OTVORENO ZA AVAZ

Darko Cvijetić, autor potresnog romana: "Schindlerov lift" je razrez nožem kroz historiju Jugoslavije

Izlijetao sam s proba, jer nisam mogao da savladam emociju koja mi je došla do grla, ulazila u pluća i nije dozvoljavala da udahnem kisik

Cvijetić: Izlijetao sam s proba, jer nisam mogao da savladam emociju. E. Hasić

Razgovarala: Nerma Ajnadžić

26.4.2021

U Kamernom teatru 55 prije nekoliko dana premijerno je izvedena dugoočekivana predstava „Schindlerov lift“ pod maestralnom rediteljskom palicom Kokana Mladenovića.

Bolan pozorišni komad o stradanju u Prijedoru u proteklom ratu, ali neophodan za ispričati, nastao je prema istoimenom višenagrađivanom romanu Darka Cvijetića. On je ispričao strahovitu sudbinu ljudi iz Prijedora i stanovnika famoznog crvenog solitera, koji ima mnogo simbolika. Na prvom mjestu, on predstavlja državu koje više nema – Jugoslaviju. Potom samo ime asocira na Oskarom nagrađeni film o holokaustu „Schindlerova lista“, a lift u soliteru je upravo marke „Schindler“.

Djevojčica Stojanka, čija smrt otvara i predstavu, simbol je stradale nevine djece, ali i svih onih koji su ni krivi ni dužni izgubili živote. A Cvijetić u tom neboderu i dan danas živi.

Rukopisna rampa

Ono što se pri samoj pomisli zarije kao nož u srce jeste činjenica da ljude nisu ubijali stranci, već prve komšije. Oni s kojima su se slavili Bajrami, Božići, Uskrsi, 1. maj...

Radilo se na tom umjetničkom djelu mjesecima, a sve je otežao koronavirus, zbog kojeg je prvobitna premijera planirana za februar odgođena.

S autorom romana Darkom Cvijetićem potpisnica ovih redova razgovarala je nakon odigrane predstave. Cvijetić nam je otkrio kako je došlo do saradnje s Kamernim teatrom 55 i direktorom Emirom Hadžihafizbegovićem, ali je otvoreno govorio o današnjici i društvu u kojem živimo poslije rata.

- Zapravo sam još pod šokom. Doista nisam vjerovao da će roman iz moje ladice ikada uopće prijeći rukopisnu rampu, da će uopće doći do čitalaca. Bio sam uvjeren da je to, ipak, neka ostavština za buduće ljude koji će doći. Nisam vjerovao da će se ovoliko koraka dogoditi u kratko vrijeme. Roman je prvo zaživio u regionalnom književnom smislu, dobio je nagradu „Miroslav Krleža“ u Hrvatskoj, potom „Petar Kočić“, preveden je na nekoliko jezika - njemački, italijanski, poljski, francuski... Ja sam prevashodno pjesnik i moje knjige su pjesničke, moji rukopisi su poetizirana stvarnost. Za mene je ovo bio izlet u prozu. Na jedan vrlo čudesan način – govori Cvijetić.

Dodaje da radi u prijedorskom pozorištu godinama, ali da mu nije palo na pamet da bi njegov roman bio teatarski učinkovit i vidljiv.

Kaže da je prije dvije godine upoznao Emira Hadžihafizbegovića, dok je bio član žirija na Festivalu bh. drame u Zenici. Poklonio mu je knjigu. Tih dana je bio i na ručku s akademikom Abdulahom Sidranom, kojem je, također, poklonio knjigu.

- Povratne informacije koje sam dobio od obojice su za mene bile nevjerovatne. Ta knjiga je ostavila poprilično ljudski i duboki trag u njima - otkrio nam je Cvijetić.

Naglašava da nikada nije pisao za pozorište, već da je do sada bio i reditelj, dramaturg i glumac te da sve to za njega predstavlja „svojevrstan hiperdoživljaj“.

Detalj iz predstave "Schindlerov lift". Arhiv

Na naše pitanje plaši li se reakcija, odlučno odgovara: „Ne“.

- Predstava je sva ljudska. Poziva svakog čovjeka da preispita sopstvenu savjest, ljudskost. Jer crveni soliter nije samo prijedorski crveni soliter. Naime, nažalost, širom i ove naše lijepe i nesretne domovine, i širom naše bivše domovine, crvenih solitera ima koliko hoćete. I svuda je bilo ljudi i neljudi. Svuda su ljudi u nekom momentu pokazali svoj obraz ili neljudskost na otvorena vrata. Zapravo me žestoko interesira kako će svako svoju savjest pozvati na večeru – kaže autor „Schindlerovog lifta“.

Smatra da svako ima ljudsku klackalicu u sebi, a da je ova predstava veliki poziv na elementarno ljudsko u nama i empatiju prema žrtvi.

- U svojim djelima, i u drugom romanu, progovaram kroz usta onih koji ne mogu više da progovore, koji su samo dio našeg kolektivnog sjećanja i majke koje su ostale, nakon svega što se dogodilo i uporno čekaju svoju djecu da dođu. Roman i predstava bi trebali da izazovu taj empatijski poziv, da se sve ljudsko razumije, da pokušamo razumjeti drugoga, njegovu patnju i automatski možemo očekivati da će neko našu patnju shvatiti – iskren je Cvijetić.

 Spasiti preostalo

Želi misliti i vjerovati, kako kaže, da su književnost, teatar i umjetnost sveobuhvatno, u dubokoj ljudskoj misiji pokušaja spašavanja. O reakcijama onih koji su preživjeli stravične zločine u Prijedoru i porodicama onih koji to nisu uspjeli kaže kako on zapravo pokušava spasiti ono što je preostalo.

- A to nije malo. Da spasite te elementarne osnove, maloprije pomenute ljudskosti, na osnovu koje bismo mogli da očekujemo da naša djeca, sutra unučad, budu sretniji ljudi, da se takav užas nikada ne ponovi. Predstava je zapravo razrez nožem kroz historiju Jugoslavije, koja se očituje u tom crvenom soliteru i strašan tutanj raspada te zemlje. Taj strašni tutanj, sada kada se prašina slegla, smatram da još zvoni u našim ušima i da ne smijemo dozvoliti zbog tog taloga i iskustva koje nam se dogodilo da ta prašina padne i po našoj djeci – rekao je Cvijetić.

Zbog toga, kaže, želi vjerovati da svi ti ljudi, koji su njemu bili povod da ih uzme kao likove, i kada nisu stvarni, oni kroz umjetnost bivaju stvarni.

Sudjelovao je u adaptaciji scenarija, ali je nastojao biti što je moguće manje prisutan.

- Kokan je insistirao da budem tu da, možda, ne dozvolim da predstava ne ode suviše lijevo ili desno. Ali to je bilo samo korekcijski. Zapravo, tu ništa nisam učinio izuzev što sam na puno proba izlijetao napolje, jer nisam mogao da savladam emociju koja mi je došla do grla, ulazila u pluća i nije dozvoljavala da udahnem kisik – emotivan je Cvijetić.

Naglašava da je žestina tih emocija vrlo brutalna te su u samom procesu rada gotovo svi plakali.

Cvijetić: Prijedorskih crvenih solitera ima koliko hoćete. E. Hasić

- Bilo je momenata kada smo zaustavljali probu, gledali se međusobno i tražili jedni od drugih tu ljudsku podršku. Bilo je vrlo emotivno raditi ovakav projekt. Meni je jasno da će on biti shvaćen ovako ili onako. Ali, za Boga miloga, zar to nije neko osnovno načelo umjetnosti da vas zapita, prodrma, kako bi to Kafka rekao, da to zaleđeno jezero u vama podere, da vas pomakne, postavi vas pred zid koji je ogroman upitnik, da se pogledate u ogledalo. Mislim da je to svrha umjetnosti i da roman i predstava to ispunjavaju – rekao je Cvijetić.

Na našu konstataciju da glumica Maja Izetbegović u predstavi nekoliko puta ponavlja rečenicu: „Sve nam se ponavlja“ te je li moguće da dođe do toga da nam se nešto slično što smo doživjeli od 1992. do 1995. godine ponovi, Cvijetić odgovara:

- Znate, to se već ponavlja. Ne ovdje, ali se ponavlja u Afganistanu, Siriji, Dombasu.. To vam je odgovor na ono čuveno pitanje da li je moguća poezija nakon Aušvica. Naravno da je moguća, ne zato što je poezija vitalnija od Aušvica, već što je Aušvic permanentan. Događa se stalno, uvijek neki ljudi spaljuju neke ljude. Nije bitan razlog. Konstantno u ljudskoj historiji se događalo ovo što se događalo kod nas i uvijek se to negdje događa. Jesmo li mi toga svjesni ili ne, to je drugo pitanje.

Bitnost borbe

O životu u Prijedoru danas kaže da je isti kao i svugdje u našoj „nesretnoj zemlji, lijepoj, ali nesretnoj“.

- Ljudi odlaze, shvataju da su izigrani. Svi se osjećaju prevarenim. Obećavali su nam neku budućnost. Prošla je već četvrtina stoljeća, a od te budućnosti nismo niti „B“ vidjeli. Ljudi odlaze shvativši da ovdje ne mogu da budu građani, da uvijek morate da pripadate nekoj naciji da biste bili bilo šta – smatra Cvijetić.

Kaže kako ovdje ne može da se bude niko, a da on uporno pokušava da to bude.

- Ja sam takozvani ostali, ja ne pripadam nikome. Kada me pitaju kojim jezikom govorim, ja im kažem da govorim ostalinskim jezikom, ono što je preostalo od jezika. Najtužnija činjenica je to da se odlazi odavde. Ta borba da zadržimo mlade još nije počela, a bitnost te borbe još niko ne uviđa. Kao da te naše političke elite žele da ovdje bude sve prazno. To je nevjerovatno – ističe autor nagrađivanog romana.

Smatra da patriotizam počiva na tome da se ne baci čik cigarete na asfalt. To je za njega elementum.

Dodao je da je sistem obrazovanja u tome podbacio, jer ne proizvodi odgovorne osobe.

- Elite nam namjerno zamagljuju pogled, budućnost i uvjeravaju nas da je bolje biti medicinska sestra u Njemačkoj, nego liječnik u Bosni. E, to je potpuno poražavajuće. A onda shvatite da ljudi odlaze odavde da bi u Njemačkoj bili građani drugog reda. Namjerno bi bili građani drugog reda, jer ovdje uopće ne mogu da budu građani. To je beskrajno tužno – ističe Cvijetić.

Na kraju razgovora Cvijetić je rekao:

- Vi ste prinuđeni da ovdje budete Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Pa, to je stravično. I ne možete ništa, ako ne pripadate nekom od konstutivnih naroda. To je ljudski poražavajuće. Evo, ja nisam niko. Počinjem od svoje „nikosti“. Ako svi krenemo od svoje „nikosti“, moguće da ćemo u budućnosti dočekati da budemo neko.

Izmaklo mi se tlo pod nogama

Darko Cvijetić nam je rekao kako su i Hadžihafizbegović i Sidran poželjeli da roman zaživi na pozorišnim daskama, što je za njega bilo veliko iznenađenje.

- Da su takvi ljudi uopće zainteresirani za takvo nešto. A onda prateći rad Kokana Mladenovića, velikog reditelja, i vidjevši i tu predstavu „Sjećaš li se Dolly Bell“ i znajući Kokanov rad otprije, da on uzima jedan takav materijal u ruke, bilo mi je jasno kuda taj put zapravo vodi. A onda večeras (četvrtak, op.a) se zapravo dešava krešendo, doticanje neba, u nekoliko sekundi sam osjetio da mi se zapravo izmiče tlo pod nogama i da je moj šok toliko nevjerovatan da zapravo likove, koje sam vidio i viđam svaki dan i koje srećem u istom crvenom neboderu, odjedanput vidim na sceni – kazao je Cvijetić.


Šišmiš mahnuo krilom u Vuhanu i Menhetn prazan

Cvijetić je rekao i da smo svi mi dužni spriječiti da se „našoj djeci i djeci naše djece, u nekoj doglednoj budućnosti to ponovi“.

- Ova pandemija je sada pokazala koliko smo goli, koliko smo mali, da je dovoljno da jedan šišmiš mahne krilom u Vuhanu i da Menhetn bude prazan. Svijet je zapravo beskrajno i brutalno povezan. Moguće je da mi tu povezanost ne vidimo uvijek – istakao je Cvijetić.

Mala humanost

- Domovinu volite tako što ćete reći komšiji: “Dobar dan, kako ste“, uputiti mu osmijeh. Danas kada vam dijete to kaže, vama dođe da ga zagrlite. To je postalo gotovo incidentom. Stvorili smo društvo koje počiva na vrlo maloj humanosti – kazao je Cvijetić.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.