Svjetska premijera filma "Que Vadis, Aida" bh. rediteljice Jasmile Žbanić bit će upriličena danas na Venecijanskom filmskog festivalu u 16.30 sati.  Prije premijere  održana je press konferencija na kojoj su osim Žbanić govorili i glumci Jasna Đuričić, Boris Isaković i  Rejmond Tiri (Raymond Thiry). 

- Na početku želim kazati kako smo jako sretni što smo na Venecijanskom festivalu i što smo se uprkos pandemiji koronavirusa okupili zajedno. Kada je riječ o filmu mi smo željeli ispričati priču o ženama koje su u izgubile svoje sinove, muževe, članove porodice. Neke žene su izgubile čak 16 članova svoje porodice u ratu u BiH. Do sada smo imali mnogo filmova iz muške perspektive. Sada sam napravila film iz perspektive žene, na osnovu njihovih priča, i svemu onome što sam pročitala o njima, kako su živjele tada i kako žive sada - kazala je  Žbanić.

 Jasna Đuričić, koja glumi Aidu, kazala je kako je ulogu u filmu prihvatila zbog izuzetno važne teme o kojoj film govori. Kazala je i kako se za ovu ulogu pripremala jako dugo i studiozno. 

- Pogledala sam gotovo sve što postoji o Srebrenici i o stradanjima. To su dokumentarci, knjige, svjedočenja žrtava. U jednom trenutku možete reći: 'Da, ja sada znam sve o tome, ali uvijek vam fali onaj jedan dio da kompletirate priču. U tom smislu meni je ta magija filma pomogla da kompletiram tu sliku. Taj dio koji mi je falio. Kada dođete na set i ispred sebe vidite 400 do 500 statista, oni prestanu da budu statisti. Kada ih vidite u prostoru koji je bio identičan kao što je bio tada u UN bazi 1995. godine osjećala sam se kao da sam tamo u Srebrenici. Ovaj film je univerzalna stvar i naš zajednički problem, planetarni problem i može da se dogodi bilo gdje. Ovaj film je užasno važan i jako je bitno govoriti o ovakvim temama na ovakav način. Jasmila je ekspert koji stalno ide u područje koje niko ne želi. Ona priča o stvarima o kojima nijedna strana ne želi govoriti. Uvijek govori o malim ljudima - kazala je Đuričić.

O filmu je govorio i glumac Boris Isaković koji je utjelovio lik ratnog zločinca Ratka Mladića.

- Pregledao sam dosta snimaka na YouTubeu i insistirao sam na tačnim riječima, nisam želio promijeniti čak ni redosljed riječi u rečenici. Naravno nije sve rečeno u filmu. Gledao sam i pokušavao da shvatim karakter tog lika, to je način na koji sam se pripremao", rekao je Isaković.

Žbanić je istakla i kako film nije usmjeren protiv UN-a, ali da ova organizacija nije bila dovoljno jaka da se izbori s dešavanjima u našoj zemlji.

- Upoznala sam mnogo UN-ovih vojnika, tako da su sve priče u filmu zapravo njihove. Jedan muškarac mi je ispričao kako je plakao jer ništa nije mogao učiniti za njih, dok su mi ljudi govorili da niko iz UN nije plakao i da ih nije bilo briga za njihovu bol. A onda sam našla u dokumentima, pričama žena, da je zaista postojao muškarac koji je plakao. Razgovarala sam i sa osobom koja je napravila finalni izvještaj 'Srebrenica' Davidom Harlandom kako bih vidjela da li sam nešto propustila jer sam radila dosta sa preživjelim i onda sam napisala onako kako sam shvatila da se desilo -kazala je Žbanić.

Naglasila je i da je upoznala i mnogo holandskih vojnika koji su poslije rata u Srebrenici dobili posttraumatski sindrom i da i dan danas žive s tim, ali da je bilo i onih koji nisu imali empatije prema muslimanskim stanovništvom.