O AMFILOHIJU

Srbljanović: Muslimane je nazivao “lažnim ljudima, sa lažnom vjerom”, pravdajući srebrenički genocid

Ostaće zapamćen kao duhovnik koji je Arkana i njegovu paravojsku na Petrovdan, ni manje ni više, uveo u cetinjski manastir, da ih blagoslovi prije pohoda na Hrvatsku

Fu. M./Javni servis

Biljana Srbljanović

Foto: AGENCIJE


Nepisano pravilo da se o mrtvom čovjeku ne sme loše govoriti, nikada nije bio bolji izgovor za kukavičluk i ćutanje intelektualne elite, kao sada. Povodom smrti mitropolita Amfilohija Radovića, koji, u trenutku dok ovo pišem, već drugi dan za redom počiva izložen u klimatizovanom sanduku sa staklenim poklopcem u manastiru na Cetinju, oko koga se tiskaju i neočišćeni poklopac ljube stotine, hiljade vjernika, malo je riječi koje ne veličaju pokojnika", piše Biljana Srbljanović, a prenosi "Javni servis".

Njen osvrt prenosimo u cijelosti.

Sujeverno ubjeđenje “o pokojniku samo najljepše” obilježje je licemerja i mahnite želje za dopadanjem većini, najveće je breme pod kojim posrće naša intelektualna javnost. Nema ne riječi kritike, nego čak ni hladnih i objektivnih informacija iz života i djela Radovića, koje mogu osjenčiti kratkovidu opsjednutost recentnim političkim djelovanjem najmoćnijeg velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve. Svi ćute, skrivaju se iza lažnog morala, malogradjanskog pravila da mrtav čovjek svojom smrću briše svu svoju lošu prošlost, sve grijehe protiv društva i sredine u kojoj je decenijama štetno djelovao.

Radović je, posljednjim političkim angažmanom, postao nekakav simbol borbe protiv dugogodišnje vlasti, ne samo u Crnoj Gori, već i u Srbiji, nekakav duhovni opozicioni lider, arbitar najviših političkih događaja. I svi ćute, jer je mrtav.

Risto Radović nije bio dobar čovjek. I kao jerej i kao fizičko lice, život je vodio posrćući pod svojom ambicijom da vlada: i crkvom, i državom, i ljudima i narodima. Ta ambicija počivala je na dubokom neslaganju sa novim dobom, sa pravom svih ljudi na život, na slobodu misli i vjerovanja, sa pravom na sopstveni identitet, bilo rodni, bilo seksualni, bilo nacionalni ili čak vjerski.

Vođen idejom “istrage poturica”, opsjednut putem ka “Novom ljetu”, Crnoj Gori i Srbiji bez Bošnjaka, bez i samih Crnogoraca, Radović nikada nije krio svoj prezir za druge narode i vjere, i više od toga. Muslimane je nazivao “lažnim ljudima, sa lažnom vjerom”, pravdajući srebrenički genocid. Ostaće zapamćen kao duhovnik koji je Arkana i njegovu paravojsku na Petrovdan, ni manje ni više, uveo u cetinjski manastir, da ih blagoslovi prije pohoda na Hrvatsku. Biće zabilježeno i to kako se javno nudio za jataka Radovanu Karadžiću, kako je njegovu majku sveticom proglasio, samo zato što je rodila onog što je “srpske zemlje” “čistio od muslimana”, kao čovjek koji je javno plakao samo za Miloševićem, a koji je, nad odrom Zorana Đinđića, pred njegovom majkom, ženom i djecom, praktično proklinjao ubijenog premijera. Tada nije važilo pravilo “o pokojniku sve najljepše”, naprotiv, pred sandukom mučki ubijenog čovjeka,pred njegovim najbližima, pred čitavom ožalošćenom zemljom, pravdao je njegove ubice i to nimalo metaforično, već direktno, govoreći kako je premijer završio kao njegovi politički preci, Obrenovići, po mitropolitovom mišljenju, pravedno posječen mačem kojeg se laćao, nasljednik politike neprijatelja amfilohijevskog srpstva, koji je pružio ruku Zapadu, umjesto da je osakati.

  • Amfilohije

    Amfilohije

    Foto: agencije


Risto Radović, umro je od korone, zbog komplikacija izazvanih njegovim poznim godinama i dubokim višedecenijskim nerazumijevanjem higijene života. Mjesecima svi mi, kao taoci ove pandemije, brojimo mrtve, koje porodice u posljednjim trenucima borbe za život ne mogu ni da vide, a kamoli da im tijela sahrane. Risto Radović je bio izuzet te strašne smrti. Mogao je i imao je sve, svu pažnju i prisustvo svojih, do posljednjeg daha. Sada njegovo moguće još uvijek zarazno tijelo, ne samo da nije higijenski pokopano, nego je ponudjeno na cjelivanje, na bdijenje, pod onim staklenim pokrovom, balsamovano i pripremljeno za idolopoklonstvo.

Ljudi, cjelivajući ovu mrtvačku vitrinu, jedan za drugim, u stotinama, ponovo stavljaju život običnog čovjeka niže od života crkvenog velikaša, bogoslova etničke netrpeljivosti, zaštitnika ubica i krvoloka, propovjednika mržnje i smrti za sve koji su drugačiji. Kada je držao liturgiju za upokojenje srpskog parlamenta i Vlade Republike Srbije, baš kao kad je slao kletve na Beograd zbog “smrada sodomije” koju naša vlast silom ne sprečava, kada je, uz pomoć vojske, postavio limenu crkvu na Rumiji, gazeći vjekovni ekumenski karakter svetog mjesta, kada je vikao da korona ne postoji i da je se ne treba plašiti, on nije radio na polzu svog naroda. Sada, kada leži u klimatizovanom sanduku, kao da nam se iz groba smij: radostan što i mrtav uspijeva da emanira mržnju, da zastraši slabe i da proizvede kukavičluk, ćutanje i poraz gotovo cjelokupne naše inteligencije koja se boji da javno kaže kakav je to čovjek Risto Radović zaista bio.

NA VRH

Podijeli članak na