Bajrami kod nas, kao i u cijelom svijetu gdje ih muslimani obilježavaju, ne predstavljaju samo običaj ili dio narodne tradicije, nego prije svega duboku vjersku obavezu i poseban izraz vjere, zahvalnosti i pokornosti. Njihovo značenje nadilazi folklor i običaje, jer su utemeljeni na jasnim islamskim propisima i praksi koja traje još od vremena poslanika Muhammeda a.s. Upravo zbog toga bajrami kroz stoljeća zadržavaju svoju izvornu suštinu, bez obzira na različite krajeve, kulture i narode među kojima se obilježavaju.
Naime, poznato je da muslimani obilježavaju dva najveća islamska blagdana – Ramazanski bajram i Kurban-bajram, koji se još naziva i Hadžijski ili Hadžilarski bajram. Oba bajrama zauzimaju posebno mjesto u životu muslimana, jer predstavljaju dane radosti, zahvalnosti, zajedništva i duhovnog približavanja Uzvišenom Gospodaru. Ramazanski bajram dolazi nakon mjeseca posta, ibadeta i odricanja, dok Kurban-bajram nosi posebnu simboliku žrtve, pokornosti i spremnosti čovjeka da ispuni Božiju zapovijed.
Simbol odanosti
Kurban-bajram je specifičan po tome što muslimani, u ime Boga, prinose žrtvu kroz klanje kurbana. Taj čin nije samo običaj niti formalni vjerski propis, već duboko simboličan ibadet koji podsjeća na predanost i vjeru poslanika Ibrahima a.s., koji je bio spreman žrtvovati ono što mu je bilo najdraže kako bi pokazao svoju pokornost Božijoj volji. Upravo zbog toga kurban u islamu predstavlja simbol odanosti, iskrene vjere i spremnosti na odricanje radi višeg dobra. To je jedan od najvećih islamskih blagdana koji nosi posebnu poruku žrtve, solidarnosti, humanosti i međusobnog pomaganja.
Kurban-bajram ujedno je povezan i sa obavljanjem hadža, pete islamske dužnosti, kada milioni muslimana iz svih krajeva svijeta borave u Mekki izvršavajući obrede hadža. Zato ovaj blagdan nosi i naziv Hadžijski bajram, jer se obilježava u danima hadža i podsjeća muslimane na univerzalne vrijednosti vjere, jednakosti i bratstva među ljudima bez obzira na narod, jezik ili porijeklo.
Bajram je na našim prostorima obilježavan još iz vremena prije nego što je osnivač Sarajeva Ishak-beg Ishaković utemeljio ovaj grad i dao mu prepoznatljiv oblik urbanog i kulturnog središta. Iako je islam u Bosnu dolazio postepeno, zajedno s trgovcima, putnicima i prvim muslimanskim zajednicama, postoje tragovi koji govore da su se islamski običaji i vjerski praznici obilježavali i prije punog dolaska Osmanlija na ove prostore.
U tom vremenu muslimani su bili malobrojni i živjeli su u specifičnim društvenim i političkim okolnostima, zbog čega su svoje vjerske obrede često obavljali skromno, tiho i nenametljivo. Bajramski dani tada nisu imali javni karakter kakav će dobiti kasnije, nego su obilježavani unutar porodica i manjih zajednica, daleko od očiju većinskog stanovništva i tadašnjih vlasti. Upravo zbog takvih okolnosti, prvi muslimani na ovim prostorima svoju vjeru su čuvali s posebnom pažnjom, a bajramske običaje prenosili s generacije na generaciju kao važan dio svog identiteta.
Dolazak Osmanlija
Dolaskom Osmanlija u bosanske krajeve, a posebno u sarajevsku dolinu, dolazi do snažnijeg razvoja islamske kulture, obrazovanja i javnog vjerskog života. Islam tada postaje vidljiviji dio svakodnevice, grade se džamije, medrese, hanovi i čaršije, a muslimanski praznici počinju se javno i svečanije obilježavati. Bajrami od tada dobijaju posebno mjesto u društvenom životu grada i postaju simbol zajedništva, duhovnosti i kulturnog identiteta bosanskih muslimana.
Sarajevo, koje će s vremenom izrasti u jedan od najvažnijih gradova Osmanskog carstva na Balkanu, upravo je kroz bajramske dane pokazivalo svoju posebnu dušu i atmosferu. Ulice bi bile ispunjene ljudima u svečanoj odjeći, džamije pune vjernika, a porodice okupljene u duhu međusobnog poštovanja, radosti i solidarnosti. Tako su bajrami kroz stoljeća postali ne samo vjerski blagdani, nego i važan dio historije, tradicije i kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine.
Kako se grad širio i razvijao, tako je i islamska praksa, pa samim tim i obilježavanje Kurban-bajrama, postajala sve prisutnija i masovnija među stanovništvom. Rastom gradskog života i povećanjem broja stanovnika, rasla je i potreba za prinošenjem kurbana, kao važnog vjerskog propisa koji je duboko ukorijenjen u islamskoj tradiciji. Općepoznato je da su s vremenom, u danima pred Kurban-bajram, s okolnih sela u grad dolazili pastiri i stočari sa svojim stadima ovaca i druge stoke. Oni bi se okupljali na gradskim trgovima, a posebno na Baščaršiji koja je oduvijek bila središte trgovine i društvenog života. Tamo se odvijala kupovina kurbana, gdje su stanovnici grada birali i kupovali životinje koje će biti prinesene kao žrtva u skladu s islamskim propisima.
Ovaj običaj je vremenom postao važan dio bajramske tradicije u Bosni i Hercegovini. Osim vjerskog značaja, imao je i snažnu ekonomsku i društvenu dimenziju, jer je povezivao seosko i gradsko stanovništvo, poticao trgovinu i jačao međusobne odnose. Na taj način Kurban-bajram nije bio samo trenutak ibadeta, nego i prilika za susrete, razmjenu i jačanje zajedništva među ljudima.
Na isti način, i u periodu Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini, Baščaršija je ostala jedno od glavnih i najživljih mjesta trgovine, pa tako i prodaje kurbana uoči Kurban-bajrama. Iako su se društvene prilike mijenjale dolaskom nove vlasti, bajramski običaji nisu nestali, nego su se prilagodili vremenu i nastavili živjeti u svakodnevici stanovnika Sarajeva. Baščaršija je i dalje bila središte okupljanja, gdje su se susretali ljudi iz grada i okolnih sela, razmjenjivali robu i održavali stare trgovačke veze. Ta slika starog Sarajeva ostaje snažan dio kolektivnog sjećanja i tradicije.
Pranje Baščaršije
Nakon što bi Bajram prošao, čišćenje i pranje Baščaršije bilo je obavezno i predstavljalo je važan dio održavanja reda i higijene u gradu. U tom procesu koristila se i voda sa potoka Ramića Banja, što pokazuje koliko je i tadašnja zajednica vodila računa o čistoći i uređenju javnih prostora nakon velikih vjerskih i trgovačkih događaja. Kasnije je tok potoka pretrpio određene tehničke i infrastrukturne izmjene, pa je dio vodotoka natkriven, a napravljeni su i šahtovi koji su se po potrebi otvarali kako bi voda ponovo proticala Baščaršijom. Zahvaljujući tome, pranje i uređenje prostora moglo se obaviti brže i efikasnije, uz prirodan protok vode koji je pomagao u ispiranju i čišćenju ulica.
U tom procesu posebno važnu ulogu imale su esnaflije čaršije, odnosno zanatlije i trgovački cehovi, koji su organizirano učestvovali u čišćenju i održavanju reda. Svaka esnafska grupa imala je svoj dio odgovornosti, pa su zajedno doprinosili tome da Baščaršija nakon bajramskih dana bude potpuno uređena i čista.
Čuvanje kurbana
Važno je istaći da su Sarajlije u svojim baščama i avlijama (aharima) često znali duže vremena čuvati svoje kurbane, najčešće desetak dana prije Bajrama. Na taj način su se životinje pažljivo pripremale za vjerski čin, vodilo se računa o njihovoj ishrani i njezi, a cijeli proces imao je i određenu porodičnu i emotivnu dimenziju. Djeca bi se često vezala za kurbane, što je dodatno naglašavalo značaj i simboliku žrtve koja se prinosi u ime Uzvišenog Allaha.
Pojedine Sarajlije svoje kurbane znali su čuvati i po godinu, kako bi se što više vezali za svoju žrtvu i kako bi taj čin imao još dublju emotivnu i duhovnu dimenziju. Tokom tog perioda, kurban bi postajao dio svakodnevnog života porodice – hranio se, pazio i čuvao, a posebno su se prema njemu odnosila djeca koja su ga doživljavala gotovo kao kućnog ljubimca. Takav običaj je u isto vrijeme jačao svijest o značaju kurbana i njegovoj simbolici u islamu, gdje se naglašava iskrena namjera, pokornost i spremnost da se odrekne nečeg što čovjek voli u ime Uzvišenog Allaha. Na taj način Kurban-bajram je za mnoge porodice u Sarajevu predstavljao ne samo vjerski obred, nego i važan porodični događaj koji je nosio snažnu poruku vjere, strpljenja i zahvalnosti.
S vremenom su se prilike mijenjale, pa srednje i starije generacije pamte period iz doba Jugoslavenske zajednice, kada je došlo do izmještanja kurban-pijace sa čaršijskog trga. Tako je prodaja kurbana prebačena na Alifakovac, u dio oko Hadžijske džamije, koji je tada postao glavno mjesto okupljanja i trgovine kurbanima uoči Bajrama. Iako se kupoprodaja odvijala i na drugim lokacijama u gradu, taj prostor je imao najveći značaj i ulogu u tom periodu, te je bio centralna tačka bajramske pripreme.
Alifakovac je i inače poznat kao posebno mjesto u historiji Sarajeva, ne samo po trgovini nego i po svojoj duhovnoj i simboličkoj vrijednosti. Upravo s tog područja su generacije Sarajlija polazile na hadž, što je i razlog zbog kojeg je Hadžijska džamija dobila svoje ime. Ona je bila i ostala važna tačka okupljanja vjernika, posebno onih koji su se pripremali za jedno od najvažnijih putovanja u životu muslimana.
Znalo se desiti da je prostor od Šeher-Ćehajine ćuprije pa sve do Alifakovca bio u potpunosti ispunjen kurbanima, stvarajući sliku izuzetno žive i guste trgovine uoči Kurban-bajrama. Posebna potražnja, odnosno prava „jagma“, kako se znalo reći u narodu, vladala je za crnim kurbanima. Oni su često imali višu cijenu u odnosu na druge, što ih je činilo posebno traženim na bajramskoj pijaci. Razlog tome je bio običaj u sarajevskom adetu da osobe koje prvi put prinose kurban nastoje da njihov kurban bude crne boje.
Današnji bajrami
Danas se polahko sve mijenja, pa tako i u Sarajevu, gdje su se neki nekadašnji običaji vezani za Kurban-bajram, poput dijeljenja kurbana, davanja bajram-banke ili učestalih posjeta jednih drugima, djelimično smanjili ili poprimili nešto drugačiju, savremeniju dimenziju. Ipak, važno je naglasiti da se i dalje dosljedno čuvaju osnovni vjerski propisi i suština samog ibadeta, koji ostaje u središtu bajramskog obilježavanja.
Uprkos promjenama načina života, i danas je neizostavna posebna bajramska atmosfera koja se osjeti u jutarnjim satima. Posebno je lijep prizor lijepo obučenih muškaraca koji, često u društvu svojih sinova ili unučadi, nakon klanjanja bajram-namaza u mahalskoj džamiji, odlaze u kupovinu tradicionalnog peciva i slatkih jela, među kojima se posebno izdvaja paklama.
Po povratku kući, njih dočekuju majke, sestre, supruge i kćerke koje su već pripremile bajramske poslastice poput baklava, ružica i hurmašica. Domovi su ispunjeni mirisima slatkiša, toplinom i radošću, a susreti porodice u bajramskom ambijentu daju posebnu ljepotu ovom blagdanu. Na taj način, i pored promjena kroz vrijeme, Bajram i dalje ostaje simbol zajedništva, porodične bliskosti i očuvanja vjerske i kulturne tradicije.
Još jedan od adeta koji se zadržao sve do danas vezan je za kurbane Gazi Husrev-bega, koji su po mnogo čemu posebni, a naročito po svojoj veličini i simboličnoj važnosti. Ova tradicija ima duboke korijene u vakufskom naslijeđu Sarajeva i vezana je za brigu o očuvanju vjerskih običaja i kontinuiteta islamske prakse kroz stoljeća.
U ranijim vremenima, ovi kurbani su se znali čuvati u haremu Gazi Husrev-begove džamije, gdje su ih ljudi često dolazili vidjeti, što je dodatno doprinosilo posebnoj bajramskoj atmosferi u samom srcu čaršije. Taj prizor bio je dio gradskog života i svojevrsna atrakcija u danima pred Kurban-bajram, kada je cijeli prostor oko džamije bio ispunjen vjernicima i posjetiocima.
