U Kantonu Sarajevo vlast je formalno pala – ali u praksi svi su svi ostali gdje jesu. Ostavka premijera Nihada Uka, koju je Skupština prihvatila prije mjesec, trebala je biti politički čin odgovornosti nakon tragične tramvajske nesreće u kojoj je život izgubio 23-godišnji Erdoan Morankić, dok je teško povrijeđena maloljetna djevojka. Međutim, kako to u Bosni i Hercegovini obično biva, ono što izgleda kao kraj, zapravo je samo produženi početak istog stanja.
Kontrola netaknuta
Uk danas otvoreno kaže da „Trojka još pregovara“. U prevodu: vlast se još dogovara sama sa sobom kako da ostane vlast. Jer ostavka u našem političkom sistemu ne znači odlazak – nego ulazak u komfornu zonu tehničkog mandata, gdje odgovornost nestaje, a kontrola resursa ostaje netaknuta.
I upravo tu dolazimo do suštine problema. Tehnički mandat u BiH nije prelazno rješenje, nego politički alat. Vlada bez punog legitimiteta nastavlja upravljati budžetima, kadrovima i institucijama, ali bez pritiska da donosi ozbiljne odluke. Drugim riječima – idealna pozicija za svaku vlast koja želi preživjeti krizu bez stvarne promjene.
Predsjedavajući Skupštine KS Elvedin Okerić pokušava situaciju objasniti racionalno: „nije lako naći 12 ministara i premijera“. Tačno, nije lako. Ali nije ni nuklearna fizika. U zemlji u kojoj svaka stranka ima spremne spiskove podobnih kadrova, problem nije u tome što nema ljudi – nego u tome što nema dogovora o podjeli moći.
Zato i ne čudi ocjena Mahira Devića iz SDA, koji tvrdi da je cijeli proces od početka bio osmišljen kao kupovina vremena. Njegova teza je jednostavna: vlast je učinila sve da ostane u tehničkom mandatu što duže, idealno do izbora 2026. godine. Jer kampanja se ne dobija idejama, nego resursima. A resursi su uvijek tamo gdje je vlast – čak i kada je „pala“.

