Naučnici već više od 180 godina pretpostavljaju da su preci sisavaca polagali jaja, ali sve do sada za to nisu imali čvrste fosilne dokaze. Paleontolozi su napokon pronašli prve naznake koje potvrđuju tu dugogodišnju teoriju, piše ScienceAlert. Prije otprilike 250 miliona godina, u doba najvećeg masovnog izumiranja u historiji Zemlje poznatog kao Veliko izumiranje, opustošenim krajolikom dominirao je Lystrosaurus, predak sisavca nalik svinji s kljovama.
Nova analiza sugerira da je upravo sposobnost polaganja jaja bila ključna za njegov opstanak u tom burnom razdoblju. Ovo dugo očekivano otkriće moglo bi riješiti desetljećima star naučni misterij i potvrditi polaganje jaja kao presudnu strategiju preživljavanja za ovu grupu životinja.
Otkriće fosila starog četvrt milijarde godina
Međunarodni tim naučnika u novoj je studiji ispitao tri fosilizirana mladunca Lystrosaurusa, od kojih je jedan, kako se čini, uginuo još u jajetu. Fosil je pronađen još 2008. godine u polusušnoj južnoafričkoj regiji Karoo, ali je tek nedavni tehnološki napredak omogućio detaljnu analizu.
Koristeći naprednu tomografiju u Evropskom postrojenju za sinkrotronsko zračenje u Francuskoj, naučnici su uspjeli zaviriti unutar 250 miliona godina starog fosila.
Sinkrotronska tomografija je nedestruktivna metoda koja koristi rendgenske zrake za trodimenzionalno snimanje sitnih unutrašnjih struktura fosila. Jennifer Botha, paleontologinja sa Univerziteta Witwatersrand u Johannesburgu i koautorica studije, objasnila je kako su i prije snimanja znali da se radi o „savršeno sklupčanom mladuncu Lystrosaurusa“.
„Još tada sam sumnjala da je uginuo u jajetu, ali jednostavno nismo imali tehnologiju kojom bismo to potvrdili“, izjavila je Botha.
Šta su otkrili snimci
Iako fosilni ostaci ljuske nisu pronađeni, sklupčani položaj mladunca i veličina stijene u kojoj je sačuvan odgovaraju obliku i veličini jajeta. Snimci su otkrili ključan detalj: donja čeljust mladunca nije bila srasla, što je karakteristika današnjih ptića i kornjača prije izlijeganja.
To snažno upućuje na to da je mladunac uginuo još u jajetu. Uz to, njegove kosti i hrskavica bile su preslabe da bi mogle nositi njegovu težinu, za razliku od druga dva analizirana primjerka novorođenih Lystrosaurusa.
Botha i njeni kolege stoga pretpostavljaju da su jaja Lystrosaurusa vjerovatno imala mekanu, kožnatu ljusku, za razliku od tvrdih ljuski jaja dinosaura, čiji su fosili mnogo češći.
Strategija preživljavanja u doba izumiranja
Postavlja se pitanje kako je ovaj zdepasti biljojed uspio preživjeti Veliko izumiranje dok su mnoga druga, opasnija stvorenja izumrla. Ranija istraživanja pokazala su da je Lystrosaurus bio vrlo prilagodljiv – neki su primjerci u hladnijim klimama vjerovatno hibernirali. No, ova nova studija ističe polaganje jaja kao ključnu prednost.
Lystrosaurus je, čini se, polagao jaja koja su bila velika u odnosu na veličinu njegovog tijela. Takva jaja bila su otpornija na isušivanje u surovom okolišu tog doba.
Velika jaja također znače da su mladunci vjerovatno bili krupni i rano razvijeni, sposobni da se sami hrane, bježe od predatora i brže dosegnu spolnu zrelost. Veličina jaja upućuje i na to da Lystrosaurus nije proizvodio mlijeko, već su se mladunci hranili bogatim žumanjkom prije izlijeganja.
Ovi nalazi podržavaju i postojeće teorije o porijeklu laktacije kod sisavaca. Ona možda nije započela kao način prehrane mladih, „već kao kožni sekret koji je služio za vlaženje jaja, pružanje hranjivih tvari, zaštitu od gljivičnih i bakterijskih infekcija ili za hormonsku signalizaciju kroz membranu jajeta“, objašnjavaju istraživači.
Ukratko, studija sugerira da je Lystrosaurus preživio kataklizmu zahvaljujući brzom odrastanju i ranom razmnožavanju, što mu je dalo prednost u svijetu nakon Velikog izumiranja. „Lystrosaurus zauzima ključan položaj za razumijevanje kako su reproduktivne strategije oblikovale preživljavanje tokom ovog masovnog izumiranja“, zaključuju istraživači u studiji objavljenoj u časopisu PLOS One.
