Igor Galo (70) nedavno je u Puli dobio nagradu za životno djelo. Ovog vrsnog glumca, koji je igrao i u mnogim stranim filmovima, sreli smo nedavno u Trebinju na Festivalu mediteranskog i evropskog filma, gdje je prošle godine dobio Zlatni platan.

Glumac koji je ostvario niz značajnih i prepoznatljivih rola govorio je o životu, filmovima, nagradama i još ponečem razgovarali smo s ovim umjetnikom, koji kaže da je njegov moto da naučiš da u životu nećeš da patiš.

Bez interesa

U Puli ste dobili nagradu za životno djelo. Koliko Vam kao umjetniku koji je pola stoljeća glumac znače nagrade?

- Ti koji su prije mene dobili ovu nagradu su velika imena i zapanjen sam da sam ja među njima. Sama nagrada mi znači puno, a posebno zbog Fabijana Šovagovića, s kojim sam igrao u svom prvom filmu ”Imam dvije mame i dva tate”. Prođe 50 godina i dočekaš nagradu koja nosi Fabijanovo ime i to od struke, od filmskih redatelja Hrvatske. Recimo, veoma je važno da je neko vidio i primijetio da postojite. Da je pregledao vaš rad. Vi ste u mislima nekoga, neko je vagao. To nije politika. Tu nema interesa, tu nema para. Nagrada u Puli nije nagrada Pulskog festivala, nego nagrada cijele Hrvatske. 

Kako ste se odlučili da se bavite glumom, kako je sve počelo?

- Počelo je tako što sam bio Raka u ”Gospođi ministarki” 1965. godine u predstavi kojom je Kninska gimnazija obilježavala 35 godina postojanja. U tu gimnaziju išao sam u prvi i drugi razred, a onda nastavio treći i četvrti u Puli. Tu sam popio taj virus ”dasaka koji život znače”. U trećem razredu uključio sam se u rad eksperimentalne omladinske scene u Puli, s kojom sam prošao sve festivale od republičkog nivoa do jugoslavenskog na Hvaru 1967. Iste godine upisao sam Šumarski fakultet u Zagrebu. U slobodno vrijeme, a da zaradim neki džeparac, statirao sam u filmu „Tri sata za ljubav“ Fadila Hadžića, u kojem su glavne uloge igrali Stanislava Pešić i Dragan Nikolić. Na tom snimanju zapazio me je Drago Bahun, asistent Kreše Golika, i pozvao na probno snimanje za ulogu u filmu „Imam dvije mame i dva tate“. Tako je počelo.

Snimili ste mnogo filmova na prostoru bivše Jugoslavije, ali i u inozemstvu. Kako je biti glumac na našim prostorima, a kako vani?

- Ne znam kako je sada, ja sam relativno završio. „Jadran film“ je, recimo, pružao usluge snimanja holivudskim produkcijama, pa smo se tako i mi nalazili u tim filmovima. Dobivali smo i zahtjevnije uloge, pogotovo oni koji su znali engleski jezik. U stranim filmovima glumac je bio bolje tretiran, kako finansijski tako i uvjetima rada, ali je u našim filmovima bilo nekako više radosti.

Filmska produkcija danas i mladi glumci?

- Gledajući ove mlade ljude sada u ovim situacijama novih država, pitam se kakve oni imaju šanse da dostignu nešto što smo ipak mi imali. Samo jedne usporedbe radi, ja sam do svoje 24. godine snimio deset filmova sa šest glavnih uloga. Pogledajte njih. Koja je šansa da dobiju ijednu glavnu ulogu do 30. godine, da film bude uspješan. Da dođu da ga gledaju i da traje. Objektivno su vrlo male šanse. Sada se kasno počinje, pogotovo glumice. One sada ne mogu početi prije 23-24 godine, dok ne završe akademiju. To je situacija koja ne obećava.

Problem u kući

Ima li nešto što Vam je bilo teško kada ste počinjali svoju filmsku karijeru?

- Meni ništa nije bilo teško. Dok sam snimao film, ja sam se zabavljao. Nikada se nisam mučio iako neki kažu da su se mučili dok su snimali. Najveći problem na domaćem filmu je što se muka vidi. Ljudi idu da gledaju film da se raduju, a ne da se pate. Jer većina ima problem kući, a u kino ide da ga zaboravi, da se zabavi.

Kako provodite penzionerske dane, šta sada radite?

- Ideja mi je da napravim dokumentarni film o Jugoslavenskom filmskom festivalu u Puli. Spremam ga već deset godina. On je praktično gotov, ali ga niko neće. Jugoslavija nije omiljena tema. Jugoslavenski film je, nažalost, kao i sve što je bilo jugoslavensko, raščerečen. Nema više zemlje koja bi se brinula o tome.

Ljudska prava

- Moja žena Mirjana i ja osnovali smo udrugu HOMO, koja se bavi zaštitom ljudskih prava. Da bar stanemo i pokažemo da, ako neko nekome upadne u stan, se ne slažemo s tim, da to nije dobro, mada mi to ne možemo spriječiti. Bilo je dosta ljudi koji su nam dali podršku – kaže Galo.

Učinio sam sve za djecu

- Sve ono što sam nekada slušao, a slušam i dalje kada roditelji kažu djeci: „Cijeli sam se život mučio za tebe, a ti mi ne vraćaš“. To ne volim kod roditelja, jer roditelj nema šta o tome da kaže, a kamoli da se pati. Znači da su im djeca došla kao kazna. A djeca nisu kazna. Meni je svaki čas sa mojom djecom bio blagodat. I ne mogu nikako da kažem da sam se ja žrtvovao za djecu. Iako sam učinio sve što sam mogao, ali nikada se nisam žrtvovao. Imam dvije kćerke i četiri unuka, svaka po dva, i sretan sam kada sam s njima – govori Galo.