Turskim oficirima kojima prijeti hapšenje ukoliko se vrate u svoju zemlju, Njemačka nesebično dodeljuje azil. To je ispravno, bez obzira na to što bi taj potez mogao da pogorša njemačko-turske odnose, javlja "Deutsche Welle".
U NATO vole da Alijansu nazovu „zajednicom vrijednosti“. S tog aspekta, činjenica da jedna zemlja-članica mora da dâ politički azil vojnicima druge, djeluje kao loš vic.
Kakva je to „zajednica vrijednosti“?
Upravo to se dešava i to je u međuvremenu potvrdilo i Ministarstvo unutrašnjih poslova Njemačke. Samoproglašavnje NATO za „zajednicu vrijednosti“ pokazalo se onim što zapravo i jeste: šuplja priča. NATO je savez čiji su članovi izabrani po vojnom i geostrateškom parametru korisnosti.
Zašto taj savez nije imao problema s jednopartijskim sistemom Salazara u Portugaliji, s vojnom huntom u Grčkoj ili pučevima u Turskoj šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih?
Zato ni vladavina Recepa Tayyipa Erdogana, bez obzira na to kako se bude razvijala, neće imati utjecaja na članstvo Turske u NATO. Bez jugoistočnog krila se ne može. Ono je nezamijenjivo. Bez obzira na „vrijednosti“, piše "DW".
Nesporno je i ovo: davanje političkog azila prvoj grupi od ukupno 414 državljana Turske potpuno je opravdano. Riječ je o ljudima koji su, služeći svojoj zemlji, bili na visokim funkcijama: diplomatama, sudijama, oficirima i članovima njihovih porodica. O onima koji su, kao i hiljade drugih, preko noći izbačeni s posla i udaljeni sa svojih funkcija. O onima kojima je ukinuta plata, zato što su navodno bliski Gulenovom pokretu i zato važe kao pomagači u pokušaju puča u julu prošle godine.
Za to međutim nisu podnijeti uvjerljivi dokazi – kako opći, tako ni pojedinačni, koji se odnose na svaku osobu ponaosob. Radi se o ljudima koji u slučaju povratka u domovinu, moraju da računaju s hapšenjem. Oni su školski primjer političkog progona. Na takve se mislilo prilikom sastavljanja njemačkog Osnovnog zakona (ustava), kada su postavljane zakonske smjernice za dodjelu azila.
Međutim, ova odobrenja azila mogla bi u narednom periodu da prave probleme i to ne zato što je Njemačka pretrpana tražiocima azila iz Turske. Ne, u vremenima kada mjesečno 20.000 migranata stiže u Njemačku, grupa od 414 ljudi nije ni problem, niti neki ozbiljniji izazov. Čak i kada bi se u Njemačkoj jednim potezom odobrilo svih 7.000 zahtjeva za azil koji su pristigli nakon neuspjelog pokušaja puča u Turskoj, ti ljudi bi i dalje bili neprimjetni u moru drugih podnosilaca.
Mnogo je vjerovatnije da će priznavanje turskih vojnika kao političkih izbjeglica još više da optereti ionako teško opterećene njemačko-turske odnose. Belgija, u kojoj je čitav niz turskih oficira iz sjedišta NATO u Briselu podnio zahtjev za azil, s razlogom oklijeva da im te zahtjeve odobri. To je razumljivo, nakon iskustva koje su Njemačka i Holandija imale tokom posljednjih nekoliko mjeseci sa Ankarom.
Sada bi trebalo vidjeti da li su svekoliki turski stručnjaci bili u pravu kada su verbalne incidente i prijetnje turske vlade tumačili kao način za mobilizaciju Turaka koji žive u inostranstvu da na referendumu glasaju za ustavne reforme. Erdogan je u međuvremenu na tom referendumu pobijedio i to bi njemu i njegovim ministrima moglo da dozvoli da budu opušteniji. Ali ako ipak dođe do novih napada iz Ankare, Njemačka će to morati da podnese. Postoje situacije u kojima se moraju poštovati sopstveni principi i kada se oni moraju stalno isticati. Inače, ništa ne vrijede. Kancelarka Merkel, predugo je s đavolom tikve sadila - zaključuje DW.
