tisuća tona vodika u atmosferu. Na Europi bi taj vodik mogao pokretati život.

Prema procjeni američkih znanstvenika Europa proizvodi serpentinizacijom otprilike isto toliko vodika koliko i Zemlja. No i na ledenoj površini Jupiterova satelita nešto se događa. Ona je zbog jakog magnetskog polja matičnog planeta stalno izložena zračenju. Ono djeluje na vodu pretvarajući je u vodikov peroksid. Vodikov peroksid pak oksidira organske spojeve u ugljikov dioksid. Vodik pak čini obratno. On reducira ugljikov dioksid u formaldehid (metanal), a njega opet u metan.

Prema hipotezi američkog znanstvenika Chistophera F. Chybe na tim bi se reakcijama mogao temeljiti život na Europi. U njezinom oceanu postoje mikrobi koji se hrane ugljikovim dioksidom, a kao izvor energije koriste vodik. Pritom nastaju organski spojevi, prije svega metanal i metan. Ti spojevi mogu poslužiti kao izvor energije za hipotetske organizme oksidirajući ih u ugljikov dioksid vodikovim peroksidom nastalim na površini Jupiterova mjeseca. Ukratko: u okeanu iz ugljikova dioksida i vodika nastaju organski spojevi, koji se opet na ledenoj kori – uz sudjelovanje ili nesudjelovanje nečega živog - pretvaraju u ugljikov dioksid. Tako dolazimo do kruženja ugljika, a to je pretpostavka postojanja svake biosfere.

Spekulacije? Puste sanje? Ne baš: u Europinom je ledu otkriven i ugljikov dioksid (0,2 %) i vodikov peroksid (0,13 %), a što se pak tiče prisustva organske tvari u to ne trebamo baš nimalo sumnjati. U ocean stalno padaju meteoriti koji sa sobom donose najrazličitije ugljikove spojeve. Usto treba reći da na Zemlji postoje mikrobi kojima je izvor ugljika metanal, pa i oni kojima je izvor energije vodik. Prema procjeni Christophera Chybe geokemijski procesi na Europi sposobni su održati na životu hiljadu stanica u svakoj litri vode njezina oceana.

Po čemu se znanstvene hipoteze razlikuju od maštarija? Po tome što postavljaju pitanja na koja je moguće odgovoriti. Kako odgovoriti? Tako da se pošalje sonda koja će zaroniti ispod Europine ledene kore – ili da se malo bolje pogleda što na nju donose gejziri koje je otkrio svemirski teleskop Hubble. 

Preuzmite aplikacije Dnevnog avaza za Android i iOS.

NA VRH