- Trebamo razmisliti kakav teatar trebamo ponuditi, s obzirom na to da imamo novu publiku kojoj se trebamo prilagoditi. Za dobar teatarski čin potreban je dobar teatarski tekst, dobri glumci, posvećeni svom poslu, koji vrlo profesionalno, pošteno i punim srcem igraju taj projekt. Mislim da dobar proces i dobre kolege osiguravaju dug život predstavi. Nema drugog recepta - kazao nam je veliki glumac, reditelj i profesor s Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu Admir Glamočak.

Učestvovao je u mnogim projektima koji su „osuđeni" na vječnost i koji su ostvarili status kultnih, a u prvom redu to su predstave „Audicija" i „Umri muški". Uskoro ćemo ga gledati i u novoj predstavi „Brašno u venama", koju u Sarajevskom ratnom teatru SARTR prema tekstu hrvatskog pisca Igora Štiksa režira gost iz Beograda, dokazani reditelj Boris Liješević. U kuloarima se već govori da će predstava biti pravi hit.

Glumac je centar

Koja uloga Vam je pripala u predstavi „Brašno u venama". Koliko je tekst Igora Štiksa blizak aktuelnoj situaciji u BiH?

- To je prvi dramski tekst Igora Štiksa, događa se danas, u jednoj noći, 22 godine nakon rata. Porodica je prvi put na okupu. Tokom večere otkrivamo karaktere kojima je rat stvorio ili zaustavio protok krvi u žilama. Puni su životnog taloga koji Štiks zove brašno. Igram ulogu Igora, koji je nakon rata izabrao da putuje po svijetu i izvještava s ratišta. Moj lik je ratni reporter. Svaka uloga je drugačija, tekst je vrlo tanano ispisan, mnogo se više sazna o tim ljudima koje gledamo preko onoga što rade, a manje preko onoga što govore. Prati priču jedne porodice, ne spominje se nikada da se radi o Sarajevu, ali to može biti ono ili bilo koji drugi grad ili prostor.

Hit predstava „Dame biraju", za koju potpisujete režiju, ponovo je na sceni, s malo drugačijom glumačkom podjelom. Već nakon prvih izvedbi pokazalo se veliko interesiranje publike.

- Ja sam to radio s studentima generacije 98. na Akademiji kao ispit na drugoj studijskoj godini. Oni su po završetku Akademije od toga napravili projekt i tada je osnovan „Altteatar", koji ove godine slavi 10 godina rada. Meni je bilo zadovoljstvo raditi ponovo tu predstavu, jer se radi o jednom tekstu koji ostavlja prostor glumačkoj mašti. Izuzetni mladi glumci, Adnan Goro, Enes Salković, Igor Skvarica, Emir Fejzić, Amila Terzimehić, Davor Sabo, od kojih je petero nezaposleno, bili su moj osnovni razlog da prihvatim raditi taj projekt. Učinilo mi se da će to omogućiti ljudima koji vole teatar, a opet na neki način odlučuju šta se događa u teatru, da ih vide, zavole njihovu posvećenost glumačkoj umjetnosti i prosto da tako nađu svoje mjesto u ovoj teatarskoj sredini u kojoj jesmo. Imali smo divan proces i logično je da rezultat bude na zadovoljstvo i radost i glumaca i publike.

Kultna „Audicija" krajem 2014. godine proslavila je 30. rođendan. Iako je publici dostupna samo na YouTubeu, i dalje je jednako popularna kao kada je nastala. U prilog tome ide i činjenica da se na jednoj od lokalnih TV stanica emitira istoimeni šou...

- Mogu reći da je meni „Audicija" jedno lijepo sjećanje na početke, da smo imali sreću da tu predstavu vidi veoma mnogo publike, da je vole, da je danas ljudi gledaju kada se požele bosanskog humora na internetu, na CD-u, DVD-ju..., da pogledaju ponovo to što smo radili i da im je to jednako duhovito. Nismo mi slavili taj 30. rođendan jer predstavu ne igramo, ali lijepo je da se mnogi ljudi sjećaju nečega što smo mi radili tako davno i to je nekako dokaz da sve ono što se radi punim srcem bez mnogo ulaganja, gdje je sve okrenuto glumcu, uvijek se nekako najviše isplati i najduže traje.

Teatar je čarolija

I predstava „Umri muški", za koju potpisujete režiju, u februaru ove godine proslavila je 25. rođendan. Svi projekti u kojima ste Vi učestvovali su dugovječni. Očito znate tajnu kako do srca bh. publike, koja u godinama poslije rata baš i nije naklonjena kulturi i umjetnosti...

- Nemam tajnu. Možda imam sreću. Kada je riječ o predstavi „Umri muški", mi je igramo s jednakim entuzijazmom kao što smo igrali 1990. godine, kada je predstava nastala. Imam sjajne partnere, što mi je uvijek važno. Prvo pitanje koje postavim nakon što pročitam tekst, koji me na neki način zanima, kao i uloga koja mi je ponuđena i koja me zanima je to ko su mi partneri. I ako su to ljudi za koje znam da ću uživati u procesu, prihvatim posao.

Dugo Vas nismo gledali na filmu. Dobivate li ponude?

- Prošle godine snimio sam jedan dugometražni igrani film "Sabina K" i jedan kratki. Nekako je to dovoljno. Imam dosta posla na Akademiji i ne radim ni u pozorištu toliko često. Moram ponekad odbiti neke stvari iz prostog razloga što je moj primarni posao i opredjeljenje pedagoški rad kojim mogu mnogo više biti koristan mladim ljudima i na taj način učiniti teatarsku sliku u Sarajevu, BiH i regionu boljom i nekako uvjeriti ljude da teatar i dalje jeste čarolija i da je mjesto iz kojeg ljudi koji dođu na predstavu izađu oplemenjeni i bolji nego kada su ušli u teatar.

Monodrama o Umihani Čuvidini na čekanju

Šta se dogodilo s monodramom o Umihani Čuvidini koju ste trebali realizirati s Nadom Đurevskom?

- Nada je snimala film u Hrvatskoj koji je, maltene, okupirao godinu njenog vremena. Tako da mi to malo počnemo raditi pa stanemo. Ako bude sreće, i završit ćemo. Treba nam i ljepše vrijeme jer smo planirali to izvesti ambijentalno.

Organsko djelovanje s partnerom

Liješević iza sebe ima mnoge teatarske hitove, kao što su „Elijahova stolica" ili „Čekaonica". Je li zahtjevan za saradnju?

- Uz kolege s kojima, nažalost, nisam igrao godinama, Boris Liješević je šesti ili prvi član ekipe. Takav je njegov sistem rada. Mnogo poštuje i voli glumce. Kao i svaki proces kroz koji prođeš da bi napravio ulogu, i ovaj proces je težak, pogotovo s obzirom na temu. Ali meni prija. Osjećam da Boris čini sve da budemo u ovim ulogama bolji nego što smo bili u ranijim projektima. On traži istinito scensko djelovanje, dokumentarnu igru i organsko djelovanje s partnerom. Glumac je centar njegove teatarske estetike, tako i ja vidim teatarsku igru, takvo pozorište me zanima, pa stoga mi rad s Borisom veoma prija.