TOP-INTERVJU Uoči premijere „Sjećaš li se Doli Bel“ u Kamernom teatru 55

Hadžihafizbegović: Mahmut je moj najteži posao

Prodano 11 izvođenja predstava unaprijed, popunjen repertoar do septembra

Razgovarala: Edina BAKIĆ
14.03.2019 22:53

Hadžihafizbegović: Trema postoji

Foto: (Foto: S. Saletović)

Rijetki su kulturni događaji u našoj zemlji koji su izazvali interes kao što je predstava„Sjećaš li se Doli Bel“, koja će večeras premijerno za medije, a sutra za javnost biti izvedena u Kamernom teatru 55 u Sarajevu.

Komad nastao prema tekstu Abdulaha Sidrana, u režiji Kokana Mladenovića, izvest će glumci Elma Juković, Davor Golubović, Mirsada Tuka, Emir Hadžihafizbegović, Gordana Boban, Tatjana Šojić, Admir Glamočak...

 Umor i euforija

Dok se jučer pripremala pres-konferencija, u drugoj prostoriji pakovale pozivnice, uposlenici Kamernog teatra 55 iscrpljeni, ali puni euforije završavali svoje obaveze, u glumačkom studiju vodili smo razgovor s Hadžihafizbegovićem, koji tumači ulogu oca.

- Trema je odgovornost, naravno da je osjećam pred premijeru. Glumac koji kaže da nema tremu vjerovatno je netalentiran. Svaki čovjek koji savjesno obavlja svoj posao, da li je to pekar pred izvlačenje iftarskih somuna, hirurg koji ulazi u operacionu salu, automehaničar koji popravlja kola, frizerka, ako želi da njihove kreacije budu uspješne, kao što mi želimo da bude predstava, mora pojačati odgovornost. A povećana odgovornost je trema koju treba pretvoriti u kreativnost, što ne sumnjam da će ovaj ansambl iznijeti. Radi se o 11 glumaca i dječaku Sinu Kurtu, koji je do te mjere  talentiran i napravio je sjajnu rolu, potpuno legitimno može se svrstati uz nas, profesionalce - kaže Hadžihafizbegović.

 Prema našim insajderskim informacijama, kreirali ste jednu od najboljih uloga u bogatoj karijeri.

- Više nemam odnos prema kvalitetu uloge koju sam napravio, jer sam 60 dana unutar procesa i čekamo ono što je najvažnija stvar - šta će reći publika. Film mi nije referenca kako trebam raditi ulogu. Tako će lik oca Mahmuta, kojeg je maestralno odigra Slobodan Aligrudić, biti drugačiji. Svoj lik u predstavi vodim na drugačiji način, ali se držim tog karaktera.

Imam šest scena koje traju skoro 50 minuta. Ovo je, poslije „Žabe“ i možda „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“, moj najteži posao u teatru, a imam blizu 30 pozorišnih uloga. Važno je napomenuti da je Mladenović adaptirao roman Abdulaha Sidrana, a ne film.

 Mnogi kažu da bi ovo mogao biti teatarski događaj godine u BiH. Do kraja marta zakazano je osam izvođenja, slično je i u narednim mjesecima.

- Ljudi danima opsjedaju naš teatar, ali, nažalost, karata nema. Čak smo 11 izvođenja predstave prodali unaprijed i već smo u fazi da prodajemo predstavu u septembru. I za mene, kao upravnika Kamernog teatra 55, to je veliko iznenađenje. Na spisku imamo 24 grada odakle su nam stigle želje za rezervacije. Do sada imamo 2. 500 rezervacija, što znači da je, u skladu s našim kapacitetom, već rasprodano 15 izvođenja. Čak se desilo i to da smo bjanko pozvani na neke festivale.

Publika je na neviđeno zavoljela predstavu.

- Vjerujem u iscjeliteljsku moć kulture, a kultura se smišljeno ruši. Projekt rušenja kulturnih krugova u velikim gradovima Balkana, pa i izvan, posljedica je straha da bi kultura mogla ugroziti neke tiranije koje su sasvim izvjesne na nekim tačkama na ovim prostorima. Uvijek su iz kulturnih krugova dolazile revolucionarne poruke.

  • Detalj s generalne probe
    Detalj s generalne probe

 Stanje duha

 Kako se umjetnici snalaze u bh. okruženju?

- Problem s bh. društvom je stanje duha. Iz Bosne odlaze i oni koji imaju jako dobre plaće. Odlaze zbog stanja duha, ne samo zbog nekog materijalnog momenta. „Doli Bel“ je umjetnička borba, ustvari to je terapija, i dok mi porađamo ovu priču, četnici marširaju kroz Višegrad, ubijaju se djeca po Siriji,  migranti naseljavaju Bosnu, neki političari rade na disoluciji države, traga se po šumama za serijskim ubicama... Što znači da živimo u sotonskom, đavoljem ambijentu i baviti se umjetnošću u takvim uvjetima nije lako. Trebate se isključiti iz te morbidne društvene situacije, ali to je naša terapija i sigurno da ova mala bh. sredina ima ozbiljnog keca u rukavu koji se zove kultura. Sve dok vlast ne prepozna koliko kultura može pomoći i vlasti i državi, bit ćemo taoci antikulturne politike.

 Strah me primitivizma

- Odgovorno tvrdim da će granice Evropske unije u vremenu pred nama biti omeđene kulturnim identitetima. Neoliberalni kapitalizam u svom cunamiju mete ozbiljne državne supstance, odnose nam struju, vodu, strane banke nam odnose milijarde kamata... I svi oni su surovi. Ali ne mogu odnijeti „Doli Bel“, Sidrana, Mersada Berbera, Safeta Zeca, Ivu Andrića, Danisa Tanovića...

 Ako se ne prepozna da identitet Bosne možemo bolje sačuvati kulturom, a ne politikom, onda se bojim da će se stvari multiplicirati unatrag. Moramo se vraćati nečemu što će biti zajednička borba protiv primitivizma. Vjerujte, najviše me strah primitivizma, a ne ratova, visina, zatvorenih prostora, proći noću kraj groblja... Nego primitivizma, koji se ovdje hrani i dobiva legitimitet. Primitivizam je najveća boljka bh. društva.

Umor je konstanta

- Ja sam radoholik. Umor je konstanta mog rada još od 1985.  Poznat sam na ovim prostorima kao brodvejski profesionalac, ali sve to uspijevam zahvaljujući ljudima oko sebe. Kad mi neko kaže da povučem ručnu, to mi izgleda da neko Leu Mesiju (Messi) kaže da propusti pet utakmica španske lige - pojašnjava glumac.

Komentari

NA VRH