U Kantonu Sarajevo vlast je formalno pala – ali u praksi svi su svi ostali gdje jesu. Ostavka premijera Nihada Uka, koju je Skupština prihvatila prije mjesec, trebala je biti politički čin odgovornosti nakon tragične tramvajske nesreće u kojoj je život izgubio 23-godišnji Erdoan Morankić, dok je teško povrijeđena maloljetna djevojka. Međutim, kako to u Bosni i Hercegovini obično biva, ono što izgleda kao kraj, zapravo je samo produženi početak istog stanja.

Kontrola netaknuta

Uk danas otvoreno kaže da „Trojka još pregovara“. U prevodu: vlast se još dogovara sama sa sobom kako da ostane vlast. Jer ostavka u našem političkom sistemu ne znači odlazak – nego ulazak u komfornu zonu tehničkog mandata, gdje odgovornost nestaje, a kontrola resursa ostaje netaknuta.

I upravo tu dolazimo do suštine problema. Tehnički mandat u BiH nije prelazno rješenje, nego politički alat. Vlada bez punog legitimiteta nastavlja upravljati budžetima, kadrovima i institucijama, ali bez pritiska da donosi ozbiljne odluke. Drugim riječima – idealna pozicija za svaku vlast koja želi preživjeti krizu bez stvarne promjene.

Predsjedavajući Skupštine KS Elvedin Okerić pokušava situaciju objasniti racionalno: „nije lako naći 12 ministara i premijera“. Tačno, nije lako. Ali nije ni nuklearna fizika. U zemlji u kojoj svaka stranka ima spremne spiskove podobnih kadrova, problem nije u tome što nema ljudi – nego u tome što nema dogovora o podjeli moći.

Zato i ne čudi ocjena Mahira Devića iz SDA, koji tvrdi da je cijeli proces od početka bio osmišljen kao kupovina vremena. Njegova teza je jednostavna: vlast je učinila sve da ostane u tehničkom mandatu što duže, idealno do izbora 2026. godine. Jer kampanja se ne dobija idejama, nego resursima. A resursi su uvijek tamo gdje je vlast – čak i kada je „pala“.

Tragedija u drugom planu

U međuvremenu, ono zbog čega je sve počelo – tragedija u tramvaju – polako pada u drugi plan. Istraga traje, protesti su utihnuli, a javnost se, po starom obrascu, umorila. Sistem je još jednom izdržao nalet ogorčenja, bez stvarne reforme.

Simbol tog sistema danas je GRAS. Nakon nesreće, stariji tramvaji su povučeni iz saobraćaja, što je proizvelo haos u javnom prevozu. Gužve su postale svakodnevica, a rješenja nema. Sindikat govori o potrebi nabavke novih tramvaja – njih 15 – dok se istovremeno razmatra vraćanje „ispravnih“ starih vozila u špice.

Drugim riječima, problem se rješava istim onim sredstvima koja su ga i proizvela.

Bez odgovora

Direktor GRAS-a Senad Mujagić ne odgovara na pozive. Šutnja je, u ovom slučaju, možda i najiskreniji odgovor sistema.

Jer suština nije u jednom tramvaju, jednoj nesreći ili jednoj ostavci. Suština je u modelu upravljanja u kojem odgovornost traje jedan dan, a vlast četiri godine – ili, ako zatreba, i duže kroz tehnički mandat.