MOJE PUTOVANJE Havana, glavni grad Kube koji odiše prošlim vremenima

Kako sam popio koktel sa Hemingvejem...

Dan u Havani proveo sam bez mape i „lutao“ sam od dijela grada gdje se nalazi Čegevarin mural koji se nalazi na vojnoj zgradi

Piše: Amir GAČIĆ
11.11.2018 20:29
A
A
A

Putovanja su dio mog posla koji radim srcem i dušom. Kroz posao turističkog vodiča prošao sam i obišao većinu evropskih gradova. Na jedno takvo putovanje otišao sam sasvim slučajno, iako kažu da ništa u životu nije slučajno! 

Na poklon sam dobio dvije karte za Kubu. Bilo je teško vjerovati da sam dobio karte i to ne za običnu, nego biznis klasu. Malo je takvih sretnika! Kuba je bila totalna nepoznanica za mene osim onog što sam mogao da pročitam na internetu ili pogledam neki dokumentarac o toj zemlji. Polazak je bio planiran u oktobru i vremenska prognoza za taj period je obećavala. Letio sam na relaciji Sarajevo-Istanbul-Havana. Let je trajao 12 do 13 sati, ali u biznis klasi to vrijeme prođe vrlo brzo, jer je ugođaj bio nevjerovatan.

Nasmijani ljudi

Prije polaska za Havanu, odlučio sam da odmorim na Kubi. Došlo je vrijeme za ležanje na plaži, koktele i sunce. Odluka je pala da rezerviram hotel izvan Havane, u mjestu Santa Maria del Mar, koji se nalazi nekih 15 kilometara od Havane.

Po dolasku na aerodrom prvo je trebalo zamijeniti novac u konvertibilni pezos (CUC), dakle 1 EURO je iznosio 1 CUC. Nakon toga uslijedili su pregovori za taksi. Početna cijena je bila 50,00 CUC, ali uz pregovore cijena je bila 30,00 CUC. Nadao sam se da će se pojaviti neki automobil iz pedesetih godina, ali pojavila se nova Lada i avantura je mogla da počne.

Dok sam se vozio prema hotelu autoputem, primjetio sam da su im ceste dosta dobre, barem za taj dio Kube. Ispred nas su prolazili stari američki automobili, zaprežna kola, stari kamioni, zbog kojih sam imao osjećaj kao da sam u pedesetim godinama. Nakon pola sata vožnje, sitigao sam u hotel. Moja prva želja bila je vidjeti plažu iz snova, bijeli pjesak, predivno plavo more sa malo većim valovima koji nisu smetali za potpuni ugođaj u oktobarskom suncu.

Iako u hotelu nisam mogao popiti Mojito, tu činjenicu ublažavali su ljudi koji su radili u hotelu, susretljivost i osmijeh koji sam mogao vidjeti na svakom ćošku, spriječavali su me da čak i pomislim da se požalim na nešto. Došao je red i na izlet u Havanu. Havana je spoj arhitekture iz prethodna dva stoljeća, američkih automobila iz pedesetih i vedrih, nasmijanih ljudi, koji iako žive u siromaštvu, u svakom su trenutku spremni pozirati i sasvim spontano porazgovarati s vama. Zemlja salse živog ritma, cigara, lijepih žena, nostalgije, romantike…, ali i siromastva.

Srećom, iz hotela je bio besplatan autobus do Havane svaki dan u 10 sati ujutro, a povratak je bio planiran u 17 sati, tako da nisam morao razmišljati o tome kako da se prebacim ili da se cjenkam oko prevoza koji i nije baš jeftin.

Čuveni Mojito

Ono što je sigurno jeste da Havana nikoga neće ostaviti ravnodušnim. No, ruku na srce, ono početno oduševljenje malo popusti kada vidite gdje ljudi i kako žive. Havana je zaista mjesto gdje je na neki način vrijeme stalo pedesetih i šezdesetih godina. Veliki broj oldtajmera koji kruže gradom i nude turistima uslugu vožnje i obilaska za četrdesetak CUC, između ostalog, podsjeća na to.

Iz svake prostorije, kuće ili stana nude vam nešto, suvenire, cigarete, internet kartice, a neizostavno pitanje je „odakle ste“. Na moju pomisao da možda ne znaju za BiH, ipak kada bih odgovorio „Bosnia“, svi bi se nadovezali „Aaa, Bosnia and Herzegovina“.

Dan u Havani proveo sam bez mape i „lutao“ sam od dijela grada gdje se nalazi Čegevarin mural (Che Guevara) koji se nalazi na vojnoj zgradi. Pitao sam smijem li se fotografirati. Zatim sam otišao do Katedrale i poznate El Floridite, kafane u koju je Ernest Hemingvej (Hemingway) volio svraćati. Odlučio sam da popijem jedan koktel sa Hemingvejem, čija se statua nalazi u baru. Odluka je pala na Mojito iako je najpoznatiji koktel tamo „Daiquiri“ za koji kažu da je bio omiljen Hemingveju.

U bar je stigla grupa Kanađana sa Kubanskim vodičem koji je za sve nas otplesao nekoliko plesova uz taktove muzike uživo. Ponovo sam izašao na ulicu i ušao u dio grada koji je zaista pokazivao pravu situaciju u gradu... Siromaštvo, ali ono što sam primjetio bio je osmijeh na licima i muzika koja je dolazila iz svakog dijela grada. Na red je došao i ručak. Bio sam u dilemi da li da jedem nešto iz raznoraznih uličnih ponuda ili da sjedem u neki od restorana koji obično nude uz ručak „free“ koktel, koji ipak naplate uz obrok, no to sam izabrao.

Kupovina suvenira

U svakom restoranu ili baru u koji odlučite sjesti, zabavljat će vas muzika nekog lokalnog benda koji u pauzi traži donaciju za očuvanje kubanske muzike. Na red je došla i kupovina suvenira. Tu sam se našao u nedoumici, šta kupiti, jer ponuda i nije baš pretjerano velika. Kupio sam magnete, privjeske i naravno kubanske cigare, ali u zvaničnoj prodavnici, jer ih na ulici i nije baš zahvalno kupovati.

Za vrijeme boravka na Kubi, upoznao sam i nekoliko ljudi iz drugih dijelova naše planete koji su već ranije bili na Kubi. Rekli su mi da Kuba nije ono što je bila za vrijeme Fidela Kastra (Castro). Vrlo teško možete naći neke suvenire sa likom voljenog vođe, jer se polako već sve mijenja. Kazao mi je da ima više slobode, ne znam na koju slobodu misle.

Iako Kuba nije baš jeftina kako kažu i polako gubi draž jer ulazi u moderni svijet, ipak ima nešto svoje, nešto neobično i definitivno je vrijedna da se posjeti. Ako ništa, onda zbog predivnih plaža i koktela, a to su samo neki od razloga. Ipak, nakon svakog putovanja vratimo se bogatiji i drugačiji. Upravo takvo je bilo i moje putovanje u koje se vrijedilo upustiti!

Djevojčica kojoj sam poklonio bombone

Prije polaska na Kubu, pročitao sam da treba ponijeti bombone, jer se djeca oduševetim slatkišima. Pored mene je sjedilo nekoliko ljudi, lokalaca. S njima i jedna djevojčica koju sam pitao smijem li joj pokloniti bombone. Taj trenutak mi je definitivno bio najljepši dio dana. Oduševila me njena skromnost, kada je uzela jednu bombonu, pa sam joj ponudio još, a nakon toga, dao sam joj cijelu kesicu. Nevjerica na njenom licu i trenutak kada se pojavio osmijeh zbog kesice bombona me razoružao. Shvatio sam da su ti ljudi, iako materijalno imaju malo, ipak bogatiji od nas, na neki drugi način.

Više o:

Kuba Havana