MOTIVACIONI INTERVJU O zajedničkom nastupu u Mariboru sa Semirom Osmanagićem i Josipom Grbavcem Bracom

Goran Karan za "Avaz": Posudio sam sve što imam

Čovjeka određuje namjera, a trud ga kvalificira

Razgovarala: Enisa SKENDEROVIĆ
04.11.2018 20:21

Karan: Semir, Braco i ja imamo istu misiju

U srcu imaš jedan trezor ljubavi, jednu banku, gdje svako koga si ikad pogledao milo, ima račun

“Jučer sam bio pametan, pa sam htio mijenjati svijet, a danas sam mudar pa želim mijenjati sebe”, riječi su velikog pjesnika Džemaludina Mevlane Rumija, s kojima smo započeli motivacioni intervju s hrvatskim pjevačem i kompozitorom Goranom Karanom. Citirao je Rumija već u startu...

Dogovoreni intervju počeli smo u ranim jutarnjim satima... Mislili smo, možda je još rano za neke ozbiljne razgovore, ali naprotiv. Karan je u svom splitskom domu podigao slušalicu i odmah se mogla osjetiti pozitivna jutarnja atmosfera, lagane pjesme čule su se u pozadini, pjevač je bio spreman da svoju pozitivnu energiju prenese i na nas.

Energetska radionica

- Treba vratiti srce na tvorničke postavke - kaže nam, ističući da je upravo to poruka koju nosi događaj pod nazivom "Ljubezen je naša dediščina", odnosno "Ljubav je naša ostavština", koji je zakazan za 29. decembar u mariborskoj dvorani “Lent”.

Splitski pjevač udružit će snage sa samozvanim iscjeliteljem Josipom Grbavcem Bracom sa zagrebačkog Srebrnjaka i Semirom Osmanagićem, biznismenom i osnivačem Fondacije Arheološki park “Bosanska piramida Sunca”.

U festivalskoj dvorani ovaj trojac predstavit će publici jedinstven program, satkan od tri uvezane cjeline, Bracine "Energije pogleda", Karanove "Energije ljubavi" i Osmanagićeve "Ljekovite energije piramida". Iako Karan, kako kaže, ljude samo liječi kroz svoje pjesme, projekt "Ljubav je naša ostavština", kako nam je kazao, zamišljen je kao svojevrsna interaktivna energetska radionica.

- Radi se o namjeri da vratimo nazad ono što nam je dragi Bog dao. Dakle, sve što napraviš u životu, sve je to, zapravo, želja da ostaviš neku ljubav iza sebe, jer na onaj svijet niko od nas neće ponijeti ono što je uzeo nego ono što je dao – kaže nam Karan.

Kada ste se upoznali sa Semirom Osmanagićem i Bracom?

- Bilo je to kad smo moj bend “Vagabundo” i ja svirali na otvorenju zabavnog Arheološkog parka u Ravnama pored Visokog. Imao sam čast da tu nastupim. Nakon dvije godine, ponovo smo svirali na istom mjestu. Tada sam vidio da je ta mikrosredina snažno djelovala na ljude koji žive tamo. S obzirom na to da je upravo Bosna i Hercegovina možda i najviše bila izložena podjelama tokom prošlog vremena, kad se prelazilo iz bivše države u novu državu, veoma mnogo rana je ostalo na srcima, mnogo uspomena koje je veoma teško učiniti smislenima, a kamoli opravdati.

Šta je cilj programa koji predstavljate publici u Mariboru?

- Cilj nam je prenijeti publici divnu i važnu poruku, poruku o značaju emocionalne energetske komunikacije sa sobom i svima onima s kojim dijelimo živote. Tako smo napravili program koji kroz tri dijela pruža informaciju i istovremeno uspostavlja komunikaciju na individualnom nivou, dajući ljudima odmah i izravnu mogućnost izražavanja doživljenog.

Na koji način Vi liječite ljude?

- Ja pjevam, pišem pjesme, ali za sebe kažem da se bavim muzičkom kardiologijom i emocionalnom kiropraktikom. Pjesma je jedna od umjetnosti koja je linearna, jer teče svojim tokom, odnosno to je jedan emocionalni telegram kroz koji, ako je prava stvar, ljudi osjećaju to isto. Dalmatinska pjesma i sevdah nisu iste ljestvice, ali je isto srce. Sve dok se neko ne poljubi uz pjesmu koju si napisao, ta je pjesma kao uspavana ljepotica. Tu uspavanu ljepoticu ne treba ljubiti nego se kraj nje treba ljubiti. Jer, kad postane zvučna slika nečijeg života, onda pjesma dobije značaj.

 Šta se desilo kad ste posljednji put bili u parku Ravne?

- Kako su Braco i njegova menadžerica Ebru bili tamo ove godine, pratili su reakciju ljudi dok sam izvodio pjesmu “Moja ostavština je ljubav”. Došla je do zaključka da bismo se nas trojica dobro slagali i da bismo trebali napraviti neki zajednički projekt. Jer, čovjek je biće namjere, nas određuje namjera, a trud nas kvalificira. Semir, Braco i ja imamo istu misiju, samo su različita oružja koja koristimo, različite umjetnosti.

Neprestana terapija

Vratiti srce na tvorničke postavke, poruka je ovog događaja?

- Da, to je jedino što možemo učiniti, jer na vanjske okolnosti ne možemo utjecati.

 Otkrijte nam kako ste ušli u tu sferu duhovnosti?

- Svako ima svoje puteve i načine. Uvijek, u svakom uglu i iz svakih drugih univerzuma, svi znaju za duhovnost i za božansku osobu, samo je zovu drugačijim imenom. To je, zapravo, poštanski pretinac koji svako od nas ima u svom srcu. Najteža stvar u mom poslu je reći “ne” i samodisciplina je dobrodošla, dugo sam tražio neke odgovore. Davno nekad, kad sam postao roditelj, ti su mi odgovori bili nužni da bih ih mogao prenijeti sljedećoj generaciji. Došao sam, srećom, do nekih odgovora i sad mislim da je vrijeme da vratim ono što mi je dato, jer sam sve što imam posudio.

 Izjavili ste jednom prilikom da se u svojim pjesmama suočavate sa svojim emotivnim izazovima?

- Tako je, terapija je neprestana. Otkrio sam, s obzirom na blagodat godina koje živim, da sve osobe koje si ikad volio, još voliš.

 Kako to mislite?

- Čovjek, naprimjer, ima blagodat sna. Kad sanjaš, obično se nađeš u nekoj situaciji, a tada se ne preispituješ otkud ti tamo, u nekoj situaciji. Jednostavno se nađeš u tim okolnostima. Eh, u tim okolnostima znaju se pojaviti ljudi s kojima si osjećao određenu bliskost. Vrlo je zanimljivo da u snu čovjek nije svjestan svojih trenutnih situacija, jednostavno si negdje i kad sanjaš određenu osobu, onda imaš priliku vidjeti koliko ti ona još znači. Bez obzira na to što nemate odnos i što to neće utjecati na odnos koji ti imaš s osobom tokom svog budnog stanja. Jednostavno, u srcu imaš jedan trezor ljubavi, banku, gdje svako koga si ikad pogledao milo, ima račun.

Teško je uspostaviti povjerenje

Vi ste, zapravo, napisali pjesmu na engleskom “My Legacy Is Love”, odnosno “Moja ostavština je ljubav”, koja je posvećena upravo mjestu Ravne, koje Vas je toliko oduševilo?

- Tako je. S obzirom na to da su se sistemi dosta urušavali, baš u BiH ljudi su, generalno, nepovjerljivi prema bilo kakvim namjerama sistema i veoma je teško uspostaviti povjerenje, koje je mnogo puta bilo izigrano od raznih struktura. Tako da sam bio fasciniran kad sam ponovo vidio to mjesto. Ta djela u kamenu su, zapravo, ljubav.

 Liječim pjesmom

 Čini mi se da je Vama nekako najlakše pjesmom doprijeti do ljudi.

- Kroz pjesmu je lako pustiti srce. U životu izmusti od nekoga da ti kaže da te voli, veoma je teško, a pjesmom je to mnogo lakše, a i ljepše zvuči. Neko me je neki dan pitao da li liječim na daljinu, rekao sam ne, možda samo moje pjesme liječe. Ako liječim, onda liječim tako što ljude upućujem na blizinu, da liječe jedni druge.

Najvažnije je koga se sjetite prije nego što zaspite

- Ljudima je najvažnije koga se sjete prije nego što zaspu, ona posljednja misao koja je upućena onima koje vole, a da li su s njima ili nisu, to su, opet, okolnosti – kaže Karan.

NA VRH